Daysleeper: na staroj novinskoj fotografiji
U liftu sam koji se sporo uzdiže, dvadeseti, dvadesetprvi, dvadesetdrugi, na dvadesetrećem spratu se zaustavljam, vrata se otvaraju i ja ulazim u prostranu kancelariju koja izgleda kao izblijedjela starinska fotografija, s analognim zrnastim objektima u crno-bijeloj boji. Za stolom sjedi urednik James Laughlin, također crno-bijel i zrnastog lica; shvatam da sam zakoračio u staru novinsku fotografiju u kojoj se krećem i urednik za stolom mi se obraća. Pogledam u svoje ruke, i one su izblijedjele i zrnaste. Kao da sam se vratio u daleku prošlost. Ispred urednika na stolu je rukopis knjige s mojim imenom, i naslovom (Zimski notes), ispisanih starinskom pisaćom mašinom. Sjedam u fotelju preko puta njega, zbunjen sam, gledamo se. Laughlin kaže:
„Sviđa mi se rukopis. Objavit ćemo ga bez imena autora. Vi nam ne trebate.“
Zbunjen sam, tražim objašnenje, a on kaže:
„Objavit ćemo knjigu koja neće imati ime pisca. To će probuditi zanimanje čitalaca.“
„A šta sam tu ja?“, pitam.
„Vi ne postojite. Vi ste ništa. I sad je vaše vrijeme isteklo.“ Pogleda na sat i doda: „Ja već kasnim na projekciju filma.“
U tom trenutku prizor ispred mene se zamrzne. I ja u fotelji sam zamrznut. Moja svijest radi, ali ja sam nepokretan, zrnast i analogan, u izblijedjeloj fotografiji na naslovnici gradskih novina. (U snu je to The Village Voice.)
Chet Baker
Volim sve oblike autonomnih zona, sve što nas drži u izdvojenosti. Volim čak i prostor svog auta pod uslovom da sam u njemu sam. Volim puštati Cheta Bakera dok se vozim, jer me ne uznemirava ni jednim tonom. Tako je od početka, čim izađem na rub Sarajeva, tamo na Stupskoj Petlji i u istom tonu završi na Husinu ispred Tuzle. Tako ponavljam u krug, jer sam često na putu između ova dva grada. Chet pjeva i ja se zaboravim. Krajolici koji se smjenjuju. Znam svaki prijelaz, ne postoji ništa što bi me moglo iznenaditi.
Ali jednom je crk’o radio i stao je Baker. Meni ništa nije preostalo nego da sam u samoći unutrašnjosti svog auta počnem da džeziram. Pjevao sam modele evropskog džeza na pjesme sevdalinki, onako kako su mi same nadolazile u pamet.
Haj, pod Tuzlom se zeleni meraja,
Haj u Travniku na Daltabaniku,
uglavnom birajući prve rečenice koje počinju s invokacijom Haj, to su tugaljive teme koje su se prirodno nastavljale na Almost Blue ili I Fall in Love Too Easily Cheta Bakera, i slično. Žao mi je da to nisam snimio, ali tehnika u autu je zakazala, nisam mogao, a da jesam puštao bih te svoje a cappella pjesme prijateljima nekad uvečer, uveseljavao samog sebe. Putovanje u samoći svog auta može biti muzički nadahnjujuće.
Auto se tad, nakon što je usahnuo glas Cheta Bakera na njegovom radiju, počelo kvariti, uskoro su ga moji neprijatelji spalili, doslovno spalili, cijela unutrašnjost bila je spržena, to je bilo upozorenje, ali ne pričam sad o tome, to je za neku drugu priliku. Bosna je opasna zemlja, to je još više razloga da volim autonomne zone, sve oblike izolovanja, kad se otvara mir u kojem mogu da se sjećam.
Zvuk fudbalske lopte
Volim zvuk fudbalske lopte kad struže po mreži gola.
Volio sam Esadovu brijačnicu u djetinjstvu. Mala brvnara čiji zidovi su bili oblijepljeni naslovnicama Tempa, najuglednijeg sportskog magazina u Jugoslaviji. Sjedio bih u stolici dok me šiša, štucuje, i razgledao stranice s licima fudbalera u raznobojnim dresovima na omotnicama u koloru. Volio sam miris novinskog papira. Pomjerao sam glavu lijevo i desno a Esad me je umirivao, da me ne povrijedi rubom svoje frizerske mašinice.
Od svih fudbalera na slikama najviše sam pažnje poklanjao fudbaleru Dinama koji se zvao Krasnodar Rora. Slušao sam pčelinji zvuk mašinice na svom tjemenu i ponavljao Krasnodar Rora, čuješ kako se umnožava
r r r r r r r r r r r r,
kao kad bistra voda prelazi preko kamenja u potoku.
Šta volim?
Volim pileću supu s dosta krilaca i karabatačića. Uvijek kad bih se vratio s puta ili nakon operacije, ona bi mi spremila domaću supu, i svaki put dok bih jeo, ponovila bi isto:
„Sarajevski sefardi su govorili, pileća supa je jevrejski penicilin.“
Glavni lik Joyceovog Uliksa voli da jede bubreščiće, posebna mu je ugodnost kad na jeziku osjeti trag urina. Meni je to previše. Ali uvijek sam volio pileće iznutrice. U Americi ih nema na jelovnicima. Znajući za tu moju sklonost, američka pjesnikinja C.D. Wright odvela me je u mali porodični restoran izvan Providencea, smješten u nekom krasnom šumarku. Jeo sam pileće iznutrice. U restoranu s nama za stolom je bio jedan važan američki romansijer; teme su njegove bile mračne, nekad na rubu nastranosti i horora. Ali dobitnik je nekih važnih nagrada i ugledan je autor u svijetu književnih urednika, kritičara i pisaca. Njih dvoje rade na istom univerzitetu. On je jeo pileći gulaš i razgovarao sa mnom s velikim entuzijazmom. Uglavnom je on postavljao pitanja, vezana za hranu i moj background, dok nisam shvatio da on upravo izvlači podatke iz lika za svoju buduću knjigu. Istraživao je osobine moje nastranosti? I tu sam zašutio.
Daysleeper: Zikr
Farovi auta s ulice ulaze u prostoriju i iščezavaju, govorim pjesme iz svoje nove knjige. Prostor podsjeća na likovnu galeriju. Na zidovma su kolaži Kurta Schwittersa. Osjećam se kao da sam došao na pravo mjesto. Ispred mene je publika, ali u prostoriji nema stolica i oni stoje.
Počinjem čitati. Pročitam prvi stih. Napravim kratku pauzu i krenem čitati drugi stih, ali onda, protiv svoje volje, ponovo izgovorim prvi stih. I to počinje da se ponavlja. Iznova i iznova ponavljam isti stih. I ma koliko se trudio da pređem na ostatak pjesme, ne uspijevam. Publika, kao u transu, počne da pomjera glave lijevo i desno. Slijede moje ponavljanje, sad žmire i izgovaraju na kraju stiha hu. Sve podsjeća na derviški zikr.
Uznemiren sam, skupim svoje stvari u torbu i krenem prema vratima, a tamo me čekaju dvojica uniformiranih muškaraca, u crnim košuljama su i govore talijanski, jedan mi rukom pokazuje da se vratim nazad, kaže:
„Morate čekati.“
Pokušavam razumjeti šta znači to čekati, a on kao da me je čuo, u istom tonu ponovi:
„Morate čekati.“
Vraćam se, zikr publike sad već biva glasniji, a u stolici u kojoj sam do maločas čitao jedan isti stih, sjedi žena odjevena u sivo muško odijelo, s uredno svezanom kravatom o vratu i fedorom odloženim na prekriženom koljenu. Vidim, očajna je, pita me:
„Imate li lexilium?“
Ni sve smrti nisu iste
Sve važne knjige, on kupuje u dva primjerka. Jednim se služi, čita i iznova se knjizi vraća, a druga knjiga miruje na polici, u slučaju da upotrebljavani primjerak strada ili da ga na neki drugi način izgubi.
Jednako tako skuplja komplete tarot karata. Uvijek u dva primjerka, jednim se služi, drugi miruje u pričuvi. Sula je arhivar svog svijeta. Njegov je stan njegov lični muzej.
„Šta je tebi tarot?“, pitam ga.
„Jedina stvar, od svih onih koje sam pokušao raditi, u kojoj nemam moj temeljni problem: nedostatak samopouzdanja.“
„Koliko ti špilova tarot karata imaš?“
„Ne znam tačno. Barem dvadeset. Sutra ću napraviti inventuru.“
„Šta te u tarotu više privlači, vizuenost karata u špilu ili ono čemu primarno služe, forma ili sadržaj?“
„To se stapa jedno u drugom. Ne ide jedno bez drugog.“
„Imaš li ti svoju izabranu tarot kartu?“
„Ne.“
„Iz nekog razloga mislio sam da imaš. Meni je najbliža Obješeni čovjek. Ali moj pristup je primarno vizuelan. Meni je tarot galerija slika. Svaki novi špil donosi novu estetiku bez obzira što se umjetnici koji su se upuštali u proces kreću u zadanoj shemi istih karata. I svaki je rad za sebe, svoj zatvoreni svjet.
Obješeni čovjek na karti je začudan, njegovo lice nije lice mučenika, prije će biti da je u transu.
Priča o vješanju mladića iz plemićke obitelji Esterházy nosi naslov Slavno je za otadžbinu mreti i nalazi se u knjizi Enciklopedija mrtvih Danila Kiša iz 1983. godine. Mladi grof Esterházy, pobunjenik protiv cara, koji liči na krhkog dječaka, osuđen je na smrt vješanjem u zoru. Priča istražuje granicu ljudske nade, dostojanstva i iluzije u trenucima konačnog pada. U zatvorsku ćeliju mu dolazi mati i kaže da će moliti za njegov spas. Ujutro ako bude u crnoj haljini, bit će to znak da se nije izborila, ali ako bude u bijeloj to će značiti da je spašen. Dok ide prema gubilištu i dok mu stavljaju omču oko vrata, mladi Esterházy vidi majku u bijeloj haljini, i to ga pretvara u lik s karte Obješenog čovjeka. Njegovo lice nije uplašeno, on nije mučenik, nego je u transu, vjerujući da je spašen, vjerujući da će u zadnjoj sekundi stići carsko pomilovanje. Ta nada postoji i u trenu kad je ispod njegovih nogu izmaknuta stolica. Naslov Kišove priče preuzima poznatu latinsku izreku Dulce et decorum est pro patria mori – Slavno je i uzvišeno za domovinu mrijeti.
Dakle, grof Esterházy je meni Obješeni čovjek s moje tarot karte. I smrt koja uslijedi potom, to je humaniji metod egzekucije od električne stolice ili injekcije.
U Tumbstonu, na starom groblju, pristojan je broj onih grobova u koje su kolektivno sahranjene osobe koje su u isto vrijeme smaknute. I na svakom nadgrobnom spomeniku ispisana su njihova imena i potpis: zakonito obješeni. Ma šta bio razlog vješanju, ostaje činjenica trenutne i pouzdane smrti. Svijet je u prošlosti svakako bio humaniji.
U knjizi Čovjek kojeg nisu uspjeli objesiti, objavljenoj 1908. godine, opisana je biografija Johna Leeja – britanskog batlera osuđenog za ubistvo iz 1884. godine – čije je vješanje tri puta propalo jer se trap-vrata, ona koja se otvore ispod stopala obješenika, nisu otvorile. Triput je doveden na vješala, tri puta mehanizam se nije otvorio. Na kraju je pušten na slobodu, iz uvjerenja da je u cijeli slučaj umiješana božja volja. Vješala nisu htjela Johna Leeja.
Jesam li previše iz tarota otišao u golu stvarnost?“
„Ne, ne, to je jedini princip. To je kao filter, mi u tarot i značenje njegovih karata gledamo imajući na umu realnu stvarnost. To je kao da gledamo kroz one dječje, plastične naočale koje su bile u raznim, veselim bojama. (Jebote, ne znam odakle su sad iz moje svijesti iskrsnule ove dječje naočale!) To je tako.
Nisam mislio o tome ranije. Možda si u pravu.
Prošlost je, vjerujem, bila bolja. Naša je stvarnost električna stolica, da ukine nadu osuđenika i da mu uveća patnju. Nema više transa i vjere u preživljavanje, svijet je ovo bez nade. Ni sve smrti nisu iste.“
Daysleeper: blijeda petokraka
U žičari za Trebević. Preko puta mene sjedi Ivan. Izgleda umorno. U ruci mu je pištolj usmjeren prema meni. Pita me:
„Što se ne javljaš?“
(Šutim.)
Pištolj je kratke cijevi, drška je kabasta, svaki put kad ga pomjeri u stranu, na njoj vidim izblijedjelu zvijezdu petokraku. Moj fokus je na pištolju. Sad smo na polovini puta do Vidikovca. Ivan je umoran. Kaže:
„Ovo je moj pištolj.“
(Traje kratka pauza.)
„Ovo je moj pištolj, donio sam ga u povratku s robije na Golom otoku.“
Daysleeper: „Magla, znači“
U kabinetu pisca. Andrić kopa po rukopisima, nađe skript i spusti ga ispred mene.
„Ovo je moj zadnji rukopis“, kaže.
Na naslovnoj strani je uredno kompjuterskim tiskom ispisano njegovo ime i naslov knjige: Zimska sveska.
„Sad pišem na Apple Macu. Kakva je to korist u odnosu na muke koje smo celo stoleće prošli služeći se pisaćom mašinom.“
Oprezno mu se obraćam. Kažem:
„U mladosti ste prevodili Walta Whitmana?“
„Jesam. To je zarazilo sve pripadnike Mlade Bosne. Whitman je kriv za Prvi svetski rat. Sad kad sam ostario, slažem se s Platonom koji je tražio da se iz države proteraju pesnici.“
Ustaje iz fotelje i rukom mi pokazujje da ga pratim. Vodi me do prozora. Kaže:
„Vidiš, sve u sobi vidim jasno i čisto, predmete, slike, ćilim, vidim i da su vaše oči zelene. Ali kad pogledam kroz prozor, ništa ne vidim. Vanjski svet odbija da mi se pokaže.“
Gledam u dvorište. Ništa se ne vidi.
„To je zbog toga jer je gusta magla napolju, od nje se ništa ne vidi“, kažem.
Gleda me zbunjeno, skida naočale i čisti ih rupčićem, okreće se i ide nazad prema svom stolu i čini mi se razočarano šapće:
„Magla, znači.“
Starost
Ne volim svoja neznanja i nedovršenosti. Na kraju žena se udaljila od mene. I sin. Stojim na balkonu i gledam na Ilinčicu gdje su u mladosti s dekicom odlazili mladi Meša Selimović i Ismet Mujezinović. I raspravljali o umjetnosti življenja. I pitam se: gdje sam pogriješio? Za godinu dana sve sam istražio i potraga me nigdje nije odvela. Danilo Kiš je o starosti pisao kao o vremenu u kojem će, otprilike, prežvakavati slatki hmelj mladosti. Često je, u razgovorima i u tekstovima, koristio tu refleksiju koja se meni ne sviđa, možda zbog toga što sam ja čovjek vina. I sada to njegovo ponavljanje iste fraze, možda je to način na koji griješimo, i to nas udaljava od ljudi. Možda su se moji najbliži ljudi, sin i supruga, umorili od mog ponavljanja, a svjestan sam svoje sklonosti repetitivnosti. Kako bilo, to je suma mog stanja. S balkona gledam Ilinčicu, brdo iznad Tuzle, s njenog drveća se osipa lišće. I mislim na svog druga Zdravka Grebu koji mi je govorio da u starosti ne smiješ biti sam. Moraš u blizini imati neku žensku ruku koja će ti, kad ti se prispava, moraš imati tu ruku, govorio je, koja će te pokriti dekicom, da u snu ne ozebeš.