Duraković: Obično osam nogu ima

Majka je strasno voljela konje.

Ona, rođena daleke daleke 1930. godine, koja nije bila naučena da izražava ljubav ni prema kome osim prema muškoj djeci sve dok oni ne okrećući glavu ne pobjegnu od njene ljubavi u drugo utješno žensko krilo. Ona, koja je kao najstarija od petero “ženske djece” brinula o majci i četiri sestre kroz cijeli Drugi svjetski rat, kroz muhadžerluk u Sarajevu, pa potom kroz mučno poratno vraćanje u kuću koje nema. U kuće kojih nema. Ona, sa šesnaest godina usred surove zime rušila je romanijske šume bosih nogu uguranih u teške gumene čizme – jer je za svoj rad dobijala “tačkice” da prehrani osakaćenu porodicu: otac joj je nestao u stoljeću (I. Lovrenović) i za sobom ostavio šest ženskih gladnih usta. Ona, koja je 1947. godine otišla teretnim vozom u Vojvodinu i vratila sa s vagonom punim kukuruza koji je sama utovarila. Ona, koja je gledala u zemlju i kad je dizala male privatne revolucije zbog očevih izleta u kartanje i kurvarluk. Ona, bez oca, bez druga i bez prijatelja, s mužem mladim partizanom, koji je i njoj samoj postao narodna vlast, bahata, neprikosnovena i neobrazovana… Ona, koja je u miraz donijela sebe – i jednog mladog putastog konja.

Da, majka je tako strasno voljela konje.

Nisam znala razloge, ali jesam znala za njenu strast. Donosila sam joj kalendare s fotografijama konja – posebno konja u trku, kad svaki od njih osam nogu ima kao u Popinoj pjesmi – njene bi oči zasjale kao da vidi nekog najrođenijeg: u njima je istovremeno bilo divljenja i strahopoštovanja, kao za molitvu nekom višem biću, i tuge, velike, kao gubitak koji pustoši dušu. Na televiziji je nije zanimalo mnogo stvari, ali kad bi ugledala konje, odmah bi sva očarana sjela i gledala, s rukama besposlenim kao rijetko kad: te ruke morale su i u časovima odmora vazda raditi nešto: plesti, vesti, šiti, kuhati – izražavati svaki oblik ženskoga umijeća bez riječi.

Godinu prije njene smrti, kad je već pogubila konce stvarnosti, u lucida intervalla, izazvana mojim pitanjima o njenom braku, ljubavi(?) i svemu što ju je satralo u dugih 87 godina života, iz njenih usta pokuljale su riječi.

Kad je S., poštovani odbornik i šef njenog života, komandir Narodne milicije 1949. godine i suvereni predstavnik Nove Vlasti, osam mjeseci nakon vjenčanja otišao opštinskim drndavim autom u obližnji gradić na kartanje i kurvarluk, ona je, trudna s prvim djetetom i blizu porodu, odlučila da ga potraži.

Zajahala je Putka, konja kojeg je voljela kao samu sebe, jedino njeno blago, stigla za koji sat u gradić i u prolazu kroz zadimljeni prozorčić lokalne kafane ugledala kako Njemu Na Krilu Sjedi Nekakva Ženska I Grli Ga, A Ja Sa Stomakom Do Zuba Iz Kuće Bez Prozora Sa Zemljanim Podom Sjedim Na Putku i Plačem…

Okrenula je svoga Putka, trudna, gladna, nesretna i umorna, i krenula svojoj nesretnoj, gladnoj, trudnoj i umornoj kući, Nije Mi Bilo Lahko Ali U Stomaku Mi Je Bilo Dijete, Rekla Sam Putko Vodi Me Kući I Putko Me Pogledo Kako Nikad Niko Nije I Ja Sam Znala Da Ću Doći Kući i Došla Sam Samo Sam Naslonila Glavu Na Putkovu Grivu I Istog Trena Zaspala I Spavala Cijeli Put Mene Je Moj Putko Sam Donio A Ja Sam Se Probudila Tek Pred Kućnim Vratima.

A ja u ovoj priči, mimo surove stvarnosti, dijete od osame i knjiga, zamišljam kako je Putko, kao u bajkama(!) ispred kuće zastao, zahrzao i mahnuo svojom prelijepom glavom izgovorivši ljudskim glasom:

– Stigli smo, gospodarice.

Kraj priče, bez bajke:

Majka je nakon mjesec dana rodila dječaka, koji je živio tek šest mjeseci. Ukopali Su Ga Negdje Oko Kuće Ne Znam Ni Danas Gdje Jer Sam Ja Ležala U Vatri Eto To Mi Je Bio Prvi Sin Nisam Ti To Pričala Nikom Nisam Dali Mu Ime Sulejman Da Ne Umre Bez Imena.

A pjesma?

Pjesmu je umjesto moje majke napisao Vasko Popa, stariji od nje osam godina – jer je znao kako da opiše Putka. Kojeg su rastrgali vukovi jedne surove zimske noći kad nije kao obično stigao do kuće, u kojoj je volio moju majku kao što je nikada niko nije volio.

Ferida Duraković