Ivo Andrić i Abdulah Avdo Maglić

Škrgo: Drug Avdo

Travnička anahronika

Na premijeri pozorišne predstave „Nobelovac i Travnik“ u gledalištu srednjovjekovne tvrđave sjedi 95-godišnji Travničanin Abdulah Avdo Maglić. U trećoj sceni predstave jedan glumac igra Ivu Andrića, a drugi tumači dramski lik koji se zove Abdulah Maglić, drug Avdo.

Druže Avdo, druže Avdo!

Ove su riječi kao poštapalicu usvojili travnički kulturni radnici, nastojeći iskamčiti još poneki dinar iz opštinskih fondova. Mladom partizanu nakon ranjavanja u četničkoj zasjedi na Vlašiću povjeren je politički rad s omladinom u srednjoj Bosni i on će brzo napredovati u socijalističkoj hijerarhiji, obavljajući desetljećima najodgovornije opštinske dužnosti i funkcije.

Nije bio od onih vlastodržaca koji su stvarali male lokalne despotije, niti se upuštao u neostvarive zamisli o megalitskim građevinama i nebuloznim projektima. Modernizovati Travnik, zadržati graditeljsku i kulturnu baštinu, uz prirodno naslijeđe razvijati turizam – to je bila njegova vizija. Po Jugoslaviji traži mlade ljekare, profesore, inžinjere, vrbujući ih da se nastane u Travniku, angažuje najbolje stručnjake za izradu urbanističkog plana, osmišljava subvencije vlasnicima tradicionalnih travničkih kuća da zadrže njihov nepromijenjen izgled, potiče izgradnju skijaške i turističke infrastrukture na Vlašiću, podupire umjetničku i kulturnu scenu u gradu, inicira otvaranje škola i biblioteka, podstiče obnovu starih i izgradnju novih spomenika kulture… U svom djelovanju susretaće se, sarađivati i dopisivati sa Bogdanom Bogdanovićem, Brankom Ćopićem, Skenderom Kulenovićem, Alijom Isakovićem…

Travničkim rukovodiocima bilo je važno da održavaju kontakt s Andrićem i zato je drug Avdo određen da bude neka vrsta oficira za vezu. Posjećivao ga je u Beogradu, ponekad bivajući zadržan na ručku u književnikovom stanu, sretali su se u Sarajevu, nenametljivo i bez udvorništva dočekivao ga je pri svakom njegovom boravku u Travniku. Kao jedan od inicijatora obnove rodne kuće nobelovca i osnivanja njemu posvećenog muzeja, bio je u delegaciji Travničana koji su literarno kanoniziranog i umjetnički obesmrćenog pisca morali odobrovoljiti za pristanak i stišati njegovu ljutnju.

Kakav muzej??!

U prijekornom pitanju slutio se eho misli koju nije izgovorio pred njima, rekao je to Ljubi Jandriću:

To što ne volim reklamu, bosanski je adet u mene. A ko voli da se pokazuje, bujrum, eto mu sveta!

Druže Ivo, naša je namjera da to bude biblioteka, da tu izložimo djela koja ste Vi napisali, posebno ako mognemo da imamo i one knjige koje su štampane u drugim državama, jer sve više inostranih turista dolazi u Travnik zbog Vaših romana i pripovijetki!

Drug Avdo izgovorio je onu, za pisca magičnu riječ, biblioteka, i tako ishodovao njegovu privolu. Sada je još trebalo usvojiti odluku o sufinansiranju rekonstrukcije kuće, ali umjesto očekivanog formalnog odobrenja, ispriječio se duh najvećeg društvenog antagonizma koji je i u jednopartijskom sistemu nastojao osujetiti kulturne inicijative. Opštinski odbornici iz seoskih područja odbijali su da glasaju, smatrajući to nepotrebnim troškom i rasipništvom, no takav je neposluh bio samo njihova trenutna slabost, našlo se već načina da niko ne bude ni protivan ni suzdržan.

Andrića je prvi put vidio 1947. godine na književnoj večeri u Oficirskom domu, posljednji put 1972. godine, konačno se drug Avdo oprostio od pisca držeći počasnu stražu uz književnikov posmrtni odar 1975. godine. Ali to nije značio i njegov rastanak s Andrićevom literarnom ostavštinom. Kao član Upravnog odbora Zadužbine Ive Andrića osam godina sarađuje sa Verom Stojić, Rodoljubom Čolakovićem, Midhatom Šamićem, Markom Šunjićem, Muharemom Pervićem, Erihom Košom, Milanom Đokovićem, Antonijem Isakovićem, Izetom Sarajlićem…

Proveo sam duge sate razgovarajući s drugom Avdom u njegovom skromnom stanu, kakve su dobijali i radnici u tvornici „Borac“. Njegova sjećanja na susrete s Ivom Andrićem na kustoski sam način priredio i objavio u jednoj muzejskoj knjižici.

DRUG AVDO: Vi, druže Ivo, kao da ste utjelovili onu misao iz pripovijetke Smrt u Sinanovoj tekiji, kad onaj vaš junak Alidede kaže:
OFF: Čovek je dužan svome zavičaju.
IVO ANDRIĆ: Uvek sam uviđao koliko ima istine u ovoj rečenici istočnjačke mudrosti. I uvek sam smatrao da je to jedini dug koji čovek ne oseća kao obavezu i koji od nas svako treba da plaća kako najbolje ume i koliko god može, iako sa stalnim osećanjem da ga potpuno i do kraja nikad neće odužiti.

Kao Alidede, kao Andrić, ovim scenskim replikama za svog dugog života povodio se, odužujući se rodnom Travniku, drug Avdo.

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Bulaja

Šehić: Mogila sjećanja
Karavdić: Bosanski Dubrovnik
Škrgo: Bulaja
Stojić: Rex coronae