Travnička anahronika
Lokalna istoriografija zabezeknuta je aporijom: ko je donio fudbalsku loptu u Travnik?
Spominju se pismovođa Okružnog suda Jozo Zec i budući sudija ovog suda Zvonko Sajko. Uz njih, pater Anđelko Jurić, jezuita koji je odjenut u sportsku opremu sablažnjivao čaršinlije, igrajući se na igralištu Velike nadbiskupske gimnazije s loptom koju je donio iz Londona. Dvoji se i o Sulejman-begu Hafizadiću, prvom fakultetski izobraženom liječniku iz bosanskog muslimanskog miljea, i Ibrahimu Hercegovcu, iz begovske familije koja je imala gradsko kino.
Grad nesklon bilo kakvim promjenama (Stotine godina smo živili bez tih konzula pa možemo i odsada, a i šta će konzul u Travniku?) i ovu je novotariju dočekao s podsmijehom da bi uskoro, kao što to biva s mnogim drugim stvarima kod Travnjaka, postala predmet adoracije i čaršijskog kulta.
Utakmice se nisu završavale u 90. minuti, s posljednjim sudijskim zviždukom, trajale su još danima u prepričavanju i komentarisanju navijača.
Kao i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine tog doba, prije 100 godina, fudbalski entuzijasti počinjali su iz potpune neimaštine i igrači Nogometnog kluba Vlašić, prvog travničkog kluba, nastupali su u bijelim košuljama. Uz ovaj, građanski klub, osnovan je Đački klub s igračima iz travničke Gimnazije, a potom je, do završetka Drugog svjetskog rata, formirano toliko klubova da su mogli tvoriti takmičarsku ligu: Travnički športski klub, Bojna, Bar Kochba, Omladinski športski klub Viktorija, Radnički športski klub Plamen, Sportski klub Soko, Jugoslovenski športski klub, Garnizonski klub Sinđelić.
Travnik je imao svoju fudbalsku reprezentaciju od odabranih igrača iz različitih gradskih klubova, koja je igrala protiv sastava bosanskohercegovačkih gradova.
U gradu trava nije se mogao pronaći travnjak podesan za fudbalsko igralište i mnogo takmičarskih sezona utakmice su se igrale na stočnoj pijaci – govedarnici. Kao privremeno i neuslovno igralište kasnije je služilo vojno vježbalište na Luci.
Najdugovječniji i najtrofejniji klub bio je Bojna, osvajač dva prvenstva Bosne i Hercegovine. Kao prvak pokrajine Bosne, u Mostaru su igrali susret za prvaka BiH protiv Radničkog športskog kluba Velež, prvaka pokrajine Hercegovine. Utakmica se igrala u produžecima kad je 23 minute prije kraja sudija prekinuo meč jer da je nastupila noć i više se nije moglo igrati, ostatak utakmice trebao se odigrati dan poslije, no gostujući igrači nemadoše novca da plate još jedno noćenje i Bojna se vrati u Travnik, a pitanje prvaka osta neriješeno.
Osim ligaških susreta, igrajući ponekad i protiv Deutsche Gendarmerie Stadt Sarajevo, momčadi I konjičkog sklopa Zagrebačke konjičke pukovnije, Rajlovačkih zrakoplovaca, Protuzrakoplovca Sarajevo, vojničke momčadi Lovac iz Jablanice i timova Ustaške mladeži, Bojna je, iako sastava desetkovanog novačenjima igrača u domobranske i ustaške jedinice, nastupala tokom Drugog svjetskog rata do augusta 1944. godine, skoro do oslobođenja grada 22. oktobra, nakon čega su po partizanima streljana trojica fudbalera jer da su bili ustaše. Za vrijeme okupacije, po ustašama su iz ovog kluba ubijeni centarfor i desno krilo Juda Pinto, Slavko Gavrančić u pokušaju bjekstva iz logora Kerestinec te Mahmud Robović, voditelj Jugoslovenskog športskog kluba u Travniku.
Poslijeratna euforija doprinijela je osnivanju FK Bratstvo, kasnije preimenovan u FK Borac, a na Piroti, pored rodne kuće Ćire Blaževića, sagrađen je fudbalski stadion. U svakoj mahali i ulici igrali su fudbalski timovi i ekipe s turnirskim nadmetanjima, na rukometnom igralištu Radničke sportske igre, atmosfera odigrane utatkmice na Piroti prenosila se u raspoloženje čaršije, koje je zahvatalo i one koji se nisu zanimali za ovaj sport, bila je to kolektivna strast, zbog koje je jedan navijač umro na stadionu tokom utakmice travničkog tima.
Nazvan po Kombinatu Borac, klub je od ovog giganta socijalističke privrede, od mjesnih preduzeća i vlastodržaca dobijao uvijek više novca nego su to primali ostali sportski klubovi a nikada nije rezultatski uzvraćao tom obilju, najveći uspjeh je igranje dvije sezone u jugoslovenskoj Drugoj saveznoj ligi i utakmice za Kup maršala Tita protiv Dinama i Hajduka.
Ali uvijek je bila, i onda kada nisu pobjeđivali, radost igre, onih koji je igraju i onih koji tu igru gledaju!
Znatno bolji navijač nego što je, po vlastitom priznanju, bio igrač, pisac Rusmir Agačević pratio je travničke fudbalere 50 godina kod kuće i na strani. Od svih koje je gledao na travnjaku s loptom, za najboljih pet igrača iz Travnika, koji su ostali u Travniku, ginuli za Travnik i pružali vrhunske partije, odabrao je i po abecednom redu ispisao:
Beganović Sead, zvani Melo, dijete Karanfil mahale bio je igrač kojega je raja iz njegove čaršije uvažavala i voljela. Hitar, dribler, vješto dodavao, snažno pucao, glavobolja za sve odbrambene igrače. Zvali ga klubovi iz Niša, Beograda i Zagreba ali on nigdje nije želio ići, najljepše mu bilo na njegovoj Bojni i zelenoj Piroti.
Ćatić Nedim, zvani Ćata, izvrsno lijevo krilo, najemotivniji igrač koji je davao golove izvođenjem kornera i svaki svoj gol slavio vatrometom radosti. Dijete svoje čaršije uživao je igrajući na Piroti iako su ga mnoge prvoligaške ekipe zvale da igra kod njih.
Dolić Marko, zvani Pećko, najveći fudbalski bohem i najvještija desetka svih fudbalskih vremena grada Travnika. Čudesan tehničar koji je driblao u fildžanu a igrao je za svoj ćejf, bez srkleta i nervoze. Zvali su ga Velež i drugi klubovi ali ostao je na Piroti, ispod svojih ledina i kuće u kojoj se rodio.
Maltez Mirsad, zvani Pošto, hitar i vješt centarhalf, najbolje petica koju je Travnik iznjedrio. Trčao, u vis skakao, gurao se, uklizavao i bez straha igrao na radost navijača.
Nuhbegović Namik, zvani Nana, najdugovječniji je aktivni igrač, sin Travnika koji je svojim vještinama noseći šesticu na dresu izazivao poštovanje svih navijača. Kao legendu, Travnjaci prepričavaju njegovu majstorsku igru u Zagrebu protiv Dinama u Kup utakmici. Dušom i srcem ostao je vezan za svoj klub i svoj grad iako je bio pozvan da igra u Dinamu.
Iako nisu odigrali mnogo utakmica za travnički fudbalski klub, ostali su zapamćeni u sportskoj istoriji grada sa svojih jugoslovenskih i internacionalnih uspjeha: Miroslav Ćiro Blažević, Enver Hadžiabdić, Esher Hadžiabdić, Alojz Renić, Samir Pinjo i Dragan Jović.
***
Na te slavne dane danas jedino podsjeća Gerila, navijačka skupina iz 1989. godine, koja je s nekoliko kulturno-sportskih akcija u posljednje vrijeme dekonstruisala predodžbu o isključivo huliganskom djelovanju navijača.
***
Moj otac, jedan od Travnjaka s najdužim navijačkim stažom, odvodio me je od mojih pionirskih dana na Pirotu, gdje su oni mahom stari navijači stajali blizu aut linije, kao najboljem mjestu za gledanje utakmice. Poslije je to mjesto ukinuto i moralo se sjediti na tribinama, kao alternativno gledalište služio je šljivik iznad stadiona.
Gledajući utakmice u posljednjoj predratnoj sezoni, kad su travnički fudbaleri bili jesenji prvaci Republičke lige BiH, shvatio sam zašto Eugen Fink kaže da je čovjek igrač, da je igra (njihova, fudbalska), jedan od osnovnih fenomena čovjekovog postojanja.
Na prvoj poslijeratnoj utakmici koju sam gledao, stadion sam napustio nakon prvog poluvremena u kojem nije bilo ničeg od one ljepote igre iz predraća, demonstriran je antifudbal i antiigra domaćeg i gostujućeg tima. Od tada nisam otišao na Pirotu.
U godini obljetnice 100 godina fudbalskog kluba u Travniku znam samo to da NK Travnik nastupa u Prvoj nogometnoj ligi Federacije BiH, gdje zauzima posljednje mjesto na takmičarskoj tabeli.