Travnička anahronika
Jelena, Jelena…
Dimitrije Atanacković, austrijski generalni konzul u Sarajevu, obavještava kneza Schwarzenberga da je u Travnik stigao slikar s crvenim fesom i takozvanim ilirskim kostimom.
U Bosnu je došao jedini čovjek čije je zahtjeve bespogovorno ispunjavao mušir Lütfi-paša.
To što se zove slikar poglavlje je romana Omer-paša Latas u kojem Ivo Andrić piše o fakirski sasušenom, neobičnom strancu koji po sokacima hoda kao da mu je to očevina, a čaršinlije u njemu vide prokaženo stvorenje, neku mešavinu varalice, mađioničara i krvnika.
Vjekoslav Karas, slikar s fesom, prvi je slikar koji je došao u vezirski grad.
Zagledan u crteže kojima su nama nepoznati nakaši oslikali vanjštinu Sulejmanije džamije i vezirska turbeta, Andrićev Karas piše u Zagreb: Za mene su se jutros otvorila vrata Istoka!
U doba zanosa idejama ilirskog pokreta Društvo za hrvatsku poviestnicu uputilo je prvog ilirskog slikara u Bosnu da snimi stare ikone, spomenike, nošnje i predjele. U atmosferi neviđenog straha, kad je Travnik ličio na veliku robijašnicu sa zatočenim bosanskim begovima, agama i krajiškim kapetanima, Omer-paša Latas ukazao je počast slikaru prijemom u vezirskom Konaku i zatražio od njega da naslika portret s fesom na glavi. Fra Grgo Martić bilježi da je pašu i njegovu mladu kćerku slikao cijelu godinu i pol dana, a plaću dobru za to vrijeme brao. U Travniku započetu podobu seraskerovu završio je u Zagrebu i poslao mu je u Stambol – danas se smatra zagubljenom slikom, na koju su podsjećali bakrorezi u zagrebačkim viđenijim kućama izrađeni po Karasovom djelu.
Boravak u Bosni jedno je od najsretnijih poglavlja slikarovog životopisa, sudbinski modeliranog po motivima iz bajki.
Siromašnog krojača sin u Karlovcu je živio u obiteljskoj atmosferi koja je bila poput djevojačkog prezimena njegove majke, Čemer, a sada, u 17. godini diližansom putuje u Italiju u pratnji dobrotvora Franje Kossena. Ritter od Sternek, C.K. Oberstara i Parmasonskog Konstantino-Jurjovskega reda vitez u maloj slici Pogorenje jednog rimljanskog cara prepoznao je umjetnički dar kod dječarca i za njegovu likovnu izobrazbu zainteresovao biskupa, komandante vojnih garnizona i drugu gospodu karlovačku i hrvatsku, pa magistarska gospoda iz peneznice varoške dadoše znatan prinesak i uz prikupljene milodare nađe se novca da mu se dade godišnja stipendija od 100 forinti za studij slikarstva u Italiji, kamo je otpremljen s nadama mecena da će se već uskoro vratiti u domovinu kao novi Raffaelo.
Prije nego je iz Beča dobio putne isprave pod imenom Aloysius Karasz, ide po okolini Karlovca sa slikarom Koprivom, od kojeg je jedino naučio povlačiti se po krčmama i po horvacki sisati vino. Usrećilo ga je šegrtovanje kod Friedricha Hamerlitza – pak smo mazali stene da se sve pušilo i pjevali veseli bili, a u zimskim pauzama od slikanja po crkvama i sobama gledao je kako austrijski slikar stvara umjetničku sliku.
U Firenzi, Sioni i Rimu svjetuju ga i podučavaju majstori Meli, Corsi i Overbeck, po osobitoj preporuci austrijskog poslanika grofa Revitzkog pohađa večernje časove akta u Velikokneževskoj akademiji, ima i svoj slikarski atelier. Karas lavira među raznim likovnim školama i uticajima tog vremena, takve su i teme njegovih slika. Najpoznatije njegovo djelo nastalo za vrijeme školovanja je Rimljanka s lutnjom, za koju je pozirala čuvena rimska ljepotica signora Gagiati.
Nakon devet godina vraća se u Hrvatsku i umjesto raskoši koju mu u Trstu nudi baronica Saenger, dolazi u bijedu roditeljskog doma, s ocem vandrokašem, jednim slijepim i jednim odmetnutim bratom, hudim sestrama. Neko vrijeme je namješten u Risarskoj školi a zagrebačka sredina ne mari za njegovu umjetnost, ni dva hvata drva nije mu po zamolbi htjelo dodijeliti Bansko vijeće. Podržavaju ga u ilirskim krugovima, osim portreta fabrikanata, licitara i voštara, slika motive iz narodnog života i prošlosti domaje, građanstvo ih razgleda u Narodnom muzeju i po tadašnjim običajima prodaju se na lutriji.
Stalno nezadovoljan svojim slikarstvom, na sličan način živio je svoju svakodnevnicu pa ni diletantsko skladanje kompozicija za vokalne sastave i muziciranje na gitari i flauti ne doprinose smirenju duševnog rastrojstva u koje, nesretan kao svi artisti, kako piše Vladimir Čerina za Andrića, sve više zapada.
Jedne večeri u Đakovu, dok je biskup Strossmayer kartao s društvom, pred njih dođe gost Njegove preuzvišenosti, slikar sav krvav od rana nožem kojim se pokušao ubiti.
Krhko moje pamćenje ne može u sjećanju dozvati onu umjetničku galeriju u kojoj sam vidio sliku na kojoj je predstavljena smrt najvažnijeg slikara i portretiste Hrvatske u 19. stoljeću, utopljenog u nabujaloj od kiša rijeci Korani.
Pripremajući veliku izložbu u povodu obljetnice 200 godina od Karasovog rođenja, restauratori su otkrili da jedini njegov sačuvani autoportret ima stariju, prvobitnu sliku na kojoj je „s pokrivalom za glavu forme ležernije od fesa“.
Bilo bi lijepo da ovaj autoportret s naknadno oslikanim fesom, kao i druge njegove slike iz fundusa Gradskog muzeja Karlovac i Galerije „Vjekoslav Karas“ jednom budu pokazane u Travniku, koji imenom jedne ulice čuva sjećanje na slikara s fesom.