Bogdan Bogdanović, Nekropola žrtvama fašizma

Škrgo: Mecena

Travnička anahronika

Vezači mrtvouzica optužili su ga da je režimski arhitekta. Protomajstor Bogdan Bogdanović odgovorio im je da je bio graditelj, a graditelji, otkad je sveta i veka, grade uz podršku careva, kraljeva, velmoža, kondotijera, bankara.

S obale modroga mora iz grada s galebovima ona je došla u varoš pod planinom gdje, kao nigdje drugdje na svijetu, obitava travnički kratkokljuni golub. Inžinjerka mašinstva nosila je prezime po kojem znamo jednog dobrog pisca, Desnica. Promijenila ga je u germansko, od muža Kurta preuzeto, pa je sada znamo kao Köpruner Snježanu. Oboje su stigli vođeni poslovima da bi s ruba stečajne propasti otkupili Tvornicu mašina. Ova privatizacijska priča nije završila kao mnoge druge zgode iz tranzicijske Bosne, kada su inostrani biznismeni obećavali neviđena ulaganja i potom netragom nestajali s koferima novca ostavljajući ispražnjena i u korov zarasla industrijska postrojenja, radnike osiromašene i prevarene. Proizvodne pogone su modernizovali i proizvodnju preporodili tako da se o tvornici sada govori kao o privrednom čudu poput onih neobičnih stvorenja iz Barnumovog cirkusa. Najpoznatiji su po skupim biciklima koja se voze po američkim prostranstvima a jednim takvim pedalira i fudbaler Ronaldo.

Potom će dobri čovjek Kurt umrijeti a Snježana nastaviti borbu sa postdejtonskim birokratskim vjetrenjačama. U njenom djelanju ima nečeg na socijalistički način anahronog. Svake godine za međunarodni praznik rada radnici i inžinjeri o trošku kompanije odlaze na ekskurziju u Prag, Atinu, Veneciju, Istanbul… Na djelu nije ona scenska situacija iz predstave travničkog Pozorišta kad direktor OOUR-a „Društvena ishrana“, nastojeći da zataška svoje mahinacije, kaže: „A radnicima ćemo zamazati oči, potrpaćemo ih u autobuse i poslati na sajam u Sarajevo, da malo odiščile“. O svojim zaposlenicima ona se stara i tako što odnedavno mašinski radnici svoju djecu odvode u tvorničko obdanište za upola manje novca nego što bi plaćali u državnom vrtiću.

Direktoricu koja se ponekad nađe u društvu Angele Merkel često možete sresti na lokalnim kulturnim događajima gdje sjedi među običnim svijetom, nikada u vip ložama ili u prvim redovima dvorana u koje se dodvoriteljski smještaju čimbenici i dužnosnici. Ona će vođena kulturnom znatiželjom iskoristiti poslovno putovanje u New York da bi u muzeju MoMA vidjela izložbu o jugoslovenskoj arhitekturi.

Neće biti uvijek tačno da bogati ljudi teško daju paru iz ruke, kako to piše Ivo Andrić u Priči o vezirovom slonu. Iz neke vlastite unutarnje potrebe i želje Snježana nastupa kao mecena. Vlastitim novcem finansira tiskanje kronika travničkih i dolačkih ostarjelog profesora, sponzoriše ivanfranojukićevsko putovanje uglednog književnika i njegovog sina vizuelnog umjetnika iz kojeg je nastao začudni Ikavski zemljopis, štampa zbirku poezije i proze neafirmisanog novotravničkog pisca koji životari na egzistencijalnom rubu, izdaje edukativne slikovnice za djecu kada je 500 djevojčica i dječaka s promocije svojim kućama otišlo noseći poklonjene ilustrovane priče, podržava produkciju lokalne pozorišne predstave… Ovakvi primjeri mogli bi se unedogled navoditi. U svemu tome nema ničeg skorojevićevskog jer potiče od osobe koja to dubinski razumije i svesrdno pomaže. Zauzvrat ne traži ponizna hvalisanja, javne panegirike i neumjesne izlive privrženosti umjetnika i kulturnih djelatnika. Može se primjetiti da je jedini njen uslov i nepisano pravilo u odlučivanju o podršci da knjiga, izložba, predstava… bude umjetnički vrijedna.

S tek nekoliko zamaha krilima golub kratka kljuna preleti razdaljinu između Tvornice mašina i visoravni poznate kao Smrike gdje stoji 12 megalita. Ukleti neimar Bogdan Bogdanović ovim nijemim stražarima obilježio je stratište na kojem je ustaški režim streljao 700 civila iz Srednje Bosne. U ratu, ne onom, naših djedova, nego ovom, našem, na ovome mjestu sukobili su se borci i bojovnici. Ovi potonji su dinamitom, kuršumima i drevnim alatkama djelimično uništili i teško oštetili kamene monumente. Od memorijalnog mjesta koje se redovito posjećivalo s obaveznim časom istorije, spomenik je nakon rata postao potpuno zaboravljen i zapostavljen, prepušten samonikloj vegetaciji. Kao pokušaj da se neželjena baština bar djelimično revitalizira, baštovani koji održavaju hortikulturu u krugu Tvornice mašina nekoliko puta godišnje dolaze na Smrike i uništavaju korov. I to je izraz antifašističkog opredjeljenja gospođe Snježane koja se ne libi da pred televizijskim kamerama i na javnim skupovima osudi i kritikuje fašističke ispade i nacionalističke incidente u zemljici Bosni.

Riplijevski, zar ne: industrijalka ljevičarskog svjetonazora, intelektualka filantropske pragme, mecenatska skrbnica umjetnika… Köpruner Snježana.

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder