foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Garbun

Travnička anahronika

Prapočelo je sve povijesti i svake pripovijesti o Travniku, a ne zna se kada je nastalo – istoričari zbore da je tvrđava sagrađena u vrijeme vladavine jednog od trojice kraljeva Bosne – Tvrtka II Kotromanića, Stjepana Ostoje i Stjepana Dabiše. Na uzvisini ponad derbenda Lašve, zaštićena vodama Šumeća i Hendeka, od neolitskih vremena bila je odbrambena utvrda, tako i u doba napada osmanskih akindžija i ugarskih vojni služi za nadzor srednjovjekovnog druma.

Bifora s uklesanim likom žene, možebitne bosanske kraljice ili princeze, dokazuje da u tvrđi nisu bili samo kraljevski strijelci i oružnici, taj kameni nadprozorni ukras dio je spaljene vlastelinske palače u kojoj je, veli jedan historik, odsjedao kralj, odmarajući na putu između stolnih gradova Bobovca i Jajca. Plemenitašima su trebali zanatlije i trgovci, kao urbani nukleus Travnika varošište i trgovište s kraja 14. i početka 15. stoljeća moglo je biti u podnožju tvrđave, između izvora Jale, Hazne i Dokuza – Varoš se zove najstarija ulica niz koju se grad, kuću po kuću, spuštao do rijeke Lašve.

Tvrđava i podgrađe kao da nisu ni postojali do osmanskog osvojenja 1463. godine, najstariji dokument u kojem je spomenuto ime Travnik poznat je kao Trogirski izvještaj:

Ovim pisanjem potvrđujem ono što je više puta utvrđeno od strane vjesnika kojeg poslah u Bosnu i koji je trebalo da dozna o napredovanju Turaka, a koji nije želio ući u Bosnu zbog turske okupacije, a to je da je grad Bobovac zauzet od strane Turaka na sličan način kao što bijaše osvojen i drugi grad, Travnik.

Iako Bosna nije šaptom pala, travničku tvrđavu Osmanlijama je predao Pavo Grgurić, velikaški murtatin koji nije dugo uživao u timaru kojim je nagrađen jer je dopao zarobljeništva iz kojeg se nije povratio. U defteru je zapisano i ime Stjepana Brajkovića, taj je vojnik vjeran carskoj službi donio tako važne vijesti o neprijateljskoj vojsci da mu je knežina Travnik data na upravljanje.

Do odlaska miralaja Faik-bega, posljednjeg dizdara tvrđave, u boj protiv trupa vojvode Würtemberga, tokom 415 godina životarilo je među zidinama između 12 i 115 mustahfiza i timarnika, požutjelih od gladovanja, onanije i dizenterije, kako to piše Zuko Džumhur:

Tvrđava nije dominirala samo ulicom, kućama, ljudima i njihovim poslovima, nego i nad njihovim vječnim prebivalištimaharemima, grobljima, turbetima i krstačama.

Čak i bašte, avlije i kamerije zaklonjene i zaštićene od sokaka i radoznalih varoških dokoličara nisu se mogle povući ni skriti od pogleda sa tvrđave.

Dangubili i dosađivali se nisu katili, među bedemima smaknuto je desetine begova, aga i krajiških kapetana, među njima i alhamijado pjesnik i nakšibendi derviš Ilhamija. Tvrđava je bivala Andrićeva Prokleta avlija za svakoga ko je ovdje doveden vezirskom  bujruntijom. Od zabilješke austrijskog generalnog konzula Atanackovića, Andrić je u Omerpaši Latasu načinio prizor palih veličina koji je privlačio svet:

Kad više nije bilo mesta u travničkoj tvrđavi, pohapšeni begovi, age i ulema zatvarani su u kasarne, a vojska je sve više potiskivala građane iz njihovih kuća, tako da su stanovnici postali nekako sporedni i slabo vidljivi. U staroj tvrđavi na bregu zatvorenici su se gušili u dubokim kazamatima ili, vezani i pod stražom, spavali na kamenju tvrđavskog dvorišta. A danju se tvrđava presipala kao kamenita prepunjena posuda, tako da su svi sokaci bili puni hapšenika koji su, zvečeći okovima na nogama, čistili jarke i vukli kamen za ivičnjake ili državne građevine.

Vojnički je bila zauzeta još dva puta: topdžije Husein-kapetana Gradaščevića natjerale su vezira Namik-pašu na predaju, a artiljerci i mitraljesci 7. krajiške partizanske brigade primorali su ustaško-domobransku posadu da istakne bijelu zastavu.

Na austrugarskoj karti označena je kao Kastel, Travnjaci su je jednostavno nazivali Grad, da bi joj 1950-ih godina dali turističko ime Stari grad.

Garbun je zaboravljeno ime tvrđave, piše jedan historik, ne navodeći izvore za ovu tvrdnju, niti objašnjava porijeklo naziva, pa će to u jednoj igri mašte biti protumačeno kao riječ iz izumrlog jezika lokalnog predslavenskog stanovništva.

Nakon pet stoljeća prestala je biti vojnim objektom, sada su muzealci restaurirali i konzervirali kulu, tabiju, bedeme. Četiri kampanje arheoloških istraživanja imale su preteču u misterioznim iskopavanjima nacističkih vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata, vjerovatno po naredbi nekog oficira koji je kao civilist bio arheolog.

U arheološkom dnevniku iz 1973. godine kao nepouzdana radna snaga navedena je grupa od sedam zatvorenika iz Okružnog suda u Travniku, koji pod nadzorom milicionera rade na iskopavanju u tvrđavi.

Uređen je park i mali zoo vrt, otvorena kafanica za turiste, održan je prvi Festival amaterskih pozorišta Bosne i Hercegovine, organizovane gitarijade za koje je nastup uvježbavalo tridesetak travničkih bendova koji su poput lososa poslije mrijesta okončavali svoje postojanje nakon izvođenja repertoara koji se sastojao od jedne pjesme, koja bi se se odsvirala jedino na Starom gradu.

Kako je kopnio jugoslovenski socijalizam, tako je jenjavalo i održavanje tvrđave. Kad gradu više nisu prijetili artiljerijski napadi s Vlašića, nalikovala je na ruinu, rasklimanih i obrušenih zidina obraslih korovom. Možda je travničko Pozorište igranjem predstave Mornar Fernanda Pessoe u napola propaloj poligonalnoj Kuli dalo podstreka da se pokrene kampanja za spasavanje glavnog identitarnog simbola Travnjaka i Travnika. Zavičajni muzej Travnik predvođen direktoricom Fatimom Maslić prometejski je pokazao čaršinlijama šta može učiniti dobra uprava: od velikog gradskog problema, mjesta koje bilo zatvoreno za posjete, stvoren je ambijent u koji tokom godine dolazi 60 hiljada turista! Duže od jedne decenije kamčili su se novci od domaćih i inostranih donatora za temeljitu obnovu Starog grada, kojem su dati muzeološki i kulturni sadržaji, pa je ponovo, kao onih davnih poslijeratnih godina, u ljetnim mjesecima središte kulturnog života grada. U Trgovištu Garbun demonstrira se tkalački i grnčarski zanat, Barutana je mjesto za promocije knjiga, izložbe i radionice, na tri mikrolokacije igra se pozorišna predstava Nobelovac i Travnik, manifestacija Ljeto na Starom gradu održava se na ljetnoj pozornici…

***

Koracima premjeravam zatravljeni pod vlastelinske palače. Virim kroz puškarnice. Obilazim tajni izlaz iz tvrđave koji to i nije, samo se tako naziva, nepoznata je namjena otvora u sjeveroistočnom bedemu. Stojim na bastionu. Ulazim u Barutanu. Penjem se na kamenu munaru, jedini ostatak prve travničke džamije podignute u spomen boravka sultana Mehmeda II u Travniku. Zagledam ispod vitkog luka prilaznog mosta u sklonište za endehazijsku vojnu posadu od bombardovanja savezničke avijacije, koje je u urbanoj mitologiji preinačeno u tunel za bijeg iz tvrđave, kroz sedrenu stijenu prokopan sve do sahat-kule na Musali. Zastajem uz Kulu, kod spomen-ploče.

Na ovom mjestu u mjesecu julu 1941. godine presudom Pokretnog prijekog suda Nezavisne države Hrvatske zbog pjevanja revolucionarnih pjesama streljani su građani Travnika

Esed Talam
Savo Kostić
Milko Žolja

Ophodnju završavam na mjestu na kojem sam počeo pisati ovaj anahroničarski paragraf, tvrđavskoj terasi gdje turisti uglavnom ne dolaze. U provizornom scriptoriumu ne mogu zapisati objašnjenje zašto mjesto okrutnosti i patnji iz prošlosti danas djeluje kao ambijent Hobbesovog principa prijatnosti, kao da su tu umjesto vojnika boravili travnički hipici.

***

Appendix

Na 15. lipnja t.g. u Travniku udari grom u kulu u kojoj su držali barut (prah puščani). Kulu sasvim diže, mloge kuće turske i zidove od grada sa zemljom poravna i mloga čeljad poubijana ostadoše. Govore da je bilo 200 tovara praha, koji toliku silu učini i tutanj, da je šest sati daleko prema Skoplju daske od krova, koje su od olova, bacalo. Govore, da u isto vrime verige su se na apstanim, koje su blizu rečene kule, same otvorile i mlogi apsti utekli.

fra Jako Baltić, 1769.


Crtež situacije oko Travnika.

Budući da su Turci neobično obazrivi, nije se mogao izraditi crtež kako potpuno odgovara prirodi, ali ipak uglavnom ima ovaj položaj.

U tvrđavi postoji devet topova i jedna baruthana zaštićena od bombi. Osim toga ima i podzemnih tamnica sa solidnim svodovima. Međutim, ova tvrđava je sa svih strana opkoljena višim brdima, a naročito je nepovoljna tačka koja je na crtežu označena sa A, odakle se mogu vršiti prodori.

Sign: Travnik u Bosni, u januaru 1809.
potpukovnik Paul von Mittesser, Austrijski generalni konzul u Travniku


U srednjem dijelu tvrđave nalaze se kamenite nove kućice, koje je Vlada nakon požara (1903.) sagradila i pojedine sobe siromasima izdala za neznatne pare. Stanovništvo je muslimansko. Uz kapiju stoji džamija sa visokom munarom, koja je sada pretvorena u kuću. U sredini je voda. Sjeverno od vode uzdiže se visoka kula bez prozora, u kojoj je, kažu, stajao barut i oružje.

Siđosmo kamenitim stepenicama u donji dio tvrđave, u kojem nema ništa osobito osim nekoliko vrtova, koje obrađuju stanovnici tvrđave.

Abdulaziz Borić

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Rašela i Sunkula
Škrgo: Suzi
Škrgo: Plava voda
Škrgo: Limena glazba
Škrgo: Ilhamija
Škrgo: Major Petrović
Škrgo: Fejso
Škrgo: Muad'Dib
Škrgo: Kaleidoskop
Škrgo: Rosa Brandis
Škrgo: Alter Art
Škrgo: Tepčija Batalo