foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Destrukcija destrukcije

Travnička anahronika

Sve što je propalo, propalo je s razlogom. Premda se njome filozofira o državama, Hegelovu misao prepisujem s bestidnom nakanom da posluži kao moto za ispisivanje zabilješke o jednom krajičku povijesti varoši koja nije stvorena za običan život i svagdašnje događaje.

Istorija Travnika može se pisati kao istorija onoga čega više nema, kao index građevina, živih stvari i mjesta koja ne postoje i u toj inventuri nestalog popisuju se i uzroci propasti.

Grad je imao nesreću da je gorio više puta, požari su ostavljali ožiljke kao da je prebolovao lepru, a nije – poput onog gubavog kralja Baldwina IV koji Saladinu kaže selam alejkum – imao srebrnu masku da ih prikrije. Požar iz 1903. godine, nazvan veliki ili katastrofalni, nije zapalila djevojka iz sevdalinke, nego iskra tehnološkog napretka, frcnuvši iz lokomotive parnog voza Ćire na pojatu sa sijenom. Fotografije snimljene nekoliko dana kasnije prikazuju najstarije mahale tako da ih se može poistovjetiti sa slikama Hiroshime i Nagasakija nakon eksplozija atomskih bombi.

Pošto se rat ne može voditi bez kuršuma i granata, a austrougarski vojnici su na frontovima Velike vojne ispucali haman svu municiju, trebalo je praviti popudbinu za rovovske položaje, no manjkalo je najvažnijeg materijala, olova. Zato su skinuti i u topionice odneseni olovni pokrov kupole najstarije travničke Jeni džamije i zvono sa gimnazijske crkve sv. Alojzija.

Mjesec dana trajala je radna akcija socijalističke omladine i narodne vojske, u postratnom zanosu i obnoviteljskoj ognjici radilo se udarnički. Trebao je početi konačni obračun sa simbolima mrske prošlosti, a od vezirske rezidencije Konak nije bilo važnijeg znaka okupacije i vjekovne potlačenosti. Iako to vanjštinom nije odavao, Konak je bio oličenje osmanske Bosne: 77 vezira sa ičoglanima, defterdarima, silahdarima i muhurdarima, francuski i austrijski konzuli, dubrovački poklisari, kapidžibaše, Divan sa begovima, agama i krajiškim kapetanima, prevratnički Zmaj od Bosne, serasker Omer-paša Latas… Poslije rušenja, na tom mjestu ništa nije sagrađeno. Ostalo je samo žalobno sjećanje zbog kojeg Travničani i dalje taj dio Gornje čaršije zovu Konak. Ostalo je i skoro aporijsko pitanje: ko je naredio rušenje? Sumnja je padala na lokalne i republičke vlastodršce.

Enver Sujoldžić, najbolji poznavalac prošlosti travničkog kraja, oštricom Ockhamove britve obilježio je ime nalogodavca, mladog opštinskog rukovodioca koji se time htio dokazati i dodvoriti drugovima u partijskim forumima – po njemu je, za njegova života, nazvan jedan gradski bulevar. Razmišljanje sastavljača ove anahronike o rekonstrukciji Konaka i davanja muzeološko-turističke namjene, svojevremeno proglašavano deplasiranim no potom promovisano kao službena inicijativa gradskih struktura i pokušaj da se u saradnji s nekim turskim fondacijama to dogodi, danas je izgleda trajno napuštena i zaboravljena rabota.

Istom pomamom poriva za moći srušen je bezistan Mehmed-paše Kukavice, lijepa građevina kod vezirskih turbeta koja je i dalje mogla služiti svojoj namjeni – kome je smetalo što su tu još uvijek radile zanatlije?

Nestali su vremenom i hamami, Abu Bekir-begov, onaj na Lončarici i onaj zvani Ženski – ni traga im danas nema. Kad sam u jednom švajcarskom gradu ušao u raskošnu tursku kupelj, pomislio sam, svakako uzaludno, kao što je i želja Remarquevog vojnika da u ratu postane general, kako bi bilo lijepo da se u mome gradu obnovi jedan hamam?

Kakva je to pamet smislila da se Konaturska ćuprija, naslonjena na obale Lašve kao umanjena inačica starog kamenog mosta u Konjicu, trajno ukloni i potom sagradi asfaltirano brvno za prelaz preko rijeke?

Za austrougarske epohe uklonjene su drvene munare s Elči Ibrahim-pašine medrese, a za Kraljevine Jugoslavije zbog nemara i nebrige urušila se prva džamija sagrađena u gradu. Nedavno su munare na medresi ponovo postavljene, a od džamije u varoškoj tvrđavi podignute na ime sultana Mehmeda II ostala je samo kamena munara i neostvarena želja da se obnovi kao svojevrsni muzej. Iz istih ili sličnih razloga iščezle su Hadži Ali-begova džamija u Lukama, Čila džamija i Tophanska džamija.

Od neobično lijepe Hasanpašića kule, koja se od begovske kuće u slučaju opasnosti pretvarala u vojnu utvrdu, postoje još zidine koje se svakog časa mogu obrušiti. Spaljenu u jednom od požara, opštinari su naumili da je obnove i pretvore u slikarski atelje sa galerijom, ali zbog zamršenih vlasničkih odnosa nije otkupljena od nasljednika i na istočnom ulazu u grad još uvijek stoji u tom raspadajućem obliku.

Red je došao i na najveći hajr, česme. Od tridesetak njih, danas postoji tek sedam, jer su malo-pomalo bezrazložno uništavane. Ni travničke tekućice nisu ostale pošteđene. Od onih hiljadu vrela, čudo je Božje da neka ljeti teku a zimi presuše, kako ih opisuje Evlija Čelebija, bivalo je sve manje izvora i potoka jer su poput Čabruše i Fatmića jednostavno zatrpani! Tako je bilo i sa vodenicama, nije bilo potoka u gradu, a pogotovo na Lašvi i Šumeću, da nije bilo klepeta mlinskih točkova. Danas ne postoji ni jedna, a nadati se da će se na Plavoj vodi rekonstruisati vodenica u projektu preobrazbe ovog popularnog turističkog odmorišta, sada uhelaćenog raznim nepodopštinama.

Telefon je bez prestanka zvonio u Zavičajnom muzeju onog dana kad je počelo rušenje sinagoge, opustošene i oskrnavljene od ustaša 1941. godine. Ogorčeni građani zvali su da protestuju i da mole da se rušenje zaustavi. Za razliku od Oficirskog doma, čije je uklanjanje spriječeno u posljednji čas muzejskom interpelacijom, nije postojao pravni osnov da bi se moglo nešto učiniti. Samo nekoliko preživjelih travničkih Jevreja ostalo je da živi u gradu nakon Drugog svjetskog rata i Jevrejska zajednica BiH prodala je Kalkadoš državnoj firmi čiji su radnici tu izrađivali džezve i tabačiće za kafu. U ovom našem poraću, kao i brojni drugi proizvodni pogoni, „Umjetni zanati“ su propali pa je nevelika i neobična zgrada otišla na privatizacijski doboš. Umjesto da se objekat sačuva kao muzejski postav o životu travničkih Sefarda i Aškenaza, tu gdje su se zajednički molili Atijasi, Altarci, Gaoni, Pape, Firteli, Kalderoni i mnoge druge jevrejske porodice, podignuta je ogavna staklena shopinghana.

Ono što se u starim evropskim gradovima brižljivo održava, ulična kaldrma, u najstarijoj travničkoj ulici Varoš konzervirano je asfaltom! Tanki sloj kolovoznog pokrova odavno je izjeden kišama, vlagom i soli koja se posipa za velikih snjegova. Kao iz otvora koji se probijaju na zaleđenim jezerima i rijekama, kocka još ponegdje proviruje dajući time nagovještaje za njeno oslobađanje od neželjenog, skorojevićevski skrojenog oklopa.

Neka ostane spomenut kao graditeljski kuriozum i skoro bizaran poduhvat, skijaška skakaonica u centru grada! Sagrađena iza Gimnazije, bila je zapravo neupotrebljiva zbog lošeg doskočišta i uskoro zaboravljena od travničkih skakača na skijama.

U ovom sumornom ali ne i sumarnom pojmovniku nestalog, spomenuti su primjeri iz različitih epoha kada je, kao parafraza Ibn Rušdovog djela Destrukcija destrukcije, uklanjano sve što se našlo za shodno, bez urbanističkog, estetskog ili bilo kakvog smislenog opravdanja – rušilo se samo da bi se srušilo. Nepotpuna inventura beščašća nije djelo nezainteresovanog popisivača. O tome, kao ni Czesław Miłosz,
još nisam naučio da govorim kako treba, spokojno,
a gnjev i milost štete ravnoteži stila.

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Rašela i Sunkula