Travnička anahronika
Sufite su se naborale, zatim razmakle, između njih izašli su na pozorišnu scenu univerzitetski profesor filozofije, kompozitor, slikar, pisac, arhitekta. U prostoru punom dima i duhova, ponovo marširaju likovi iz starih predstava, a na rikvand platnu i na cugovima stoji rekvizitarij humanitarne pomoći. Sad, kad je bio rat, umjetnici i intelektualci postali su društveno nevažni i skoro nepotrebni, kao ražalovani oficiri stali bi u red pred kazan, koji je visio u prostoru crne magične kutije, kao naznaka za javnu kuhinju. Njihovi buđelari i ostave bili su prazni, da bi preživjeli, nastupali su kao ulični zabavljači. Sjedali bi na limenu burad, uzimali akustične muzičke instrumente, Fejso bi kao perkusionista sjeo na ogromna kolica poljske vojne kuhinje. Izvrnutih šešira pred sobom, počinjali su svirati „Dane prosjaka“.
Histrion iz Omladinske scene Amaterskog pozorišta Travnik, Kenan Dž. pisao je prije rata pjesme za svoj rock bend „Aida“ i maštao kako će imati grupu koju će nazvati po motivu iz romanse „Kentervilski duh“ Oscara Wildea.
Pjevački Institut Bezbrižni Rupert.
Kenan Dž. nije istoričar kojem treba vremenska distanca, pjesnik je on, kojeg je dopala vojna uniforma i s njom kandilo, leća, zemunica, rov – onako kako mu se događaju, ratne traume i frustracije poetski oblikuje u ciklus od 30 pjesama.
Muris D., muzičar iz predratnog pozorišnog benda „Djeca Talije“, uglazbljuje pjesme u najrazličitijim žanrovima pop i rock muzike, poezija puno ozbiljenje stiče u vidu songova.
„Dani prosjaka“ nastali su u tajnosti, kao neka umjetnička zavjera.
Tajili su i pred nama, s kojima su dijelili ratnu svakodnevnicu, da stvaraju autorsko djelo, refleksiju neposrednog iskustva, sve dok nisu tekstualno-muzički stvar dovršili kao pozorište iznenađenja. Tek su tada istupili pred onog dječaka iz tekije i pticu u kafezu, trebalo je priču scenski osmisliti.
Publika, njih stotinjak, koliko je mjesta u gledalištu najljepše kamerne scene u Bosni i Hercegovini, vjerovatno je drugog februarskog dana posljednje ratne godine očekivala repertoar obrada hitova jugoslovenske pop i rock-muzike.
Doživjeli su Aristotelesov catarsis.
Koncert skoro bez aplauza, u nekoj čudnoj i teškoj atmosferi, događao se u svim narednim izvedbama, čak i tamo gdje publika, osim riječi Gestapo, koja se spominje u jednoj pjesmi, nije razumjela ništa, jezik kojim su pjevali bio je u tim zemljama tuđ i nepoznat.
Na prvom gostujućem nastupu, u zeničkom kinu „29. novembar“ na sceni su se pojavili i glumci-pantomimičari, rock-teatar koncert dramaturški je uobličen u rock-teatar predstavu. U svakom songu glumci su nastupali pod scenskom šminkom u različitim kostimima i zasebnom rekvizitom – scenskim pokretom, plesom i pantomimom vizualizirali su temu ili motiv pjesme, koja je izgledala kao spot koji se izvodi uživo pred publikom.
S akustičarskim instrumentarijem (gitare, kontrabas, harmonika, flauta, bubanj, udaraljke), često sviraju bez ozvučenja. Neobični vokalni aranžmani, sa tri pjevača i jednom pjevačicom božanstvenog glasa koji ponekad nastupaju u jednoj pjesmi, izbjegavanje žanrovske monotonije, sudjelovanje glumaca, uz kostime, scenografiju i proste scenske efekte, činili su ih jedinstvenim muzičko-scenskim fenomenom.
Na sceni su govorili teškom melanholijom o idejama slobode, ljubavi, grada. Svi u ansamblu mahom bijahu tek svršeni srednjoškolci, uz njih nekolicina u studentskom dobu i veteran travničkog glumišta Zlatko P. Svi bijahu vojnici u borbenim i neborbenim jedinicama, a njihova kuća u Školskoj 23, Pozorišna zgrada, pretvorena u vojni objekat s tenkistima i vojnom policijom.
Na gostovanjima, zbog njihove vanjštine često ih se pitalo ko je stvarni autor stihova, muzike i režije, s nevjericom se prihvatalo da je ovakvo umjetničko djelo nastalo tokom rata u dumači koja se zove Travnik.
Prvi veliki nastup, pred 8.000 gledalaca, imali su u dvorani Skenderija, kao jedini gostujući bend na Prvom bh. pop-rock festivalu, a o dolasku u opkoljeno Sarajevo i svemu što im se događalo tih novembarskih dana 1995. godine mogao bi se napisati ratni roman.
Postmoderni eklektici nastupali su kao pozorišna trupa u nekim evropskim zemljama i gradovima: na Jelačić placu čuje se kako bubnjar stepuje u kaubojskim čizmama, zahvaljujući Mariju J. i prijateljima iz Toihaus Theatera u tijesnim ulicama Salzburga štimaju se tek kupljene gitare, po njemačkim manjim mjestima govori se kako su došli umjetnici iz Bosne…
Na repertoaru Pozorišta Travnik bilo je još nekoliko predstava za koje su skladali i performirali muziku, Pjevački Institut Bezbrižni Rupert bio je kućni pozorišni bend.
Bezbrižni Rupert, kako je i danas kultni bend zapamćen kod travničke publike, Ruperti, kako su se nazivali muzičari i glumci iz ansambla, ostvarili su vidan uticaj na mlađe naraštaje muzičara i formiranje alternativne muzičke scene u Travniku, s nekoliko odličnih bendova koji nisu oponašali Ruperte, svirajući potpuno različitu vrstu autorske muzike, da bi kasnije, kao ostvarenje muzičkog alter ega, postali i članovi Pjevačkog Instituta. Na muzičke probe Pjevačkog Instituta dolazilo je više ljudi nego na neke koncerte koji su se održavali u gradu.
Nestali su sa scene, ugasili se, kao i mnoge zanimljive tvorevine u Travniku, sa svoje prevelike samodopadnosti, koja ih je priječila da muzički i glumački iziđu iz studentskog podruma, kako je to govorio jedan od dobrih duhova benda, austrijski diplomata Stojan W.M.
Poklonike muzičke frakcije travničkog Pozorišta, koji još uvijek znaju naizust neke pjesme, obradovaće skorašnje štampanje „Dana prosjaka“, knjige pjesnika koji je spominjan i citiran u Travničkim anahronikama.
Arhivalije o bendu s nazivom nalik stihu iz nadrealističke poeme postoje na internetskim platformama.
Pjevački Institut Bezbrižni Rupert.
Često.
Kako bi to rekao bubnjar u kaubojskim čizmama.