foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Rosa Brandis

Travnička anahronika

Potaknuti izjavom Brace Dimitrijevića o smrti štafelajnog slikarstva, konstatujemo našu saglasnost o svjesnom zanemarivanju individualiteta u korist jednog kolektivnog djelovanja umjetničkim akcijama i djelima.

Naše akcije i radovi mogu biti presađivani i u druga zemljišta, bosanska i inostrana.

Naše akcije i radovi u svome htijenju jesu endemični, onako kako je to ruža Ericha profesora Brandisa i kako nalaže idiomski poredak stvari u Travniku, uzrokovan velikom koncentracijom vlage šumećkih potoka u snovima njegovih prefriganih stanovnika.

Našim akcijama i radovima odbacujemo trnje, ali ne zbog nezanimljivosti zvijezda, nego zbog snomorica, ostrakizma i prešućene melanholije.

Unatoč hunti retrogradnosti i dominiumu palanačke patetike, pod zastavom avangardizma predskazujemo naše revandikacije javnim saopštenjima, izjavama i deklaracijama.

Kad su pisali ovaj programski Manifest, s izuzetkom jednog od njih koji je slušao predavanja iz estetike kod profesora Predraga Fincija, troje osnivača autorske grupe Rosa Brandis bili su bez formalne umjetničke naobrazbe. Opremljeni s nešto iskustva u javnom vizuelnom izražavanju kroz pozorište i dizajn, ohrabreni djelovanjem grupe mladih umjetnika u Sarajevu koje je Dunja Blažević okupila u Centru za savremenu umjetnost, nastojali su da prozbore jezikom savremene likovne umjetnosti.

Nazvali su se po najpoznatijem cvijetu travničkog kraja, Rosi brandis, koju je na botaničarski način otkrio jezuitski pater Erich Brandis, ruži za koju je već rečeno da nije Coleridgeova, Shakespearova, Borgesova niti ruža iz priče Feride D. – protivno Schopenhauerovoj tvrdnji, Rosa brandis je ruža što raste bez trnja.

Njihova nastupna izložba Inventura nestajanja bila je konceptualno kompleksna i tražila je aktivno sudjelovanje publike. Svaki posjetilac dobijao je zvanje člana Komisije za inventurni popis i dužnost da doprinese ustanovljavanju šta je dolaskom novog milenijuma nestalo iz naših života. Da bi sagledao semantički smisao izložbe, posmatraču je trebalo nekoliko sati da obuhvati autorski pogled na četiri oblasti koje su nestale iz njihovog životnog svijeta: jugoslovenska država, SH/HS jezik, ćirilično pismo i tinejdžerstvo. Naposlijetku, posjetilac izložbe trebao je kao član inventurne Komisije da ispuni formular bilježeći šta je u njegovom životu nestalo, a dokument bi postajao integralnim dijelom izložbe u narednom izlaganju za publiku.

Pošto Travnik nema izložbenu galeriju, autorska grupa je umjetničke instalacije postavljala u javnim gradskim prostorima, dajući ulicama, parkovima i trgovima izložbenu namjenu.

Nakon gerilske noćne akcije, svi oštećeni i napola uništeni gradski spomenici osvanuli su jednog jutra označeni markacionim trakama s natpisom: Stop! Umjetničko djelo! Srednjovjekovna tvrđava, skulpture partizanskih i komunističkih heroja bili su inscenirani kao mjesto zločina nad kulturnom baštinom.

U ambijentu samoposluge koja je prestala s radom, s registar kasom, korpama za kupce, policama i pultovima, postavili su instalaciju Potrošačka korpa, tematizirajući prinuđenost svakog savremenog umjetnika na pripadnost potrošačkom društvu.

Na gradskom trgu u noći prije prvomajske proslave, profesor Ivo Komšić je u društvu jednog od lokalnih ljevičarskih lidera posmatrao instalaciju Hljeba i rada, ne znajući da je njen tonski dio, s kosmonautom koji u svemiru čita Marxov Kapital, inspirisan jednim njegovim predavanjem iz sociologije rada.

Život piše ceduljice bilo je instalacijsko propitivanje pomankanja interpersonalne komunikacije u porodičnim odnosima.

Čitanje poezije na autobusnoj stanici, pijaci, gradskom javnom prevozu… jedan je od njihovih performansa.

Presađivali su akcije izvan Travnika, a one u Grazu i Rijeci iz tehničkih razloga nisu uspjele.

Rosa Brandis kao autorska grupa prestala je djelovati s prestankom rada Kaleidoskopa, kojemu je bila prapočelo.

Svojim dvogodišnjim aktivitetom nisu ostavili vidan znak u kulturnom životu grada, zaboravljeno je njihovo postojanje.

Ovaj anahroničarski zapis, kao jedan bljesak stroboskopa u tami, kazuje da su prije 20 godina bili važan dio avangardne atmosfere u kulturnom životu Travnika.

Poput Dietera Meiera i Borisa Blanka, nas troje članova Rose Brandis pri tom smo se dobro zabavljali…

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Rašela i Sunkula
Škrgo: Suzi
Škrgo: Plava voda
Škrgo: Limena glazba
Škrgo: Ilhamija
Škrgo: Major Petrović
Škrgo: Fejso
Škrgo: Muad'Dib
Škrgo: Kaleidoskop
Škrgo: Alter Art
Škrgo: Garbun