Travnička anahronika
Čitao si Travničku hroniku i Omer-pašu Latasa, Priču o vezirovom slonu i Čašu, znaš da je u podvlašićkom selu Ovčarevo kao zaneseni sužanj pisao Ex Ponto. Zanima te piščev umjetnički pogled na Bosnu i odlučuješ se da posjetiš grad rođenja i travničkih njegovih proza. Pošto dolaziš iz istočnog pravca, zastaneš na jednom od naljepših ulaza u jedan grad, istom onom mjestu na kojem su se mnogi putopisci zaustavljali zadivljeni pogledom na konture tvrđave, džamijske munare i kupole medrese Elči Ibrahim-paše i Ćirila Ivekovića. Od te slike arhitektonskog i povijesnog dekora tvoju pažnju više privuče billboard na kojem višejezično piše: Dobro došli u rodni grad književnog nobelovca Ive Andrića!
Još se nisi odlučio u kojem hotelu da odsjedneš, Vezirskom konaku ili Vezirovom slonu, na internetu si vidio da imaju sobe i apartmane uređene kao posvete piscu čija djela ćeš zateći pored hotelskog kreveta.
Odlučuješ se za kratku šetnju po čaršiji jer si nestrpljiv da prepoznaš mjesta gdje su se vrzmali veziri i konzuli. Duž glavne ulice koja se, kako bi to drugačije i moglo biti, zove po nobelovcu, na stubovima javne rasvjete kao stalna izložba okačene su table s naslovnicama raznih izdanja knjiga i prozno-poetskim citatima. Vidiš da dominiraju naratorske dionice u kojima pisac govori o Travniku i Travničanima tako pohvalno da danas ne postoji novac kojim bi platio najbolje marketinške agencije na svijetu da osmisle bolju i afirmativniju promociju grada i njegovih stanovnika. Na trgovima i u parkovima vidiš skulpture kojima su najbolji skulptori oživotvorili likove i prizore iz konzulskih vremena. Na tren pomisliš da su neki kipovi oživjeli ispred Zavičajnog muzeja i starog voza Ćire jer primjećuješ njihove usporene pokrete. Kad se malo približiš, jasno ti je da su to ulični zabavljači, pantomimičari maskirani i kostimirani kao živuća insenacija travničkih vezira Dželaludin-paše i Husref Mehmed-paše, ili neke druge istorijske ličnosti koje tvoja uobrazilja modelira u književne likove, koje prepoznaješ i na muralima oslikanim na fasadama stambenih i javnih zgrada. Usput zaviruješ u izloge knjižara, dućana, trafika, zastaješ kod uličnih štandova i svugdje su izložena džepna i luksuzna izdanja romana i pripovijetki na raznim jezicima. Prelistavaš knjige i vidiš da su ih mahom objavili travnički izdavači i štampale mjesne štamparije. Ispred restorana s tradicionalnim bosanskim jelima table s dnevnom ponudom vabe te da probaš Atijasov gulaš, Davilov i fon Mitererov odrezak, Hamdibegovu čorbu, Bonval-pašin biftek…
Posjetu rekonstruisanoj rodnoj kući pretvorenoj u Memorijalni muzej ostavićeš za sutra, u mahali Zenjak samo ćeš zaviriti u avliju koja nije zapamtila prve njegove korake u životu. Na info tabli čitaš plakat i afišu koja te obavještava da možeš kao turista pogledati pozorišne predstave Nobelovac i Travnik ili Sve moje je iz Bosne! Na nekoliko mikrolokacija srednjovjekovne tvrđave Stari grad lokalni glumački ansambl u muzejskoj produkciji igra predstave o životnim i književnim vezama s rodnim gradom i Bosnom kao glavnom stvaralačkom fascinacijom.
Za sada želiš još da vidiš mjesto gdje počinje i završava radnja Travničke hronike. Na Plavim vodama, kako bi to kao i svaki pravi turista pogrešno izgovorio a tvoj plural neobjašnjivo duboko uzrujao svakog Travničanina koji bi to čuo i s prezirom te ispravljao kao da poznaje sve gramatičke tajne svijeta, pored hučnog izvora Šumeća natiskani su stilizovani ćepenci na kojima su među mnoštvom artistički oblikovanih suvenira najbrojniji oni s motivima iz kniževnih djela i rodne kuće. Teško ti je da odlučiš šta da poneseš kao uspomenu i kao poklon jer te ustvari više zanima Lutvina kahva. Iako crveni suncobrani s nazivom i logom gazirane konzumerističke obmane do pola zaklanjaju neomaursku vizuru najstarije travničke kafane, ipak vidiš da je ispred nje grupa ljudi, očito turista, koji pomno slušaju ono što im govore dva čovjeka odjevena u scenske kostime. Raspituješ se na obližnjem info štandu i kazuje ti se da je to početak turističke ture Tragovima romana Travnička hronika, akademski glumac i muzejski kustos vode turiste na sva mjesta u gradu gdje se odvija radnja romana, govoreći im fragmente književnog teksta i objašnjavajući istorijsku pozadinu opisanih ličnosti i događaja od prije dvije stotine godina. U prvome prepoznaješ Hamdi-bega Teskeredžića a u drugome Davnu, tumača Francuskog generalnog konzulata.
Šetajući Travnikom nisi mogao da ne uočiš odsustvo Andrićevog lika, tek ponegdje je izložena njegova fotografija ili onaj čuveni crtež Zuke Džumhura. Kao da je u javnom prostoru ličnost pisca nekako sklonjena u drugi plan, onako kako je to on za života uvijek želio, tvrdeći da je sve u delu! A zbog književnosti si i došao ovdje i bilo bi ti žao da nisi jer se tvoje čitalačko iskustvo dopunjuje s onim što ovaj grad nudi, da doživiš pisca i njegovo djelo na drugačiji način, upotpuniš razumijevanje spisateljstva kojemu se redovito vraćaš. Još nisi sve upoznao, pred tobom je mnogo andrićevskih detalja za otkrivanje. Nisi vidio ništa kičasto i budalasto, u ovoj kasabi nema Diznilenda jer su se, kako ih portretira pisac, najmudriji ljudi u Bosni poveli za Dublinom, Pragom i drugim gradovima koji su od svojih pisaca napravili kulturne i turističke brendove. Bude ti žao što u Sarajevu osim jedne biste ne postoji ništa što bi njegovim žiteljima i posjetiteljima ukazalo da je jedan nobelovac ovde započeo književnu karijeru kojom je najveći dio proznih ostvarenja posvećen gradu piščeve mladobosanske mladosti. Ostaneš razočaran kad vidiš kako Višegrad, koji je on smatrao svojim jedinim pravim gradom, o piscu nakaradno i mitomanski gradi sliku i predstavu koja je suprotna od njegove životne i umjetničke filozofije. I zato ti je drago što je bar Travnik znao kako se zavičaj može odužiti svome umjetniku, onako kako se on odužio svom zavičaju. Pisac nije pretvoren u estradnu figuru, ponuda kulturnog turizma dostajanstveno je integrisala književno djelo, a prilog artikulaciji lokalnog kulturnog identiteta brižljivo je osmišljen.
*
Osim suncobrana, pozorišnih produkcija, kostimirane ture i rodne kuće, sve je u ovom tekstu izmišljeno kao u kakvoj skaski jer ništa od opisanog ne postoji u Travniku. To su tek maštarije jednog muzejskog kustosa uobličene u idejni elaborat „Ivo Andrić kao kulturni i turistički brend Travnika“. Sudbina tog muzejskog dokumenta određena je oportunističkim komentarom lokalnog turističkog djelatnika da će tako zamišljena priča o Andriću u Travniku morati sačekati neka bolja vremena. U ćutanju je sigurnost, u nedjeljanju bezgrešnost. Kao što mostarske svijeće izgorješe kontajući sarajevsko blago, ovdašnji anahroničari i dalje dvoje da li je i koga Andrić mrzio.
Do tada, grad će kao u stihu Ajle Terzić parazitirati na svojoj prošlosti a turisti će posjećivati Andrićgrad.