foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Major Petrović

Travnička anahronika

Prije nego su prve dvije granate pale tik uz zgrade osnovne i srednje škole, a vojska još nije napustila gradsku kasarnu Petar Mećava i Tehnički remontni zavod, u kojem je već godinama službovao, oficir JNA s činom majora znao je da će ostati u Travniku – proživio je ovdje skoro dvije decenije sa suprugom i dvoje djece, srodio se s ljudima i gradom.

Mihajlo Petrović uradio je isto što i Koča Popović, kad je otišao u Španiju da se bori u Republikanskoj vojsci – stao je na stranu i u odbranu onih koji su napadnuti, slabiji od svojih napadača i njihove žrtve…

Znali smo, naprosto smo znali, govorila je Martha Gellhorn, novinarka u Španskom građanskom ratu, da smo na pravoj strani.

Beograđanin, Srbin, komanduje Vlašićkim odredom. Njegovi potčinjeni vojnici odreda su muslimanski gorštaci, po srpskim teritorijalcima i četničkim rezervistima protjerani iz svojih domova na Vlašiću.

Nisu mu vjerovali…

Sve dok nisu vidjeli da je u borbi hrabar kao junaci u epovima i dramama.

Među vojskom čuje se bajalica

metak njega neće, metak njega neće…

Ovčari i šumski radnici slijede Mihajla Petrovića i u gori i u vodi. Na njihovoj planini, uči ih vojnim vještinama i ratničkoj etici.

O njemu se počinje govoriti kao nekad o slavnim partizanskim komandantima, major postaje Major, utjelovljenje Skoteinosove misli o ratu, bogovima i ljudima.

S Majorom sam samo jednom razgovarao. U holu Pozorišne zgrade, simbol odbrane grada bio je bez uniforme, u kišnom mantilu. U tom ratnom metežu govorili smo o banalnoj stvari, obijenoj bravi na vratima Amaterskog pozorišta.

Ko je samo jednom zalegao u rovovsko blato, zna šta je strah od pogibije, ranjavanja, zarobljavanja… I Majora je, kao i svakog vojnika, morio strah, no njega izgleda samo pad u neprijateljsko zarobljeništvo. Svaki borac znao je njegovu zapovijed da to, ma i njegovim usmrćivanjem, spriječi.

Usmrtila ga je mina na Vlašiću.

Znao je da je rat ono što o njemu kaže Rade Šerbedžija kao filmski domobranski časnik i zato mu je predsmrtna želja bila da bude sahranjen uz svoje poginule saborce.

Od gasulhane do Lukačke džamije protezala se jedna od najvećih pogrebnih povorki u istoriji grada. Travnik je oplakivao Mihajla Petrovića, Majora, posthumno odlikovanog ordenom Zlatnog grba sa mačevima.

Uz njegov grob, na kojem je kao epitaf mogao biti uklesan pjesnikov distih

Da bih vam objasnio,
morao bih umrijeti.

Na dan njegove pogibije, 25. oktobra, dođe porodica, saborci, građani, učenici…

Novinari objave prigodan prilog o memorijalnom skupu.

*

Fotografija snimljena 2014. godine u Gornjoj čaršiji, blizu mjesta gdje su pale prve granate, prikazuje ulične demonstracije: članovi navijačke grupe Gerila drže transparente s njihovim zahtjevima. Na jednome piše:

Trg Mihajla Petrovića

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
Škrgo: Šoša i Majka
Škrgo: Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Jevrejsko groblje
Škrgo: Rašela i Sunkula
Škrgo: Suzi
Škrgo: Plava voda
Škrgo: Limena glazba
Škrgo: Ilhamija
Škrgo: Fejso
Škrgo: Muad'Dib
Škrgo: Kaleidoskop
Škrgo: Rosa Brandis
Škrgo: Alter Art
Škrgo: Garbun
Škrgo: Tepčija Batalo
Škrgo: Franjo Lipski, tiskar
Škrgo: Pitica
Škrgo: Fudbaleri travnički
Škrgo: Vodnik
Škrgo: Bistro!
Škrgo: Velika jangija
Škrgo: Konsulska vremena
Škrgo: Slikar s fesom
Škrgo: Pustolovi
Škrgo: Šibicara
Škrgo: Diskofili
Škrgo: Onomastika čaršije
Škrgo: Da li znate…