Nabokov i nesanica
Volim refleksivni tersluk Vladimira Nabokova. Za ljude se obično kaže
pate od nesanice
a za Lolitinog tvorca nespavanje je bilo rješenje, srdio se na ljude koji su se odavali prirodnoj potrebi za snom. Šta je on mogao misliti o Luisu Buñuelu, reditelju nadrealnih filmova koji je građu za njih nalazio u snovima, pa je jednom rekao, ako bi mogao birati, 22 sata bi spavao, a ostatak od dva sata pretvorio u zapisivanje svojih snova.
Nabokov je otkrio filozofa Johna Williama Dunnea i njegovu knjigu Eksperiment s vremenom, u kojoj opisuje reverzibilnost vremena između budnosti i sna. Prizori koji se jave u snu, a poslije se u nekom obliku kao déjà vu vrate u stvarnosti. Osjednut vremenom, Nabokov se upustio u zapisivanje snova, i tri mjeseca proveo tako, redovito odmah nakon buđenja bilježio i poslije tražio njihov trag na javi. Ali, desilo se to nakon četvrtog sna u kojem on u muzeju jede uzorke zemlje (!), uzgred svi su mu snovi bizarni, na neki način suprotno njegovoj književnoj ukupnosti, infantilni do dječijosti (može li se tako reći?, u mome tekstu može). To je zbog toga što je učestvovao u procesu rada koji se, po svemu sudeći, protivio njegovoj prirodi. Napustio je snimanje snova i vratio se svojoj nesaničnoj svakodnevnici, ili svakonoćnici, ili
Etel Adnan
Zadnja četiri mjeseca vrijeme dijelim između Tuzle i Sarajeva. Moj izlazak na balkon u Tuzli okrenut je ka jugu. Sarajevski balkon gleda na zapad. Živim u istom ljetu u prostorima različitog prisustva svjetla. Za moje prijatelje s kojim se svakodnevno čujem, ništa se kod mene nije promijenilo. Uvijek na istom mjestu pred slušalicom telefona koja nas spaja. Za njih ja sam u stanju samoće, a ja osjećam da stanujem u vlastitom sjećanju.
Zadnjih dana čitam knjigu koja se zove Noć i naslanja se na moje prirodno stanje budnosti. Knjigu je napisala Etel Adnan, draga prijateljica, umrla je u stotoj godini, a njen otac je bio oficir otomanske imperije. Vrijeme ima trajanje, ono postoji, ma šta mi o tome mislili.
„Konji oplođuju očeve gene tokom posljednjih dana imperije koje nestaje. Čujem njihova kopita na prašnjavoj cesti koja vodi do mojih vrata“, kaže Etel.
„U svojoj želji da zaštiti žive od izluđujućeg učinka vječne sadašnjosti, priroda je stvorila sjećanje. Bijeg. Predah. Sve što činim jest sjećanje. Čak i sve ono što jesam.“
U svijetu postoji prah Etel Adnan, pokriven njenim riječima.
Daysleeper: blizanci
Sanjam da sam u Furnace Creeku, maloj oazi usred vrele Death Valley u Californiji. Sjedim za stolom, jedem kalamare, one s Pacifica, krupne i malo gumene, ali je krompir ukusan. Vrelo je ljeto. Nesnosno. Oko mene su, za restoranskim stolovima bajkeri u jednoznačnim uniformama bande. Na ramenima njihovih jakni je njemačka zastava. Kao da su izišli iz knjige Hell's Angels Huntera S. Thompsona. Na jednom stolu imaju veliki pladanj s nakrižanim limunovima, grizu ih, da se osvježe, a onda se međusobno gađaju žutim usahlim koricama. („Grudvamo se“, kaže jedan od njih, kao da tako prizivaju snježnu zimu.) Na cesti uz restoran jedan bajker pod kacigom – uzdignut, kao propet konjanik na ždrijebcu, zadnjim točkom u asfaltu ostavlja crne tragove. Buka je nesnosna. Pojavila se policija, ali se nije obratila motoristi koji iznova i iznova u asfaltu iscrtava pravilne krugove. Dolaze do mene i sad mi na bloku ispisuju kaznu.
„Zašto?“, pitam.
„Zbog bajkera koji pravi krugove u asfaltu.“
Mislim se: Šta ja imam s tim? A policajac kaže:
„Zato što ste blizanci.“
Traži moju vozačku dozvolu.
„Nama je svejedno hoćemo li kazniti njega ili tebe, braća ste“, kaže i pruža mi istrgnut listić s kaznom.
Ljubavni bolesnik
Lijepo je kad se kaže duševni bolesnik, ništa pogrdno u tome nema. Postoji li na svijetu neko ko nije duševni bolesnik? Sve druge riječi koje opisuju to stanje pogrdne su, ludak, šizofrenik. Ne volim to. Koliko je onih kojima duša bar jednom nije obolila od ljubavi? Ljubav je mjera stvari, a duša bi bila drugo ime za ljubav, da nije toliko dugo zloupotrebljavana od strane religija.
Za koji minut nastupit će ponoć, javlja mi se Dženat Dreković kratkom audio porukom:
„Ima jedna intimna i ljubavna fotka koju sam uradio. Upravo je stigla na tvoj e-mail. Pogledaj. Na njoj je mladić u bokserskoj zaštitnoj kapi, ljubi svoju djevojku, a dvije žene gledaju u kameru. Snimao sam je ispred Zavoda za zbrinjavanje osoba sa poteškoćama u razvoju. Mladić nosi boksersku kapu-kacigu jer kad mu naiđe krizna minuta, okrene se prema sebi i pesnicama se žestoko udara u lice, tjeme, potiljak, u svoju glavu. Jedini trenutak kada je miran i kada se ne samopovređuje je onaj kad je u društvu žene koju ljubi! Tada zaboravi na sve drugo. To je najljubavnija fotka koju sam u životu snimio“, kaže Dženat.
Daysleeper: odlaganje smrti
Na aerodromu. Stojim ispred staklenog zida. S druge strane su dva uniformirana radnika granične patrole i gledaju u moj pasoš.
„Ja već kasnim na svoj avion“, kažem.
Graničar me pogleda i bez odgovora se vrati listanju mog pasoša. Pojavljuje se treći službenik, uzima moj pasoš i s njim se udalji. Nervozan sam. Sve što kažem ostaje bez njihovog odgovora. Putnici u redu iza mene postaju nervozni. Prigovaraju mi zbog usporenosti. Ne znam šta se dešava i već sam, bojim se, zakasnio na svoj let. Treći službenik se vratio i predao moj pasoš graničarima. Uz mene sada stoje tri službenika u civilu.
„Zadržat ćemo vas 24 sata u pritvoru.“
Ljut sam, tražim objašnjenje.
„Ako vas sada pustimo“, kaže službenik s licem Alberta Camusa, u kišnom mantilu Alberta Camusa, „na vrijeme ćete stići u Sarajevo. Za šest sati tamo će biti ubijen austrijski princ Ferdinand. Vi ćete ga ubiti.“
Ubiti?, meni je neprihvatljiv izbor. Naša tijela se razlikuju. Ali su fizionomija princa austrijskog i moja slične. Malo je vjerovatno da ne dijelimo neke iste sklonosti. Nekoga ko je spreman povrijediti mene ili meni blisku osobu, spreman sam povrijediti, nanijeti bol, ali ubiti, čak i u snu, neprihvatljivo mi je. Ne.
Jastog
Nebo nad Sarajevom je izgubilo boju. Iscijeđena je iz njega kao što sunce izblijedi loše ofarbanu zastavu. Vrelina zraka u deset ujutro je nesnošljiva. Sjedim u restoranu Square i pijem svoju prvu, medicinsku kafu. U našem kvartu je opet nestalo vode. Grad je zahvaćen sušom.
Za stolom do mene dvoje mladih ljudi, njih augustovka vrelina ne dotiče, ne uznemirava ih nestanak vode. On je u polo majici, ona u tankoj svijetloplavoj haljini. Vedri su i razgovorljivi, prisluškujem ih da se nešto od njihovog stanja prenese na mene. On kaže:
„Ima li riječ ‘supruga’ veze sa željezničkom prugom?“
(Ona se smije, očigledno su mlad bračni par ili treba da to postanu.)
„Recimo, svaki čovjek je pruga, i kad se dvije ukrste, onda je to ljubavna veza ili brak. Ovo bi imalo smisla, ali onda se sve pokvari kad se kaže ‘suprug’. Šta znači to prug, prug…? Baš da provjerim na nekom rječniku.“
(Gleda u svoj telefon.)
„Evo ga“, kaže. „Prȗg je, u našem jeziku, drugo ime za jastoga.“
Umiruju me još samo ljudski glasovi.
Daysleeper: breza na Durmitoru
Sjedim ispred planinske kuće, a na verandi oko mene tri foto-kamere na stativima, snimaju šumu borova ispred nas. Kraj je dana, sunce se već nisko spustilo. Iz šupe, s moje lijeve strane, Nikola izlazi s naramkom cjepanica i kaže:
„Ovo je Durmitor, brzo će zahladiti.”
Pitam ga šta kamere snimaju? On nakratko stane, okreće se prema šumi i kaže:
„Obrati pažnju na onu jednu brezu među borovima.“
Gledam, u prvi mah ne razumijem šta se od mene traži, a onda vidim kako lišće u krošnji breze mijenja boju i opada, grane ostaju gole. Uskoro, polako se počnu otvarati i uvećavati zeleni listovi, u procesu ne dužem od dvije minute grane breze se opet zelene. Nakon toga listovi iznova prelaze u smeđežutu boju, uvijaju se i padaju. I tako ukug. Gledam i ništa ne razumijem. U stablu breze smjenjuju se godišnja doba ukrug, ukrug.
Mjesto s kojeg gledaš
Volim sjediti u onim prostorima s kojih se mome pogledu otvara široki vidik. Za svoje stanove birao sam spratove s čijih balkona se mogla vidjeti panorama grada. Poznavao sam, i sada imam prijatelje koji se drže prizemlja ili podruma, one koji nadomak svog prozora na metar ili dva vide zid susjedne zgrade. Život u izolaciji, onaj u kojem se okreću unutra, prema sebi, to ih umiruje. Ljudi se dijele na surfere i divere, jedni se pomjeraju na površini vode u velikim pokretima, drugi tonu prema dnu, u potrazi za onim što je neotkriveno u dubini, često roneći na vlastiti dah. Ali to nije dokaz da jedni ostaju na površini, a drugi otkrivaju dubinu svijeta. Važno je samo mjesto s kojeg gledaš. Važniji od svega je dar za gledanje.