Travnička anahronika
Begovsko dostojanstvo bila je jedina popudbina kad su, kao u pjesnikovom stihu, stigli hladni, umorni… Dične Kulenoviće bosanskopetrovačke troimena Kraljevina obezemljila je, poput vojnika kojima se oduzima oružje poslije kapitulacije, lišila ih, sem jednog šumarka, svih posjeda i prihoda. Porodica propalog trgovca i vlasnika najveće biblioteke u Bosanskoj krajini, Salih-bega, seli se u rodni grad njegove žene Hanife, od jednako begovskih travničkih Gluhbegovića. Nastanili su se kod stare tvrđave na Varošu, nasuprot Jeni džamije, na mjestu s kojeg se vide mezari krajiških kapetana Salih-paše i Mustafe-bega Bajbuta, njihovih predaka koje ovde umoriše veziri Muhsinzade Abdullah-paša i Sejjid hadži hafiz Ali Dželaludin-paša.
I otac naš, s uvrijeđenim begovskim ponosom, što se begovske dočeka propasti, da ga čaršija gleda kao bega-propalicu.
Policijski su izbačeni iz kuće za koju tri godine ne platiše kirije, porodični namještaj zaplijenjen je i prodat na dražbi.
Od koliko su puta legli bez večere, s nesvješću hodili bez ručka.
Opstanak im je ovisio o urodu šljiva iz bašče, jedino su se njima prehranjivali.
Muhamed, najstariji brat, uveden je u istoriju kao prvi slikar iz bosanskohercegovačkog muslimanskog miljea s akademskom naobrazbom. Sedamnaestogodišnjak sa slutnjom umjetničkog dara s kućnoga praga bježi u Poljsku, u Krakowu studira i diplomira slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Gimnazijski profesor crtanja u Lublinu, Lubanovu, Čehanovu, Žerardovu angažuje se u teatru, na poljski prevodi djela jugoslovenskih pisaca. Osim umjetnosti, ljubi nastavnicu muzike Karolinu Pačinski i komunističke ideje. Zbog političke djelatnosti utamničen je na tri godine. Broj zatvorskih mjeseci bio je jednak broju godina koje je imao kad je napustio Bosnu, kad su ga vlasti kao nepravedno osuđenog oslobodile i kao politički opasnom zabranile mu profesuru. Poljsku je zapakovao u svoje srce, s njome i mazurku. S Karolinom i kćerkama Kamilom i Dženom nevoljko odlazi u Travnik, svojima.
Kad su pisca Pongea pitali zašto piše, odgovorio je: Da bih preživio!
Muhamed slika. Bogate travničke trgovce i gruntovničare portretira u tehnici slamoreza, uz njih, što je do tada bilo nezamislivo, muderise, efendije i hadžije. Vlastodršci bi mirnije spavali da se ovaj Brechtov lirski junak bavio samo slikarstvom, sve ostalo što je u Travniku činio, policija je zabranjivala, njega novčano kažnjavala i zatvarala.
S grupom sarajevskih komunista formira poljoprivrednu zadrugu: pod stručnom paskom Ferenca Šandora, mađarskog revolucionara kod Bele Kuna, preko dana sade povrće, naveče proučavaju marksističku literaturu. Zbog zabranjenih knjiga zadrugari nisu dočekali berbu, uhapšeni su i sprovedeni u sarajevski zatvor.
Okuplja diletantsku pozorišnu grupu – u jednom porodičnom albumu čuva se fotografija ansambla: glumac s puškom tančicom i lažnim brkovima zove se Asim, njegovo prezime je naziv ribljeg organa za disanje. Uspješni nastupi u gradu i gostovanja po Srednjoj Bosni doživljavaju se kao antidržavno harangiranje i sreski načelnik onemogućava izvođenje jedne predstave.
Ni poljski kazamati nisu zastrašili ljevičara u širenju revolucionarnih ideja i agitovanja protiv fašizma. Vlasti ga smatraju za glavnog vođu u komunizmu sumnjivih lica, dobrog govornika i demagoga, koji ima vrlo lijepu taktiku i lako osvaja narodne mase. Kad su posljednjeg aprilskog dana 1941. godine žandari, ovaj put sa oznakama NDH, došli po njega, mislio je da je to uobičajeno privođenje zbog prvomajske proslave i demonstracija. S ostalim travničkim komunistima odveden je u dvorac Kerestinec, pretvoren u koncentracioni logor. Tu su nastali i njegovi posljednji likovni radovi, krišom načinjeni portreti zatvorskih drugova koje je prokrijumčario u Travnik, gdje im se, osim dva crteža olovkom, gubi svaki trag. Nikad se nije otkrilo ni grobno mjesto Muhamedovo, ubijenom po ustaškoj i oružničkoj potjeri nakon poznatog bjekstva logoraša iz kerestinečkog dvorca.
Muzafer, begovski sin sa članskom knjižicom Komunističke partije Jugoslavije, u Travniku je zapamćen kao talentovani fudbaler u Športskom klubu Sloga. Student prava i činovnik Direkcije državnih željeznica u Beogradu djeluje prema partijskim direktivama. U nasumičnoj policijskoj kontroli u Bosanskoj ulici, ilegalac koji održava vezu sa Kosmajskim partizanskim odredom uhapšen je pod lažnim imenom Dušan Popović. Kao krivac kategorije I ubijen je u koncentracionom logoru na Banjici.
I Muzafer je uvek u senci. A kakva je to sjajna ličnost, za sebe, i drugačija, možda i najsrčanija od trojice braće, a tragična sudbina ništa manja od Muhamedove.
Skender, Iskender, kako ga po istočnjačkom imenu za Aleksandra Velikog u pismima oslovljava brat Muhamed, u Travniku je spoznao dvije velike strasti, međe i obzore regija svog životnog svijeta.
Đak Nadbiskupske velike gimnazije što ravnopravno sa profesorima jezuitima zbori na starogrčkom i latinskom, postaje rudar jezika koji prve zamahe spisateljskim čekićem, dlijetom i klinom čini u školskom almanahu objavljenim sonetom Ocvale primule. Čitav svoj vijek, kao ledari koji su po led silazili u planinske jame i vrtače, spuštaće se u leksičke ponornice i otuda iznositi romane, drame, pjesme, eseje…
Iz bezvodnog Bosanskog Petrovca došao je u grad koji bi se mogao zvati i Vodnik.
Lašva, od izvora do ušća ljepotica, i manja Bila, koja svoju ne manju ljepotu ulijeva u nju, silazeći u travničko polje tekle su ne samo svojim tjesnacima i prodolicama nego i mojim snima.
Na obalama zlatonosnih rijeka postao je ribolovac, pravio je ribarske mušice od horozovog perja i svilenog konca kojim je sestra Ćamka vezla đerđefe. U vezanju udica proveo je cijeli život, koji je protekao kao brza bosanska tekućica.
Agan, I u oblacima, Prijatelj vode – ovakve pripovijetke mogao je napisati samo onaj koji je s ribarskim štapom drhtao nad pastrmkama, lipljenovima i mladicama.
Zna se šta je i kako je poslije bilo sa Skenderom: studij, komunistička i ilegalna aktivnost u Zagrebu, partizanija, poeme stradalništva i borbe, AVNOJ, ZAVNOBiH, Oslobođenje, poslije oslobođenja kulturni rad u Sarajevu i Beogradu, dužnost sekretara državne Skupštine, pad u nemilost i siromaštvo zbog Djelidbe i Đilasove Anatomije jednog morala u Novoj misli, degradirajuća lektura u Borbi, rehabilitirajuća dramaturgija u Mostaru, književne nagrade i društvena priznanja, naposlijetku ogorčenje i razočaranje…
Anjuška je prosula zejtin.
Vojnik je popravio gramofon.
Mjesto je postalo opšte, kao šara na vojničkoj čizmi.
Kad su im imena izbrisana iz naziva travničke ulice, Amaterskog pozorišta, Dječijeg obdaništa, još jednom su umoreni i umrli antifašisti – slikar, pisac, fudbaler.
Svakoga dana, već drugi mjesec, privilegovan i počašćen sjedim u maloj muzejskoj galeriji i gledam Muhamedove travničke vedute, dok mene sa zidova motre slamorezni portreti travničkih gospođa i gospode, među njima i lik Madone. Izložbe slika iz Umjetničke zbirke Zavičajnog muzeja Travnik, kustoska predavanja, publicirani članci… jedini su pomeni braće Kulenović. Bez promemorijske misije muzejske direktorice Fatime Maslić, u javnom životu i prostoru ne bilo obilježja da su braća ovde živjela svoje umjetničke i sportske snove: jedna ulica nazvana je po slikaru, a kao trajno podsjećanje na Muhameda, Muzafera i Skendera na Varoši je postavljena životopisna vinjeta. Spomen pločom obilježena je susjedna, a ne kuća u kojoj su Kulenovići živjeli, jer to, prema uzusima našeg tuhafli vilajeta, nije dozvolila sadašnja vlasnica.
Kad prođem tuda, od huka Hendek potoka učini mi se da Stole Aranđelović svira harmoniku, a Tempo pjeva Padaj silo i nepravdo…