Travnička anahronika
Od pokretne imovine ovdje vam je najbolje imati dva kofera, spremna. Tako veli znani nomad Zuko Džumhur, a nomadski se odlazilo iz bosanske postojbine i prije, ne događa se to samo danas i posljednjih mrklih godina. Što se dogodi kad jedan mali grad trajno i zauvijek napuste neki ljudi?
Darko S. je jedan od pokretača pop scene i muzičkog života poslijeratnog Travnika. Koncerti i festivali, radionice i izložbe, tehnička oprema za mlade muzičare, sve je to godinama bivala svakodnevnica. U „Gluhari“, sobi za probe, u jednom periodu istovremeno svira 37 grupa, izvodeći svoje pjesme jer se podsticala kreativnost i vlastiti izraz, ultimativno se od njih tražilo da ne sviraju prepjeve ili covere svojih muzičkih uzora i idola. Snimaju se prvi demo snimci, svira se po BiH, a grupe „Alternativa Nova“, „Grozny“, „KZU ole, ole, PZU, oje, oje“ uspješno gostuju na festivalima i nastupaju u klubovima Italije, Holandije, Njemačke… Skoro svake sedmice ili barem jednom mjesečno kao igrači u hokeju izmjenjuju se na sceni organizacije „Alter Art“ muzičari i grupe iz Australije, Francuske, Kanade, Velike Britanije, SAD-a… svirajući ska, punk, heavy metal, blues…. Jedno gostovanje i danas se čini pomalo bizarnim. Kao što niko u ratnom Sarajevu nije očekivao nastup Brucea Dickinsona, tako ni u mirnodopskom Travniku nikad niko nije pomislio da će slušati kako Damo Suzuki pjeva!
Lokalne strukture i vlastodršci nisu ih baš mnogo podržavali, ali nisu ih ni ometali u ovim aktivnostima. Nedugo poslije besmislenog i nepotrebnog skandala sa zabranom a potom održavanjem koncerta „Let 3“ organizacija koju je Darko S. utemeljio i bio joj potpuno predan, postepeno je i perfidno, no ništa manje brutalno, ugušena i ugašena. Što je u ratu nastalo, u miru je nestalo. Od alternativnog aspekta muzičkog života ostala je tek „Gluhara“ u kojoj sada samo jedan bend svira svoju muziku.
Ni toga više neće biti jer zbog primarnih egzistencijalnih razloga Darko S. odlazi u Njemačku da bi vozio autobus za producentsku agenciju koja organizuje muzičke turneje po Evropi.
Zanemarimo menadžerska iskustva i kulturološki doprinos, usredsredimo se na samo jedno znanje i vještinu Darka S. tako da zaključimo da u Travniku više neće biti ni jedan ozbiljan ton majstor. Mnogi budući kulturni događaji u kojima će se koristiti razglasni sistem, njihovi izvođači i publika, ostaće uskraćeni za dobar zvučni ugođaj. Ali malo kome je to u ovome gradu važno.
Amer M. kao rijetko ko u Travniku poznaje i voli Vlašić, planinar i gorski spasilac u sebi nosi tankoćutnu prisnost i poštovanje planine. Zajedno smo kovali velike planove da u saradnji sa Centrom za edukaciju mladih Travnik (jednim od rijetkih ovdašnjih uzoritih primjera) osnujemo školu o prirodi u prirodi, nazvavši je po Spinozi, Natura Naturata. Htjeli smo djeci na zabavan i poučan način pokazati da priroda nije nešto strano i tuđe, a da čovjek nije samo zoon politikon ili zoon logon echon…
Ali ni od toga neće biti ništa.
Prije nekoliko dana Amer M. piše mi iz Slovenije, s probnog rada koji će biti trajnog karaktera u nekoj kompaniji, veleći da svojoj kćerki u Travniku nije mogao omogućiti mnoge stvari potrebne mladom čovjeku…
Istina je da u gradu i okolini postoji još mnogo vrsnih planinara i poznavalaca Vlašića i prirode, ali niko od njih ne bi umio djeci prenijeti vještine i znanja kao što bi to znao Amer M.
Ljudi migriraju, emigriraju, imigriraju, uvijek idu tamo gdje će im biti bolje i ljepše. Sreća i uspjeh, jedino je što im se može poželiti. Ovom anahronikom ostaće zapisan žal za saradnjom i prijateljevanjem kojih više neće biti s ljudima koji su znali šta je kvalitet i kako ga postići u onome što su radili.
U malim sredinama individualno znanje i iskustvo ne nadomješta se lako i brzo. Mi nismo društvo sistematičnih rješenja, skoro da ne postoji generacijski transfer standarda i normi. Često se događa da se javne ustanove i građanske organizacije potpuno uruše ili prestanu s radom kad ih napusti samo jedan čovjek. Njihovi nasljednici i zamjene, tamo gdje ih ima, uglavnom nisu na konceptualnom i djelatnom nivou svojih prethodnika. Vladaju, upravljaju, rukovode u dobroj mjeri osrednji i prosječni, odličnika je malo i sve manje će ih biti…
Nema ko biti kalif umjesto kalifa – ne u vlastodržačkom smislu, a Iznoguda u trokalifatu ima napretek. To ne treba previše da nas zabrinjava jer bosanskohercegovačka zbilja i njena budućnost sažeti su u riječi koje aforistički izgovara kondukter Hasan K. u autobusu koji putuje u Švajcarsku:
Spasa nam nema, a propasti ne možemo…