Travnička anahronika
Znaš šta je, Enese, gdje god vode ima, ima i ribe!
U bistrim i hladnim planinskim tekućicama – Lašvi, Biloj, Ugru, Ilomskoj i Grlovnici, sa potocima kao pritokama prepunim pastrmki i ostalih ribljih vrsta, udice su se kvasile još u praistoriji, na poznatom arheološkom nalazištu Nebo kod rijeke Bile pronađen je koštani ostatak glavne ribarske alatke. Ne zna se ko je u travničkom kraju bio prvi čovjek koji se iskrao do potoka onda kada pleme zapravo i nije trebalo ribe, kako Roderick Haig-Brown objašnjava nastanak sportskog ribolova.
Travničko ribarsko Društvo slovi kao jedno od tri najstarija takva u Bosni i Hercegovini jer je osnovano 1906. godine. Jedan novinski članak kazuje da se to dogodilo dvije godine kasnije – Sarajevski dnevnik 7. lipnja 1908. objavljuje da je u Travnik dne 28. svibnja došlo izaslanstvo sarajevskog ribarskog Društva s predsjednikom Esadom eff. Uzunićem, potpredsjednikom Samoukovićem, tajnikom Ungerom i odbornikom H. beg Čengićem. U Privremeni odbor podružnice Travnik izabrani su gg. odvj. Biserović, gragj. nadsavjetnik Svoboda, veleposjednik Ibrahim beg Teskerdžić, odvj. perovogja dr. Simo Ilišević i auskultant A. Dražić.
Za tu rabotu onomastički predodređen dvanaestogodišnjak, u svojim prvim pohodima s ribarskim štapom po gornjem toku Lašve, sretao sam ih otmjene i elegantne. Odjeveni u sakoe i košulje, s kačketima i šeširima, travnički ribari izgledom se nisu razlikovali od njihovih kolega tog doba u Engleskoj i Francuskoj. Bili su to Travnjaci raznih zanimanja, zvanja, profesija i struka – zato je sportski ribolov najmasovniji sport na svijetu! Ustručavao sam se da ih pozdravim tradicionalnim pozdravom bistro, u neznanju ribarskog početnika mnio sam da će to doživjeti kao neku porugu.
Udice zvane englezerice ili kovanice i neprežaljeni francuski laks Racine Tortue ili Zlatna kornjača koji se prestao proizvoditi, nabavljali su se u trgovini “Lovac” kod vazda namrgođenog prodavača Tufke. Da bi se bilo šta kupilo od mamaca ili ribarskog pribora, trgovcu s kockastim okvirom naočala i plavim radnim mantilom morala se pokazati ribarska dozvola, što je bila jedna od mjera za sprečavanja krivolova, ali ni to ponekad nije bilo dovoljno: za neki mamac Tufko bi jednostavno rekao: “Nije to za tebe!” i time bi se završavala kupovina.
Po ribarske dozvole išlo se u Krndiju ulicu, kod ribolovnog posvećenika Derviša Kušmića, jedinog koji je znao mrijestiti ribu u nekadašnjem mrjestilištu na Plavoj vodi.
Ni vatikanske tajne nisu se bolje čuvale od znanja i vještina travničkih ribara, o tome se pred takmacima i suparnicima, drugim ribarima, nije govorilo niti bilo šta otkrivalo, za mamce i ulove razvili su posebne tehnike laganja. Zavjeru šutnje najviše je razbio Nazif Fetahović Suzi, u maniru najboljeg gosta u kafani častio je i davao svima oko sebe sve što je znao o ribama i ribolovu.
Na vodi, nestalnoj i moćnoj stihiji, otkako je sportskog ribolova, bilo je ribara sklonih nedozvoljenim mamcima i drugim nepodopštinama i fakinjažama. Nevjerovatne su i ponekad se s nemogućim graniče domišljatosti krivolovaca, i u imaginarnoj knjizi o istoriji ribolova u Travniku, poglavlje o krivolovu bilo bi najopsežnije! Za suzbijanje najveće pošasti modernog doba, o kojoj bi Vijeće bezbjednosti UN trebalo raspravljati svake godine i za koju bi se očekivalo da bude tema govora američkog predsjednika o stanju nacije, postoji ribočuvarska služba.
Poput Faruka Šehića koji opisuje svoja iskustva s Une, i kad si najpraviji, kad ribariš po svim pravilima i propisima, samrtni strah te obuzme kad čuješ zvuk motora Tomos 14 na kojem bi ribočuvar Hadžo Duraković dolazio u kaznenu ekspediciju. Kao da još traga za zaostalim četnicima u fočanskom kraju, penzionisani oficir OZNE znao se neprimjetno prikrasti ribaru ne bi li ga zatekao u kršenju ribolovnih propisa. Ista je stvar bila s Dervom Mulamuhićem, drugim ribočuvarom koji je imao reputaciju bivšeg krivolovca. Neumoljivi i nemilosrdni, prijavljivali su sudu i najbolje prijatelje zatečene u krivolovu, a pored visoke novčane kazne, teža sankcija bila je zabrana ribolova na određeni period koju bi izricala Disciplinska komisija Ribarskog društva. Treći ribočuvar bio je zadužen za vlašićke rijeke Ugar i Ilomsku – zahvaljujući Nikoli Kostrešu Laći koji me odveo na strogo tajenu lokaciju, doživio sam nešto što ribar može doživjeti izgleda samo jednom u ma koliko dugoj ribarskoj karijeri, a opis mušičarskog spektakla izgledalo bi kao ribarska laž!
Ribari su bili posvećeni svojim rijekama i potocima, čistili su ih čak i krajem 1992. godine, poribljavali, nosili se s posljedicama pomora ribe… Ali i sami su ribari, nekolicina njih, odreda krivolovci, iz najgoreg neznanja, tako čestog u Travnjaka, nastupali kao štetočine za riblji fond: loveći krupne pastrmke, kao neželjeni ulov znali su imati male primjerke najveće lašvanske grabljivice, danas skoro izumrle ribe mladice u rijeci, koje bi skidali s udice i bacali u plantažu kukuruza pored rijeke – smatrali su ih predatorima koji proždiru njihovu lovinu, pastrmke!
Za razliku od pecaroša i pecanja koje se sastoji u sjedenju na jednom mjestu i čekanju da im riba priđe, travnički ribari bili su uvijek u pokretu, u stalnoj potrazi za ribom, kako to veli junak pripovijetke Skendera Kulenovića: “Takav, kad bi mogao, otišao bi na onu vodu nakraj svijeta, pa kad tamo došao, išao bi niz vodu dokle ga noge nose, sve misleći da je riba naniže”.
Ribolov bi počinjao onim što se danas naziva čitanje vode: ribar-mušičar bi prvo posmatrao šta se događa u rijeci, gledao bi koji se insekti roje nad površinom vode i potom iz svoje kolekcije ribarskih muha vezao najsličnije imitacije. Uloviti ribu oponašanjem insekta namotanim koncem i perjem na udici smatra se najvećim postignućem u sportskom ribolovu. Kao što su veliki slikari u svoje ateljee primali učenike, išao sam kao đak 8. razreda kod Šaćira Kosa, koji me podučavao pravljenju muha na tradicionalni i najteži način, “iz ruke”, bez ikakvih pomagala. Od tihog i skromnog ribarskog velemajstora učio sam o postulatima ribarske etike kao najvažnijeg principa ribolova, čiji smisao nije u ulovu što većeg broja riba, što veće dužine i težine. Šta je smisao ribolova, kazali bi kao Andrićev Aljo Kazaz: “To se zna, to se ne pita.”
Među hiljadama s ribarskom dozvolom izdvajali su se oni rođeni ribari, noseći u sebi izražen lovački dar i instinkt za ulov, onu antropološku karakteristiku koja još iz arhaičnog doba odjeljuje ljude na lovce i skupljače. Takve možeš poslati da love u lokvi vode koja na drumu nastane nakon kiše, i odatle će, ne pitaj kako, donijeti ribu! Bauk francuskih voda bio je nadimak jednog ribara koji bi na riječici Dessoubre, pri najnižem ljetnem vodostaju, od jedanaest prijepodne do dva popodne kao najlošijem razdoblju za ribolov, ulovio dvadeset četiri lipljena i dvadeset pet pastrmki u ukupnoj težini od dvadeset kilograma!
Kao u koroti, ribari čekaju pet mjeseci da prođe lovostaj kao period s odlikama karantina, internacije i progonstva, da 1. marta počne nova ribarska sezona. Ta apstinencija dovodi do pravih psiholoških kriza i za takve, posebno ugrožene ribare, trebali bi se uvesti SOS telefoni sa specijaliziranim psihoterapeutima koji bi davali savjete i upute kako živjeti s traumom neodlaska u ribolov.
***
Svako ljudsko osećanje ima svoju meru i granicu, piše Andrić.
Ekološka katastrofa na rijeci Lašvi, kada je naglo otplavljeni riječni mulj godinama taložen branom mini hidrocentrale kod Viteza pogušio svu ribu nizvodno, izgledala je kao kritična tačka kojom su napori ribolovaca za očuvanje autohtonih ribljih vrsta trebali biti proglašeni uzaludnim i besmislenim, svaka aktivnost na poribljavanju mladicama, pastrmkama i lipljenovima zauvijek obustavljena.
Dan poslije incidenta, kako je neviđeni pomor ribe kvalifikovan u jednom inspekcijskom izvještaju, objavljena je izjava, svojevrsni manifest tipične ribarske osobine, upornosti:
Mi volimo našu Lašvu i borit ćemo se da je predamo našim unucima u naslijeđe kako smo je i mi dobili od naših djedova i pradjedova.
Danas smo na našem ribogojilištu obavili još jednu turu mrijesta potočne pastrve kojom ćemo poribiti Lašvu i njene pritoke.
Tako ćemo uraditi i slijedeće godine i one naredne i svake one dok bude živih članova Udruge sportskih ribolovaca Vitez.
Bistro!