Stala nisam
Posmatram je s divljenjem. Kada se u priči dotakne starijeg brata, priča o cijelom svemiru razlika koji je stao između njene i njegove generacije. Trinaest je godina stariji, kaže. Ja sam, dodaje, morala sebi dobro kopati da si stvorim prilike, ali uvijek kažem, ja sam bar imala gdje i šta kopati. On nije imao ni gdje, ni šta.
– Koje je godište brat?, pitam.
– 1986. – kaže uz govor tijela koji odaje neku neobičnu kombinaciju sažaljenja i divljenja, pa dodaje – Dijete rata.
Pokušavam na brzinu izračunati koliko je onda njoj, kada o bratu, šest godina mlađem od mene, priča kao o sijedom mudracu koji je prošao vojske i ratove.
Gotovo je dvadeset godina mlađa od mene, ali brojevi nisu važni, osim u njenom svijetu. Ona se oduvijek zanimala za brojeve. Ne samo brojeve, ubrzo su, dok je još bila djevojčica, granapče došlo kada je život nakon Daytona, nadalo se, imao da uskrsne, brojeve zamijenile konstrukcije i na koncu je osnovne škole Nejra (uvedimo, najzad, i ime joj u priču: Nejra Mujagić) dobro znala kamo želi sa životom.
Uslijedilo je standardno uvjeravanje roditelja. Otac, vlasnik građevinske firme, i nije se opirao ideji, ali majka se teško mirila s idejom da joj kći, učenica generacije, umjesto neku od gradskih gimnazija, upiše Srednju građevinsku školu.
Da napravi neki, makar kakav, kompromis s majkom, odlučuje upisati arhitektonski smjer u kojem je omjer dječaka i djevojčica u odjeljenju bio gotovo jednak, za razliku od građevinskog smjera ili ostalih smjerova za keramičare, molere i druge zanate.
Dok priča britko i brzo, spominje sintagmu gender balance. Kaže kako je na njenom smjeru taj geneder balance bio zadovoljavajući, ali u nastavku njenog školovanja, shvatit će ubrzo, žena u građevini, djevojka u građevinskim konstrukcijama, bit će rijetka i u samom školovanju, a kasnije, u realnom sektoru, još i dvostruko rjeđa.
Para mi uši, na početku, taj njen NGO-ovski narativ, ali sve što mi kasnije priča ova dvadeset i jednogodišnjakinja, uvjerava me da sam ovdje na sigurnom i da preda mnom nije djevojka koja će svoje tehničko znanje, svijest i ljubav prema arhitekturi i građevini pretočiti u projektne prijedloge i preko konstrukcija podizati svijest i miriti zaraćene.
Moje mi godine dozvoljavaju ovakvu vrstu sumnje, njene njoj tu vrstu proaktivnosti i gladi za znanjem. A u potrazi za znanjem, Nejra je, po završetku srednje škole, marljivo učeći njemački jezik s ciljem da školovanje nastavi u Austriji, spletom okolnosti, stigla do Istanbula gdje i danas strudira (trenutno online, iz Sarajeva, iz pandemijskih razloga).
Bila sam sretna, kaže, mada se tome nisam nadala, gotovo sam iz zafrkancije predala papire za tu stipendiju. A onda sam samo pomislila na to koliko miliona stanovnika ima taj Istanbul i koliko je to prilike za učenje.
Majka je i ovdje bila slabija karika, do samog odlaska nije vjerovala da će otići. A Nejra se spakovala, otišla, i bila jedna od trinaest djevojaka među stotinama kolega. Odmah se, čim je iole savladala turski jezik, uključila u rad studentske organizacije i počela se, između ostalog, baviti i pozicijom žene u tehničkim strukama.
A onda nas je pokosila pandemija i Nejra se, kao i stotine i hiljade naših studentica i studenata obrela opet u svom gradu.
– Prepala sam se tog vremena, iskrena je, i mislila kako nečim moram da se bavim, da ne poludim. Mislim da smo na početku ovog ludila svi slično razmišljali. I nekako su se stvari razvile tako da sam upoznala jednu sjajnu djevojku iz Makedonije, Isidoru, i Aminu, Almu i Hanu, studentice Mašinstva, Elektrotehnike i Fizike sa kojima se rodila ideja o STEM TEAM platformi.
Počele smo je podizati samo s jednim ciljem, prvo na Facebooku, Twiteru i Instagramu, a odnedavno i na webu – da djevojke poput nas, koje, zbog pritisaka sredine, dvoje oko profesionalne orijentacije, ohrabrimo da guraju to što vole, ma šta to bilo: fizika, matematika, arhitektura, građevina, hemija, elektrotehnika…
Danas, uz Nejru, na ovoj platformi radi dvadeset i šest djevojaka – sve su, redom, studentice i volonterke, studiraju u BiH, Srbiji, Makedoniji i po bijelom svijetu i svojim primjerom pokazuju da je, kako je nazvan sjajan priručnik objavljen u susjednoj Srbiji – nauka ženskog roda!
Nekoliko dana nakon ove dinamične kafe s Nejrom, otvorila sam još jednom site i FB stranicu STEM TEAM da sve pažljivo proučim i nekoliko sati provela čitajući zadivljujuće biografije jugoslovenskih žena iz nauke i tehnike i o njihovim trnovitim putevima do sna u karijeri koju žele. Pregledala sam i niz preporuka za književna i filmska i televizijska ostvarenja koja se bave pitanjima žena u muškim profesijama, te se još jednom sjetila male plavokose djevojčice iz sarajevskog predgrađa Briješće kako sanja skele, bagere i konstrukcije. Gotovo da sam je mogla vidjeti tu pred sobom.
Nasmiješila sam joj se tako maloj i toliko u snovima velikoj.
Štošta će proći i naučit ću odolijevati i mladuncima životinja mokrih njuškica i štrkljavih tanušnih nožica, i djeci dok u horovima pjevaju antiratne pjesme, bit ću kao stijena i pred dirljivim prizorima mirnog mora i izlazaka sunca iza gorskih tjesnaca, ali dovijeka ću ostati krhka kao ono najkrhkije staklo na fensi vinskim čašama na dječake i djevojčice koje u njihovim snovima sasjecaju sjekire roditeljskih i društvenih očekivanja.
Svemiru hvala, što Nejra i ine nejre nisu jedne od njih.