Iz Ivine musandre
Viš’ nekadašnje Sofe za begove travničke, napojena studen vodom Šumeća, dva su mala bageta, kao ribnjaci za goste Lutvine kahve. Pored njih su table s natpisom: Zabranjeno dirati ribe!
Takvih i sličnih znakova upozorenja nema u Andrićevom Memorijalnom muzeju. Pravilo o nedoticanju eksponata (osim ako to nije dio koncepta muzejske postavke) dio je opšte kulture, tako se bar mnije, kao što se očekuje od posjetilaca u pozorištu da nakon završene predstave neće ići na pozornicu da bi se rukovali s glumcima.
Što iz neznanja, jer niko ih nije uputio da se takve stvari u muzeju ne čine, što iz neodolijevanja vlastitoj znatiželji, mnoga je ruka posegnula za jednim izloženim predmetom.
„Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku“, rječnik Abdulaha Škaljića, čijem je izdavanju doprinio i Ivo Andrić, obavještava da turska riječ mùsandara, mùsandera, mùsândra označava od drveta skovane i rezbarijama ukrašene pregratke (kao neki stalni zidni ormari) duž cijelog jednog zida sobe u starinskim kućama, u čijem sa stavu su: dušekluk, dolaf, banjica a, često, i zemljana peć sa lončićima.
Opervažena finijom drvorezbarskom alatkom nego je ona britva kojom dječak prezimena Sokolović resi sepet u kojem ga telosnici odvode iz višegradskog kraja za devširmu, musandra Ivina, s zagasitocrvenim platnom u pozadini, majstorsko je djelo vještog zanatlije. Dva krila, kao dvoja vrata, otvaraju se povlačenjem žičane halke. Muzejski posjetilac, koji ta vrata otvori i poviri u tamnu unutrašnjost, očekuje da će tu vidjeti dječačku posteljinu, đačko odijelo u kome je 1915. došao u rodni grad, diplomatsku uniformu za predaju ambasadorskih akreditiva Adolfu Hitleru, frak od prijema Nobelove nagrade u Stockholmu… Ili se pak nada da će se otuda oglasiti neko od književnih likova, možda onaj haznadar Baki, preneražen otmjenim odijevanjem Travnjaka.
Umjesto odjeće i posteljine, kao muzejski kustos odlažem motive i teme iz književnog djela i životopisa Pisca. Odatle ih vadim kao tekstove za novi serijal na portalu slobode NOMAD, pod nazivom “Iz Ivine musandre”.
Ne kao pokušaj ispisivanja Andrićeve biografije, ni dispute o njegovim književnim tekstovima, odbacujući hronologiju, kao što Nikolu Kriletića izbacuju iz rimske gostionice. Bez nauma o “otkrivanju” novih, nepoznatih podataka i detalja o Ivi. To su samo pabirci o njegovom neobičnom životu i velikoj literaturi.
Serijal “Iz Ivine musandre” posvećen je Čitalici Đenanici.
Kaldrma je nabrekla jedva zadržavajući davno zatrpani avlijski izvor da ponovo ne proteče. I tako svaki bogovetni dan u travničkoj Zenjak ulici i Andrićevom Memorijalnom muzeju-Rodnoj kući. Mnogi posjetioci kazuju da su čitali Ivina djela, rijetki pitaju za njegove književne postupke, likove, istoriografsku pozadinu tekstova. Po skorojevićevskoj navadi zanimaju se za trivijalnosti iz života pisca – navikama, sklonostima, ljubavima i ljubavnim aferama, masoneriji, političkom angažmanu i opredjeljenjima, nacionalnoj pripadnosti i vjeroispovijesti, prijateljstvima i neprijateljstvima s drugim piscima (među takve ne može se svrstati onaj sarajevski moler koji u ime svog društva u Dibek kafani na Vratniku želi Piscu čestitati rođendan). Kao što bi poneki čaršinlija bio pripušten u begovsko društvo na Sofi, jednoj zagrebačkoj glumici i njenoj producentici omogućeno je da posjete izložbeni postav nakon vremena predviđenog za posjete. Na kustosku ponudu za stručno vođenje, producentica je histerično povikala: Pikanterije, dajte nam pikanterije o Andriću! – kad bi lični osjećaji pobuđeni ovim budalastim zahtjevom nadvladali profesionalnu etiku ophođenja s muzejskim posjetiocima, dotičnoj bi bilo rečeno da lijepo izađe iz kuće i napusti Muzej!
Jedna od najpoznatijih “pikanterija” o Ivi je mjesto njegova rođenja.
Sarajevo, četvrtak, 12. oktobar 1972.
Onda je došao i susret sa Travničanima i Višegrađanima. Andrić je veoma raspoložen. Smije se, rado odgovara na pitanja svojih zemljaka, prisjeća se uspomena iz djetinjstva i kasnijih dana. U jednom trenutku izbilo je na vidjelo i ono jedva primjetno rivalstvo u svojatanju – ko mu je bliža svojta: Travnik ili Višegrad? A kad neko pomenu mjesto rođenja, Andrić na to reče u šali:
Šta ćete, čovek se negde morao roditi![1]
U Rodnoj kući pikanterijski se postavlja pitanje da li je baš to njegova rodna kuća. Pitaju mnogi i razni, nesmiljeno, kao da ovaj pisac ni jedne knjige nije napisao, tabak hartije ispunio književnim tekstom ili bar negdje udario dvotačku. Kao da se samo rodio i potom dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Pisac je želio da se za života piše i govori samo o napisanim djelima, a poslije smrti da se ispituje njegova ličnost i život.
S ovim piščevim stavom kao izlikom, potkrijepljenom sviješću da to nema nikakve važnosti za ono što nam je kao čitaocima jedino važno, književno djelo njegovo, razmotrimo početne stavke u Ivinom životnom krugu.
Datum rođenja znatiželjnicima nije privlačan, mada i o tome postoji nesuglasje. Za neke dokumente Ivo je dao podatak o 10. oktobru, objašnavajući kasnije da mu je majka kazivala da se porodila poslije ponoći 9. oktobra, datuma iz drugog dokumenta. Poslije njegove smrti, Zadužbina Ive Andrića u Beogradu obilježava deseti oktobarski dan, dok u Travniku svakog devetog dana u tom mjesecu počinju Andrićevi dani, jedna od najstarijih kulturnih manifestacija u Bosni i Hercegovini.
Do 26. oktobra 1961. i objave vijesti o dodjeli Nobelove nagrade za književnost, u javnosti nije bilo znatnijeg interesovanja za biografske podatke o piscu. Najveći žurnalistički uspjeh u višedecenijskoj karijeri lokalnog novinara i travničkog dopisnika sarajevskih i beogradskih dnevnih listova, Mustafa Gafić je postigao objavljivanjem izvoda iz Matice krštenih rimokatoličke župe Travnik (ne treba prenebregnuti njegov intervju s Andrićem u Travniku 1962. godine, kada mu je uspjelo da pisca navede na razgovor u kome Andrić, netipično za njegovo odbijanje da govori o svojoj književnosti, novinaru kazuje o takozvanoj tehničkoj strani nastanka romana Travnička hronika). Naveo je podatke koje je pod rednim brojem 70. krasopisom zabilježio župnik Juraj Pušek. U rubrici „Roditelji mu – okružje, kotar, mjesto, gdje stanuju i pod kojim kućnim brojem“ naveo je: Travnik (Zenjak) nadl. Sarajevo.
To je jedini dokument o rođenju Ivana Andrića, kako glasi ime pod kojim je došao na ovaj svijet.
Kad bi sadržina dokumenata mogla izblijediti od velikog broja ljudskih pogleda, faksimil crkvenog dokumenta izloženog u Memorijalnom muzeju, morao bi se često zamjenjivati novom kopijom.
U romanu Dva vijeka, jedan vijek Ivan Lovrenović piše da su dokumenti proizvod svoga vremena, obojeni njegovim zlima i strastima, pa te podatke ne možemo nazvati činjenicama, oni su tek putokazi koji ne moraju uvijek biti pouzdani, mogu zavesti i odvesti ukrivo, zato se valja čuvati jakih zaključaka.
Da li je bilo s piščevim rođenjem tako kako je u crkvenom dokumentu navedeno? Možda je Zenjak ulica samo formalno upisana?
U putopisju Sedam dana po Bosni Lovrenović piše da Dolac nije samo rodno mjesto Ive Andrića i Tugomira Alaupovića. Staro zanatlijsko naselje na periferiji Travnik, tik iznad grada, poznato po nekadašnjem kulturnom i društvenom životu, Dolac (u govoru Travnjaka Gornji Dolac, razlikujući ga time od Doca na Lašvi) se u mnogim domaćim i inostranim izdanjima Andrićevih knjiga, kao i u tekstovima o njegovome životu, učestalo navodi kao mjesto rođenja pisca. Teško je ustanoviti gdje i kada se ovaj podatak prvi put pojavljuje. Lovrenović spominje nepopustljivu usmenu predaju i novija biografska istraživanja kojima se Dolac ubicira kao Ivino rodno mjesto. Janko Duić, Dočanin i Travnjak, zabilježio je kazivanje mještana da se Katarina Andrić porodila u kući Tilde Mladinović. Svakome ko bi htio da ga sluša, a takvih se uvijek našlo, Mato Matišić Matek je do svoje stote godine, koliko je poživio, govorio i pokazivao temelje Tildine kuće, spaljene u ratnim sukobima 1993. godine, tvrdeći da su to ostaci nastambe u kojoj je rođen Ivo. A to je kazivao kao da je prisustvovao Katarininim porođajnim mukama.
Vješt hodač bi kao Dugonja iz Širolinog igrokaza za tili čas došao iz Doca u Grahovik (Graovik u Andrićevoj pripovijetki U vodenici), zaselak u kojem je po nekim navodima Katarina Pejić rođena 19.7.1872. U Matici krštenih župe Dolac postoji ovo ime i prezime, no upisano tridesetak godina prije rođenja Andrićeve pobožne mame, koja je zapravo porijeklom iz Sarajeva. U Grahoviku su živjeli Pejići, po svemu sudeći u rodbinskim vezama s Katarinom i to bi bila ona poveznica i razlog navođenja Doca kao rodnog mjesta Andrićevog. Kao narodni poslanik Narodne skupštine Bosne i Hercegovine ispred travničkog Sreza, on se 1945. godine u dolačkoj crkvi raspituje kod fra Rude Jablanovića za mamine rođake. Fratar mu kasnije piše da se sjeća njegovog krsnog kuma kao „policije“.
Zašto se Katarina nije porodila kod rođaka, zašto kod Dočanke Matilde? Ako to jeste bilo u naselju ili zaseoku, zašto čin krštenja tek rođenog njenog sina (zbog velike smrtnosti novorođenčadi u to vrijeme, čin krštenja obavljao se odmah po rođenju) nije obavljen u dolačkoj crkvi Uznesenja blažene djevice Marije, zašto je to urađeno u travničkoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja? Zašto je upisan Zenjak i kao krsni kum naveden Tadija, brat Ivana Antunovića, vlasnika kuće? On je bio sudski policajac u Travniku, a Antun Andrić, Ivin otac, radio je kao podvornik na sudu u Sarajevu. Što su bili radne kolege po zaposlenju kod pravosuđa, možda i neki prijatelji, može se uzeti kao objašnjenje Katarininog dolaska kod Antunovića.
Nikad se neće saznati šta je Katarinu nagnalo ili primoralo da u visokom stadiju trudnoće krene iz Sarajeva put Travnika, kada se između ovih čaršija putovalo sporo i tegobno. Posjeta rodbini u Grahoviku ili prijateljima Antunovićima, možda neki drugi razlozi, kako god bilo, za Travnik je postalo jedno od glavnih identitarnih obilježja a za Ivu nije ostalo samo rodno mjesto.
Ne postoji ni jedan dokument u kome pisac navodi Dolac, to ne čini ni u biografijama koje je napisao (šturo i oskudno, poput one verzije koju šalje pariškom slavisti Claudu Avelinu – Potičem iz zanatlijske porodice koja je sa dolaskom Austro-Ugarske osiromašila i ubrzo izumrla). U dva intervjua na novinarsko pitanje o mjestu rođenja, odgovara da je rođen u gradu, a ne na selu.
Biografska propitivanja ne zaustavljaju se u Docu (nipošto ne u Dolcu – tako nalaže lokalna govorna tradicija), biografije i biografi navode još i Dolac na Lašvi kod Travnika, zatim Višegrad, Sarajevo i Beograd. Savim prikladno za romansirane biografije, jedan je „istraživač“ piščevog porijekla naveo da je rođen u vozu između Sarajeva i Travnika, zanemarujući, ili ne znajući podatak da se pisak lokomotive parnog voza Ćire u vezirskom gradu prvi put oglasio dvije sedmice nakon Ivinog prvog rođendana!
Dok su drugi o tome šlabikali, kuću u Zenjaku prvi je „pronašao“ fra Rastislav Drljić (Andrić je bio ljutit na njega zbog objavljivanja njegovih pisama Tugomiru Alaupoviću). Fratar piše piscu: Dok je pokojni Zec stanovao u tvojoj rodnoj kući iza II. svjetskog rata ja sam često puta odmarao s njim na minderu gdje je sjedila tvoja pokojna mama. Ove „dokaze“ za tvrdnju o Antunovića kući saopštava Miroslav Karaulac, najprilježniji piščev biograf – iako je napisao i knjigu Andrić u diplomatiji, naprosto je šteta što se ovaj Varcaranin spisateljskim stilom i dokumentarističkim postupkom zadržao samo na mladalačkom periodu piščevog života u djelu Rani Andrić.
Nezamjetno je stajala kuća s krovom od šindre, demirima i kapijom do dodjele Nobelove nagrade Andriću. Antunovići su 1922. godine kuću, po jednoj verziji, prodali Stjepanu Majkiću-Jurišiću a od njega je 1925. godine otkupio Pero Zec; po Karaulcu, Zec je kuću kupio od Antunovića 1940. godine i ovaj mjesni trgovac sjećao se da su mu u vrijeme Andrićevog napredovanja u diplomatskoj karijeri Antunovići govorili da je on rođen u njihovoj kući.
Novinski članak iz 1966. godine pod naslovom „Propada kuća Ive Andrića“ opisuje objekat kao oronulu i zapuštenu zgradu, ispred koje u pazarni dan seljaci vezuju konje kojima dopremaju proizvode za prodaju na travničkoj pijaci. Sve veći broj domaćih i inostranih turista koji dolaze u Travnik zbog Andrićevih travničkih proza, možda i ukori i upozorenja republičkih partijskih foruma, podstakli su lokalne vlasti da nešto učine s tom kućom.
Dugotrajno i mučno, s mnogo cjenjkanja i pogađanja, travnički opštinari pregovarali su o otkupu kuće s Perom Zecom. On je iznova postavljao nevjerovatne zahtjeve, koje lokalni političari nisu mogli ispuniti. Zec, naprosto, nije želio prodati kuću. Učesnik u tim pregovorima, Abdulah Maglić, drug Avdo iz Travničke anahronike, četiri decenije kasnije dao je objašnjenje o Zečevom odbijanju: njegov brat je kao ustaški oficir pobjegao u Australiju nakon završetka Drugog svjetskog rata i trgovac je bio kivan na socijalističko društvo. Za završetak pregovora i otkup kuće presudan je bio uticaj jednog Zečevog rođaka, koga su opštinari zamolili za posredovanje.
Građevinskim stručnjacima bilo je jasno da se objekat zbog oronulosti i dotrajalosti ne može renovirati za potrebe muzejske djelatnosti. Rušenje i rekonstrukcija bile su jedino rješenje. Radovi na izgradnji novog objekta po projektu sarajevskog inžinjera Nedeljka Rosića trajali su koliko i pregovori o kupoprodaji[2]. No, trebalo je ponovo pregovarati – ishodovati Andrićevo dopuštenje za osnivanje muzeja o njegovom književnom djelu i životu. S negodovanjem i ljutnjom (Kakav muzej??!!) pisac je u svome beogradskom stanu travničkoj deputaciji odgovorio na bojažljivo izrečen prijedlog o obnovi tipične bosanske stambene kuće u Zenjak ulici i formiranju muzejske izložbene postavke. Jednom ih je već odbio, kad su htjeli da Travnička hronika bude grb Travnika, sada dolaze, s kačicom travničkog sira, da traže da mu se za života podigne mauzolej! Poznata je pripovijest kako su ga Travnjaci skoro obmanuli i iskamčili pristanak. Delegacija opštinskih i partijskih funkcionera postupila je po piščevom opisu Travnjaka kao najmudrijih čaršijskih ljudi u Bosni. Znajući za njegovu privrženost knjizi i biblioteci, rekli su mu da to neće biti konvencionalni muzej, zamišljena je biblioteka s prevashodno inostranim izdanjima njegovih knjiga.
Svirala je limena glazba, govornici su govorili, golemim ključem otkračunata je kapija i napokon je 30. augusta 1974. kao depandans Zavičajnog muzeja Travnik otvoren Spomen muzej Ive Andrića[3]. Time je Nobelovac postao jedan od malobrojnih, možda i jedini pisac kome je za života posvećen muzej.
Svoje oduševljenje ceremonijom u Travniku, izgledom kuće i načinom uređenja enterijera Ljubo Jandrić prenosi Andriću. On sluša. Šuti. Smješka se. Napokon kaže: Hvaleći mene, Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav.
Prethodno, na Jandrićeve vijesti o procesu rekonstrukcije, Andrić je izrekao primjedbu da je on rođen u sirotinjskoj kući, a ovo što oni prave daleko je od bede!
Opaska se mogla odnositi na koncepciju da se jedna soba opremi skoro reprezentativnim tradicionalnim namještajem gradskih porodica iz perioda Andrićeva rođenja, prikupljenim u Travniku i okolini, kakav Antunovići zasigurno nisu imali.
Ivo nikada nije posjetio Spomen muzej, pošto zbog bolesti više nije napuštao Beograd.
Na izvrsnom portalu Prometej prije devet godina objavljen je tekst Zemke Šušić, koja piše o „takozvanoj Rodnoj kući Ive Andrića koja se nalazi u blizini centra grada. Zašto je Andrićeva rodna kuća proglašena tamo gdje on nije rođen? Zar je zaista nedopustivo da nobelovac bude rođen u malom mjestu Dolac nadomak grada?“ Ovo je samo jedno od mnogobrojnih navođenja tvrdnje da su travnički vlastodršci zbog turista i turizma odlučili da muzej o Andriću bude lociran u centru grada, a ne na “stvarnom mjestu rođenja”, pošto se iz čaršije do Doca dolazi brdovitim putem uz Ilovaču ili Krndija ulicu. Ako je već pristao na muzej, teško da bi Andrić odobrio da to bude na mjestu na kome nije rođen.
Da li je originalna kuća izgledala istovjetno današnjoj muzejskoj kući, pitaju posjetioci. U muzejskoj Filmoteci postoji video zapis načinjen u Andrićevoj kući-muzeju prilikom posjete Miroslava Lazarevića. Poznogodišnji čovjek iz Niša došao je ponovo u Travnik nakon mnogo godina. Pred kamerom je govorio da je sredinom 1950-ih godina kao podoficir JNA stupio na službu u travničku kasarnu “Petar Mećava”. S porodicom se nastanio kao podstanar kod Pere Zeca, živeći u toj kući sedam ili osam godina. Sve je isto, veličina i raspored soba, kao i u vrijeme mog boravka, kazivao je Lazarević; jedinu razliku vidio je u najvećoj sobi, danas muzejskoj Biblioteci, tada pregrađenoj na dva dijela. Prisjećao se da je u avliji bilo nekoliko stabala šljiva. I jedan izvor, koji nije presušivao. Sve dok ga nisu zatrpali, a kaldrma nabrekla…
Čovek se negde morao roditi!
[1] Citat je iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem.
Miroslav Karaulac, Rani Andrić: „Upitan, prilikom jedne posete Travniku, da li bi to mogla biti njegova rodna kuća, Andrić je svojim smislom za rečenice koje govore i premnogo i premalo rekao: Čovek negde mora da se rodi.“
Celia Hawkesworth, Ivo Andrić – crvena marama u političkoj areni, poglavlje „Neke biografske činjenice i njihovo simboličko značenje“: „Treba reći da je i sam Andrić doprineo misteriji koja se plela oko njegovog mesta rođenja. Jednom prilikom postavljeno mu je direktno pitanje: ‘Gospodine Andriću, da li je kuća u Travniku, koja nosi tablu sa vašim imenom, u stvari kuća u kojoj ste rođeni?’ Kažu da je na to odgovorio: Čovek negde mora da se rodi.”
Nalik proročanstvu, ispisane s pronicljivošću vidovnjaka, trepere Andrićeve riječi:
Biti pisac znači postaviti između sebe i ostalih ljudi brdašce štampane hartije i čitavu planinu od netačnosti i nesporazuma.
[2] Iako se njegov iskaz odnosi na period SFRJ i jednopartijskog sistema, kada je Andrić bio nacionalni književni heroj, zbog razumijevanja današnjih kulturnih prilika i odnosa u BiH treba navesti fragment publikacije Abdulaha Maglića Sjećanja na susrete s Ivom Andrićem: „Trebalo je obezbjediti sredstva, prije svega platiti projektovanje, a onda i izgradnju. Malo je to teško išlo jer prije svega sastav opštinske Skupštine je većinom sa seoskih područja, i kada se radi o kulturi onda to veoma teško prolazi, tako da je bilo natezanja oko sredstava.“
[3] Na dan smrti Ive Andrića, 13.3.1975. muzej je preimenovan u Memorijalni.