Voljela bih ti reći da ne znam, da nemam pojma, da prvi put u životu čujem za tebe. Ali, nažalost, znam. Znam ja dobro ko si ti. Sjećam te se iz vrtića. Ti si onaj mali što je svima, na i najmanji konflikt, prijetio tatom… I voljela bih reći da mi te onda bilo žao, da sam vidjela da je svaka tvoja prijetnja vapaj, da sam osjetila u svom djetinjem srcu da patiš pod pritiskom toksičnog maskuliniteta koji od tebe malog i ranjivog hoće da napravi stijenu koja ne govori, ne dijeli emocije, ne pokazuje tugu, ne osjeća bol. No, nisam osjećala takvu vrstu empatije. Oprosti, ali nervirao si i mene i sve djevojčice i neki broj dječaka u grupi. Nervirale su nas i agresivne šale tvog tate koje nam je dobacivao dok si ulazio u auto kojim te uvijek kupio iz vrtića i sjedao naprijed, premda si imao pet. Nerviralo nas je što je svaki put Tariku, najstidljivijem u grupi, govorio da je k'o curica, što bi Danijela potapšao po ramenu kad bi ga vidio u društvu Mirne i Ene, pa tebi govorio da se ugledaš na njega koji ima dvije cure, a ti još nijednu (imao si pet!). Nervirao nas je njegov glasan smijeh, i ono kada bi nas zvao princezama i ljepoticama.
Znam te i iz škole. Ti si onaj što je marljivo i predano trenirao, takmičio se na republičkom nivou iz fizike i matematike, družio se jednako sa djevojkama i momcima, bivao poprilično omiljen u društvu i apsolutni miljenik nastavnika. No, rijetko bi propuštao priliku da se našališ – na račun istog onog Tarika i njegovog odlaska kod terapeutkinje, govoreći mu da umjesto tog bacanja para dođe na termin basketa – i da se s visine obratiš svakoj drugarici iz razreda – kad bi se pobunila što ne ide na takmičenje, premda ima više znanja – i da je, u navodnoj šali, ležerno upitaš zašto je uvijek tako ljuta i potapšeš je po ramenu, s podtekstom bit će sve uredu.
A nije bilo uredu. I mi smo kroz cijelu gimnaziju učile, radile, trenirale, dizale ruku u zrak. Birali su nas u školske horove, vodili smo manifestacije, glumile i recitovale, ali su nas držali podalje od laboratorija i formula.
Nije bilo u redu ni kada smo na fakultetu, premda u većini – društveni smjer, umjetnost – slušali polusatne monologe tebe i rijetkih kolega dok samouvjereno elaborirate pročitano. Nismo tada mislile da je do tebe. Vjerovale smo da je do nas. Divile smo ti se: bio si samouvjeren, imao si stav, branio ga – šta, zaboga, u tome može biti loše? To što mi radije šutimo ili o svemu što znamo pričamo kasnije, nakon predavanja, u sigurnosti zadimljenih faksovskih bifea, onako energično i posvećeno kako nikad nismo uspijevale pred autoritetima, nije bilo do nas. Nismo to znale tada – mnoge od nas to ne znaju ni danas.
Najlakše je tako, govorio si, to je linija manjeg otpora, kriviti društvo za vlastita ograničenja. A ograničenja su postojala, no, nikad nisu bila naša, bila su vaša. Vi ste nam ih postavljali. Vi ste nam govorili, curica si, ne budi glasna, fino sjedi, budi tiha, ne odgovaraj, budi fina, budi pristojna, ne valja muško da gleda, ne valja muško da je gladno, ne valja muško da šuti.
Znam te i kasnije, kada smo diplomirali, pamtim te s intervjua za posao i kako te nikad niko nije pitao planiraš li imati porodicu i kako te niko nikad nije pitao imaš li već djece i kaniš li ih imati još i kako ti nikad niko nije tražio da svom CV-ju priložiš fotografiju.
Znam te i kada smo se zaposlili, pa si, kroz koju godinu, u ime svoje mlade zaručnice govorio kako ona neće morati raditi, jer si sad već dovoljno napredovao da možeš, kako i priliči, izdržavati porodicu. Govorio si nam kako, naravno, da je to njena volja i kako je oduvijek znala sa djecom.
Mogla bih ti pisati još i još i još, ali znam da nećeš pročitati. A kada bi i pročitao, zasigurno bi odmahnuo rukom i patronizirajućim tonom rekao kako ništa nisam shvatila i kako si ti štošta, ali to nisi: nijedan od ovih nisi zaista ti. Možda bi mi objasnio da tvoj otac nije bio taj lik, da je bio umjetnik, da je majka bila važna figura, da si imao progresivne roditelje, odrastao u centru, da nikad nisi radio u muškom sektoru, da si imao više kolegica nego kolega, da si ih oduvijek poštovao…
I možda je i dobro što ovo nikad neće biti dijalog, što uprazno i samoj sebi odgovaram na tvoje čuveno pitanje: Znaš li ti, uopšte, ko sam ja? Možda je dobro, jer postoje neke granice u komunikaciji koje bi svako od nas, intimno i intuitivno, trebao znati postaviti. Ja ih postavljam tamo gdje ti, intelektualac, „ugledni građanin“, javna osoba, sa više poštovanja govoriš o vlastitom spolovilu nego o svojoj kolegici. U svijetu u kojem humaniziramo vlastite faluse, štiteći ih od „ponižavanja“ i „nepoštivanja“, dok negiramo žensku volju i želju (Ja kada kažem da, onda je to da), čini se sasvim besmisleno vjerovati u domete čovječanstva kao što je razgovor u kojem jedni druge, za početak, poštujemo, a onda i slušamo.
Kada bi mogućnost dijaloga postojala, možda bih te, na kraju upitala i jedno nevažno pitanje: znaš li ti ko sam ja, znaš li ko smo mi ili i ti misliš da smo tek nečije sestre, kćerke i majke? Znaš li da nismo ničije: nismo ni tatine, ni suprugove, nismo tvoje. I nije nam na čast biti ičije – pitanje časti u svijetu u kojeg, hude, još uvijek vjerujemo, svašta je, ali pripadanje tebi i svijetu kojeg kreiraš zasigurno nije.
Ne samo da nam nije na čast već nam je i ispod časti.
Znamo mi dobro ko si ti!