Travnička anahronika
Vesela povorka strpljivo je kotrljala dušice, tako smo zvali napuhane gume od traktora i kamiona koje smo za sitne pare nabavljali u vulkanizerskoj radnji nasuprot kasarne „Petar Mećava“. Put nas je vodio u gornji tok rijeke kojoj onda, kao ni danas, ne znadosmo značenje i porijeklo imena. Prolazili smo pored „Borca“, fabrike koja je za Travnik značila ono što je Željezara bila za Zenicu, a zatim šumovitim puteljkom do izvora i katoličke kapele Gospino vrelo. Tu bi počinjala odiseja trinaestogodišnjih dječaka – plovili smo Lašvom na dušicama sve do grada. Bio je topli ljetni dan a voda neumoljivo hladna jer je dolazila iz utrobe Vlašić planine. Nismo se obazirali na aporiju koja je Lašva prava – Karaulska, ona koja teče iz pravca Karaule, ili Goleška, iz Goleša, ili rijeka nastaje spajanjem ove dvije rječice… U školi nas je učilo, a potvrdu smo našli i u Politikinom zabavniku, da je to treća zlatonosna rijeka u Jugoslaviji – eto još jednog priloga andrićevskom municipalnom ponosu!
Na jednome buku namjerno bi se prevrtali u pjenušavi vir i tako mokri pristajali na nizvodnom bentu da bi se kupali, lovili sluzave peševe bez stakla i viljuške, oponašali čaršijske krivolovce tražeći u riječnim mrijezgama pjegave pastrmke.
Putovanje bi se u suton završavalo iskrcavanjem na maloj riječnoj adi kod gradske škole.
U međuvremenu ispostavilo se da nam socijalizam nije valjao pa sada tranzicijski akumuliramo kapital tako da biznismeni pod egidom krvi i rasola, drobova i trotana mijenjaju boju rijeke kao kad se zavrti šareni kaleidoskop. Lašva postaje mliječnobijela kao da joj je izvorište u vimenima svih vlašićkih ovaca i krava. Ponekad je i ljubičasta, kao da su njoj namočeni svi cvjetovi sljeza ovog svijeta. Često teče krvava, crvena od krvi zaklane stoke sitnog zuba.
Od izvora do ušća na obalama se nataložila građa za neka buduća arheološka istraživanja svakodnevnice varvara 21. stoljeća. Tu se steklo sve što danas rabimo – tehnika, namještaj, odjeća, hrana… Kad joj vodostaj opadne, javi se pomisao na Sartreovu Mučninu. S vremena na vrijeme viđaju se primjerci svih domaćih životinja iz ovog kraja, uginuli i odbačeni u rijeku kao deponiju smeća u tečnom agregatnom stanju.
Tako su se ljudi odrodili i otuđili od svoje rijeke. Kad o svome odrastanju uz Lašvu pričam svom sestriću, gimnazijalcu, ne čudi me što njegovo lice poprima izraz kao kod sestrića Duška Dugouška kad mu ovaj govori o svojim mitskim podvizima. Ne vjeruje mi da govorim o istoj rijeci koja teče ispred njegove škole. Misli da izmišljam da smo se posljednji put kupali u Lašvi za vrijeme rata.
Ostali su joj vjerni samo ribolovci, naročito družina iz Viteza koja čini čuda da sačuva autohtone riblje vrste. Kao kakva kažnjenička bojna, ribari su primorani da svoje udice zabacuju između naplavina svakovrsnog smeća.
Sve što se moglo učiniti da se rijeka zatre i dotuče, urađeno je, ali ona se ne da, ne predaje, kao Spinozina natura naturata volšebno se obnavlja. Uz obale, nastanile su se kolonije patki i čaplji, ptice kojih prije nije bilo. Poslije tridesetak godina ponovo rijekom pliva princ među salminidima, gospodstveni lipljen. Lašva je i dalje ono što je za ribolovce uvijek bila, rijeka-fenomen: nema manje tekućice bosanske u kojoj se mogu uloviti tako velike pastrmke!
Ali ribe je sve manje, zagađenje, hidrocentrale i krivolov čine svoje. I rijeke je sve manje. Stiješnjena bagerima i odbačenim šutom između skučenih obala postaje sve plića. Gledamo kako na naše oči propada rijeka, kaže jedan travnički ribar. Ko je gledao filmove Davida Bellamya i Jacques Yves Cousteau zna da se priroda umije obnoviti, samo joj to treba omogućiti. Žalobni pogled na sadašnje stanje priziva lorda Davida Owena:
Don't dream dreams…