Portret klupe uz rijeku Potomac
Neposredno nakon Septembra jedanaestog, pisao sam knjigu koja se zove Devet Aleksandrija. Knjiga se svojim sadržajem naslanja na sam događaj kojim je obilježen novi milenij. Završio sam je za dva mjeseca i poslao izdavaču u Zagreb. Ubrzo nakon toga je objavljena i stigla je do mene u mali grad Aleksandriju, kojeg od Washingtona dijeli rijeka. Imao sam svoju klupu uz rijeku na koju bih odlazio da sklopim oči i pustim da me šum vode umiri. Često sam odlazio tamo, na njoj sam prelistao knjigu kad je do mene došla.
Dva mjeseca nakon toga, svratio sam do klupe i tamo zatekao natpis: ISTOK – ZAPAD a ispod je bilo ispisano moje ime. Neko je čitao moju knjigu, razumio njen sadržaj u kojem dominira tumačenje dviju strana svijeta, i zna da je klupa mjesto na kojem često boravim. Neko naš. Klupa je, a na to sam obratio pažnju tek nakon što sam pročitao natpis, svojom dužinom doslovno postavljena u smjeru istok – zapad. Da li mi je prijalo to što sam vidio? Silno. Javno mjesto koje sam „prisvojio“ postalo je i doslovno „moje“.
Nekoliko dana nakon toga, da iznenadim Sanju, poveo sam je do klupe. Tamo nas je dočekao izmijenjen sadržaj, preko natpisa ISTOK – ZAPAD neki veseli grafiti majstor ispisao je crvenom bojom svoju poruku FUCK OFF! Jedno vrijeme razočaran prizorom koji sam vidio, gledao sam rijeku pa klupu, rijeku pa klupu i onda smo sjeli na nju, leđa okrenuli poruci i smijali se.
To je slika mog standardnog odnosa sa svijetom, uvijek bi se pojavio neko ko bi nastojao da moje radovanje unizi. Kad bih, recimo, dobio neku nagradu, pojavila bi se osoba koja bi izgovorila nešto zbog čega bih požalio sto sam se pojavio na dodjeli.
Jednom radio sam u prostoriji koju sam dijelio sa slikarima. To je bilo sprat ispod Kamernog teatra. U istoj prostoriji uvečer, održavani su kursevi stranog jezika. Jedan, reklo bi se, multimedijalni prostor. Mlada slikarka koja se upravo vratila sa Sorbone, i pretvorila to mjesto u atelje, uradila je moj portret na platnu. U jednom potezu kista. Potom je prstima ispunila moje šarenice na platnu bojom mojih očiju i tu stala. Portret me toliko dojmio da sam tražio da mi ga pokloni, što ona nije pristala, s objašnjenjem da slika još ni blizu nije završena. Ja sam tu radio kao birokrat, sekretar Udruženja naučnih i stručnih prevodilaca, ali sam o slikarstvu dovoljno znao da shvatim: ako se na portretu uradi još jedan potez viška, izgubit će svoju ljepotu u jednostavnosti. Sutradan kad smo došli na posao, na mom portretu su se ukazali hitlerovski brkovi, neko ko je tu bio na kursu stranog jezika u toku večeri, dodao je svoj dio mome licu. Umjetnica je najprije pobrisala brčiće, a onda se rasrdila i sve iznova prebojila u bijelo. Tražio sam tada da mi pokloni platno i ona je pitala:
„Što će ti prazno platno?“
„Nije prazno… ja pamtim da je ispod bijele boje najbolji portret mene koji sam ikad gledao.“
Nju je moj odgovor iznenadio i poklonila mi ga je. Držao sam ga na zidu godinama, sve dok ga u ratu nije probušio geler koji se u njega zabio nakon što je razbio staklo prozora. Sanjina mama je, nakon toga, u mome odsustvu bacila platno („Nisam željela u sobi zadržati ništa što me je podsjećalo na zlo!“), a to je bila greška. Tek s gelerom u sebi, moj portret je bio cjelovit. Trebalo ga je čuvati kao dragocjenost. To platno je bilo stvarna slika mog ukupnog odnosa s ljudima i sa svijetom.
Ladin #1, Ladin #2
Kad gledamo vanjski svijet, mi ne gledamo samo izolirane objekte. Naš pogled smješta naše tijelo i našu svijest u prostor. Ne gledamo samo mi spoljašnji prostor, tako i vanjski svijet osmatra nas. Objekti u našem okruženju nas gledaju.
U pariškoj foto-kabini, kamera je okrenuta pjesniku i svojom fotografijom otkriva njegovu prirodu. Pogledaj to lice!, njegov podsmijeh svijetu, ali i sebi. Po svome književnom obrazovanju, Ilija Ladin je bio francuski đak. Da je pisao na francuskom, bio bi član grupe Oulipo, “radionice potencijalne literature”, čijem duhu je pripadao. On bi se lako složio s idejama Georgesa Pereca. Pažljivi posmatrač, okrenut vanjskom svijetu.
U milanskoj foto-kabini, Ladin gleda prema vlastitoj unutrašnjosti, četiri ista lica, s istim izrazom. Između dva seta fotografija, dakle, vidljiva je razlika. Kao da su u pitanju dva različita čovjeka. To je zbog toga jer je volio hranu, radovao joj se. Jeo je posvećeno i u tišini. Kako se zapravo u nama dijele naš unutarnji i vanjski pogled na svijet? Sjećam se, u ratu, skupa smo znali otići do Bogoslovije, na kafu, a u vrijeme proljeća, u malom restoranu za stolovima si bile posude s trešnjama. Trešnje u doba velike gladi. Njegov užitak u oblim crvenim plodovima, umirio bi njegovu stalnu potrebu za razgovorom. Pravda je da je pogled u vanjski svijet snimljen u kolor fotografiji, a one koje su okrenute ka unutarnjem svijetu u crno-bijeloj.
U mome sjećanju najduže se zadržala slika iz Zenice. Imali smo javno predstavljanje koje je trajalo dovoljno dugo da zakasnimo na autobus za Sarajevo. Prenoćili smo u potkrovlju stare sinagoge koja je sada muzej. Sjedili smo na neudobnim stolicama i razgovarali, a napolju je padala kiša. Bio je opušten i miran. Njemu se nigdje nije žurilo, u Sarajevu ga niko nije čekao. Niko njega i nigdje nije čekao. Nije se vezivao za konkretna mjesta i cijeli svijet njemu je pripadao.
Sliku koju ovdje prenosim, već sam je ranije opisao i sad se ponavljam. Ladin ima pjesmu (Imaš ponavljanja u pjesmama) i u njoj kaže:
Imaš ponavljanja u pjesmama kažu mi Pa dobro
velim Može biti
Ali to su onda ponavljanja potrebna na moru
Jer ja sam moreplovac
Neka sam mjesta vidio ali mogu i zaboraviti
Pa gubiti vrijeme u viđenom a na putu do neviđenog
I drugi moreplovci su ponavljali imena otoka i gradova
I oni su ponavljali da se ne bi ponavljali…
Smjena dana i noći se ponavlja u pravilnim razmacima, tako i godišnja doba. A šta je važno, u zadnjem stihovima se kaže, važno je da
Duh
Nije klonuo: duh
Lako je za drugo!
Ladinov duh nepripadanja nijednom mjestu. Jer je svako mjesto u svijetu njemu pripadalo. To pokazuje slika iz Zenice. Na mansardi stare sinagoge je bilo razbacanih predmeta, kakvi se inače sklanjaju na tavane kuća. Kad mu se prispavalo, pronašao je sve što mu je potrebno, legao je na pod i slatko zaspao, od republičke zastave koju je savio u četvorine, napravio je jastuk, a jugoslavenskom zastavom se pokrio.
Trešnja i bol
Jednom sam pao s trešnje ispod koje su bile tanke pritke oko kojih su se uvijale puzavice mladog graha. Pao sam tako da sam na vrh ljeskove motke zarezao lijevi rub podbratka. Dva centimetra desno je bilo dovoljno da zakoračim u ništa.
Iznad mene u krošnji čvorci bi nastavili kljucati crvene alice.
Med
U staroj neninoj kući, ona mi daje kašiku da iz malog keramičkog ćupa zagrabim med koji je jučer djed vrcao. Pokupim med i usta ispunim ukusom koji ništa zajedničko s medom nema, zapravo je slan, i to je tako neočekivan šok da sam sve istog trena ispljunuo na neninu haljinu. Ona je da provjeri ukus kašikom zagrabila med iz ćupa: pomjera usne lijevo i desno, i kaže: „Ovo je med, ne može biti slađi, osjeti se u njemu miris bagrema. Uzmi vode, a onda probaj još jednom.“ Poslušam je. Drugi put bio je sladak na mome nepcu. Neki čulni efekt se dogodio tako da nisam prepoznao okus prvi put. Ali od tada, svejedno, izbjegavam med.
Tijelo
Jutros se javio Petar Milat:
„Evo me u Komiži, na Zelenoj akademiji – redovno okupljanje aktivista, teoretičara, umjetnika: dijelom predavanja, dijelom razgovori, dijelom kultura, a i malo zabave – koja se ovdje na Visu događa već petnaestak godina. Radno je jutro i radim kao projekcionist. Volim kad me drugi trebaju u funkcijama za koje nisam bio školovan. Radio sam inače zadnje korekture knjige Lászla Krasznahorkaija, a onda sam se malo bavio tobom.
Prije par dana sam u Zagrebu s Goranom razgovarao o tvojim novim knjigama, pa mi kaže da je u Kući za pisanje izbrojao da si riječ *tijelo* koristio ravno 35 puta. Precizno brojanje. Claude mi kaže:
U dokumentu (≈27.500 riječi) imenica *tijelo* javlja se *35 puta* — otprilike jednom na 800 riječi. Oblici: tijelo 20x, tijelu 7x, tijela 6x, tijelom i tijelima po 1x.
Gušća mjesta (paginacija knjige):
– *str. 32* – 5x u jednom odlomku: „tijelo breskve”, pa formulacija „tijelo je instrument koji donosi ugodu, i donosi bol”
– *str. 134–135* – 4x, san o orlu i pastrmkama
– *str. 16* – 3x, kćerin doživljaj vlastitog tijela
– *str. 140* – refren se doslovno ponavlja: „Tijelo je instrument koji donosi ugodu, i donosi bol”, sad vezano uz bolove u zglobovima
– *str. 43 i 59* – dvaput Bergerovo „Govorni jezik je tijelo, živo biće, čija je fizionomija verbalna”
*Tjelesnost / tjelesni — 0 pojavnica.* Ni izvedenice tipa utjeloviti. Tema se, dakle, nosi konkretnom imenicom, nikad apstraktnim pojmom.
Za usporedbu, somatski registar inače nose drugi leksemi: ruke – 31x, oči 26x, bol – 25x, glava – 21x, umor – 13x.”
Dobri Pere. Draga su mi njegova javljanja u kojima se poziva na Claude i vještačku inteligenciju.
Što se upotrebe riječi tijelo tiče: to sam ja. Negdje od vremena kad sam pisao ratne tekstove za Sarajevo Blues, mene je privlačilo opisivati ideju tijela u dobu opsade grada, u stanju svakodnevne ugroženosti. Tijelo kao prostor naše smrtnosti. To je knjiga o ratu, ali je prije svega knjiga o tijelu.
To je sve. To sam ja.
I poslije, sve moje knjige, kao i Kuća za pisanje, bave se tijelom. U prvoj poslijeratnoj knjizi koja se zove Devet Aleksandrija, jedna pjesma počinje stihom:
Moj život, a to znači: moje tijelo u svijetu.
U knjigama koje su uslijedile nakon toga, ja sam istraživao tu rečenicu, taj stih.
O prirodi bola
Šta su mogućnosti jezika kad govorimo o bolu? Jednom kad bol prestane, mi ga zaboravljamo. To je prirodna reakcija tijela, potreba za zaboravom. Imamo jezičku zbunjenost u opisu vlastitog bola, prirodno je da ne razumijemo ni bol drugih, jer ne razumijemo vlastiti. Naša mogućnost da se identificiramo s tuđim osjećajem bola nije moguća.
„Moja koža je moja granica,“ kaže Etel Adnan (u knjizi Noć). „Ispod nje se dešavaju stvari koje nazivam osjećajima i idejama, a do čijih korijena nikada neću naći put.“
Mašinica
U djetinjstvu, moji prvi zubi su odbijali da ispadnu i drugi su nicali pored njih, u krivo, tako da je dječji stomatolog postupno čupao prve zube. Ponedjeljkom i petkom redovito, p i p u početnim riječima dana pomagao je da zapamtim termin posjete. To je bilo u ono hrabro doba socijalizma, kad anestezija nije postojala. Kad je to bilo završeno, dobio sam mali objekt koji smo zvali mašinica, a zapravo je to mala proteza koja se, malim ključićem, pred spavanje, postupno zatezala tako da izvrši pritisak na iskrivljene zube, sve dok ih nije ispravila u savršeni bijeli niz.
Pelinkovac
Čim sam došao u hotel, u baru sam popio dva pelinkovca i krenuo u svoju sobu, kaže Sefke. Prolazeći hodnikom odjednom je nastupio napad vrtoglavice, malo sam posrnuo i rukom se oslonio o zid, ali sam onda nastavio i nakon dva metra uspravio sam se i sve je bilo kao da se ništa nije dogodilo. Ne može biti da je to zbog dva pelinkovca! U toku večeri hodnikom prolazim s Jagnom koja u hotelu boravi već nekoliko dana i kad smo se primakli onom mjestu na kojem sam nekoliko sati ranije bio pred gubitkom svijesti, Jagna mi kaže: „Sad gledaj u zid dok ovo mjesto prođemo.“ Poslušam je. A o čemu se radi? U tom dijelu tlo hodnika se jedva vidljivo spušta naniže, a staza ispred ima šaru koja proizvodi mali halucinogeni efekt. Nije pelinkovac. Mi obraćamo pažnju na objekte oko nas, ne računajući na to da i oni utiču na našu svijest.
Migrena s aurom
U to vrijeme radio sam u Reutersu. Pregledao sam pristigli video u arhivu i dogodilo mi se nešto neobično. U oku se pojavila crta koja ja prekrila moje vidno polje. To je crta u oštrim cik-cak prekidima, nalikuje onoj kad gledamo sijalicu, u njenu žareću žicu u centru koja širi svjetlost, a poslije kao u negativu, njen trag se zadrži u našem pogledu. Istovjetan efekt, s tom razlikom što ovaj put moj vidni put je pokriven i zapravo jedno oko sasvim potone u mrak. To je proizvelo šok, i strah, zbog čega je svijest doživjela mali kolaps i gledao bih, jednim okom u magli, poznata lica iz američke politike, ali ne bih mogao da se sjetim imena tih osoba.
U to vrijeme radio sam s Peđom Kojovićem i povjerio mu svoj problem. On koji neka znanja o našim optičkim stanjima zna, njegov otac je očni ljekar uz kojeg je nešto od toga usvojio, tvrdio je da je zaborav koji mi se dogodio posljedica stresa. I bio je u pravu, uskoro sam otkrio da je u pitanju migrena s aurom, ili tiha migrena i nakon toga, puštao bih da se crta u oku povuče, ali se više zaborav nije ponavljao. Tiha migrena mi se ponavlja i danas, ali puno rjeđe, navikao sam na nju i lako se s njom nosim.
Ali, sjećam se, danju sam išao sa sunčanim naočalama i u oblačnim danima, sklanjao sam se od sunca, čak sam i filmove prestao gledati da izbjegnem vizuelne efekte koji bi lako pokrenuli tihu migrenu. Mislim da je to bilo vrijeme kada sam postao noćna ptica.
Nekad bi se događalo da mi se migrena pojavi u vrijeme javnog predstavljanja. Bio sam na turneji po Illinoisu i Iowi. Među publikom u Iowa Cityju, gdje se to desilo, bilo je mojih poznanika s kojim sam dan proveo u vedrom razgovoru. Carolyn Forché, Marilynne Robinson. Ali u tom trenutku kad mi se desilo zamračenje, njihova imena nisam pamtio. Gledao sam u tamnu stranicu knjige i nastavljao govoriti, jer sam tekst pjesama pamtio. Zanimljivo je kako se u tom trenutku svijest ponašala, iz nje je iščezlo sjećanje, samo se u svijesti zadržala pjesma, jedini preostali trag o meni u tom mraku.
Daysleeper: razmjena knjiga na Brijunima
Sjedimo u prostoriji krcatoj neobičnim rekvizitima: grčkim i rimskim tunikama na vješalicama, lažnim kipovima, do nas na stolici je torzo Marka Aurelija od stiropora. A za stolom sjedim s Miljenkom Jergovićem, izgleda mladoliko i pospano, bradu je podbočio dlanom svoje desne ruke i kaže:
„Hajde da mijenjamo knjige?“
Šutim i gledam ga, ne razumijem šta od mene traži.
„Kao u djetinjstvu, kad smo mijenjali sličice fudbalera, ti daš meni jednu svoju knjigu, ja dam jednu svoju knjigu tebi.“
Na vratima susjedne prostorije ukazao se nepoznat čovjek, očigledno glumac koji se šapatom preslišava da li je upamtio tekst predstave. (U snu sam znao koji je tekst izgovarao, a sad ne mogu da se sjetim.)
„Gdje smo mi ovo?“, pitam.
Miljenko kaže:
„Na Brijunima.“
