foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Plava voda

Travnička anahronika

U središtu tuhafli vilajeta, tuhafli je grad – neobičan, drugačiji, mimosvijet, s idiomskim poretkom stvari u kojem je, eto, voda plava!

Na istočnom ulazu u grad, koji se mogao zvati Vodnik, a ne Travnik, jednom od najljepših ulaza u grad ne samo u Bosni i Hercegovini, umjesto pleh muzike za dobrodošlicu, putnika dočeka zvučna kulisa od šuma vode. Po tom zvuku nazvana je brza tekućica voda i mahala uz nju, Šumeće. U osmanskim defterima vodotok je naznačen kao potok, ali mnoštvo tankih kraških izvora tvori vodenu silu, koju bi hidrografi mogli tretirati kao rijeku. Ako to jeste, onda je jedna od najkraćih u Evropi, jer već nakon 200 metara utekne u rijeku Lašvu.

Za ljetnih zapara, kad utihnu i vjetrovi s Vlašića, bistra studen voda stvara svježinu, pa se odvajkada sjedilo, ćejfilo i teferičilo u tom zakutku mahale Šumeće, koji još samo oni malobrojni, stari Travnjaci zovu Derventa, jer stješnjena između Bukovice i Vilenice, Lašva ulazi u derbend ili klanac. Tu je, otkako svet pamti, bila mala bosanska kafana. Na tom mjestu počinje i završava radnja romana „Travnička hronika“. U unutarnjoj geografiji romana, Andrić tu, na Sofu, smješta travničke begove i uglednije ljude koji su pripušteni u njihovo društvo. Sastajanje starih begova i janjičarskih aga kao motiv nalazi u knjizi Des Fossésa „Putovanje po Bosni 1807. i 1808. godine“, ali mladi konzul bilježi da je to bilo u kafani blizu pašinog dvora, dakle u Gornjoj čaršiji, zapadnom dijelu grada, a romaneskni begovi i čaršinlije, kao „vlada u sjeni“, zasjedaju na kraju travničke čaršije, u istočnom dijelu grada. Književnost ponekad može da utiče na stvarnost: najstarija travnička kafana jednako je nazivana Derventa, a tek nakon što je Ivo Andrić 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost i „Travnička hronika“ postala planetarno poznata knjiga, počinje se zvati onako kako je Andrić imenuje, Lutvina kahva.

Toga prvog sopstvenika kafane, Lutve, ne sećaju se ni najstariji ljudi; taj je bar stotinjak godina već na nekom od razasutih travničkih grobalja, ali svi idu kod Lutve na kafu i njegovo se ime pamti i izgovara tamo gde su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova.

Da li se tako zvao kafedžija u vrijeme kada Andrić prinudno boravi u podvlašićkom selu Ovčarevo i ponekad dolazi u grad, ili je romanopisac to izmislio?

Decenijama ranije, u prethodnom stoljeću, kafana je imala naziv koji je pao u zaborav, danas se spominje samo u pripovijestima turističkih vodiča i novinarskim reportažama. U čast dolaska princa Rudolfa iz carske kuće Habsburga, umjesto skromne drvene kafanice sagrađena je omanja zgrada u neomaurskom stilu. Kao znak zahvalnosti za ponuđenu kafu i ugođaj vode i okolnog zelenila, prijestolonasljednik je ostavio zlatnik, a Travnjaci kafanu prozvaše Rudolfovom. Kratki boravak princa literarno je ovjekovječio Zuko Džumhur:

Pamti li Šumeće one davne časove koje je ovdje u Travniku pred kafanom ‘Derventom’ provodio blijedoliki i vitki nasljednik Habzburškog prijestolja nadvojvoda Rudolf, u koga su polagane tolike nade, pa poslije tolike sumnje ispijajući ‘bosniše kave’ iz čistog fildžana i tumarajući pogledom po njegovim bistrim vodama, po šljivicima, tarabama, po svojoj pratnji sastavljenoj od ađutanata plave krvi i domaćih posjednika istančane krvi po Vlašiću, po šarama levhi, ispisanim vještom i pobožnom rukom nekakvoga travničkoga sapte.

Pamti li Šumeće je li krupno crno oko carevićevo kao nekada davno u bajkama koje su u ovaj grad donosili derviši ili pobožni putnici čak iz Buhare, ili Samarkanda, potražilo na dnu potoka svoju sudbinu naslikanu drhtavim kapima vode koja je nosila zumurlute, jakute, bisere, safire i rubine.

Je li Šumeće toga dana travničkog ispred kafane ‘Derventa’ pronijelo šarenu razglednicu Majerlinga, crni brovning i krupne bokore najveće ljepotice na češki način Marije Večere.

Pamti li Šumeće kada je noga carevića Rudolfa prohodala starom travničkom čaršijom, korakom odmjerila njegove mahale i na sarama lakovanih, gardijskih čizama čak do Beča odnijela njegovu prašinu, ili blato s krivudavih i strmih sokaka.

Ispod bedema varoške tvrđave, na Šumeću su u vrijeme osmanske vladavine, a biće i u srednjovjekovlju, postojale vodenice i stupe. U socijalističkom periodu travnički ribari podigli su ribogojilište potočne pastrmke, koje je uklonjeno radi razvoja turističke djelatnosti i otvaranja onih kiosk-kafanica s terasama, gdje je svijet u masama dolazio, čudeći se kako konobari, umjesto iz frižidera, iz Šumeća vade zarošene boce piva i sokova. Zagledan u srednjovjekovnu tvrđavu na brijegu, arhitekta je 1980-ih godina u maniru historicizma osmislio ugostiteljski objekat „Plava voda“, središte zabavnog života i neizbježno mjesto za turističke posjete.

Zbog razvoja turizma, uvodi se popularni naziv Plava voda (kao što je i naziv tvrđave, jednostavno nazivane Grad, preinačen u Stari grad, tako da i danas stvara stanovitu zabunu kod turista, koji očekuju da vide stari dio grada, nešto poput sarajevske Baščaršije). Novo ime izvedeno je iz boje malog vještačkog jezera, mada je na razglednici iz 1920. godine nazvana Zelena voda, što je prikladniji opis kolorita jezera. Na samom izvorištu, dva velika kamena na kojima su muslimanske i katoličke žene iz mahale Šumeće obavljale molitvu, češka firma „Franjo Križik i drugovi“ 1906. godine razbila je i ugradila u povisoku branu. Voda je iz jezera golemim željeznim cijevima, nazvanim rora, sprovedena do ušća Šumeća i zgrade hidrocentrale. Travnik je jedan od prvih gradova u BiH s električnom rasvjetom, ali ta je struja bila niskog i promjenljivog intenziteta, tako da su Travnjaci naveče znali reći: upali svijeću, da se vidi ta elektrika! I kad turbine više nisu proizvodile struju, stajalo je jezero, na koje su samo najsmioniji plivači dolazili na kupanje. Zbog hladnoće vode, skoro niko nije plivao – sve se svodilo na skok s brane i što brži izlazak iz vode! Plavetnilo vode i jezero je nestalo izgradnjom gradskog vodovoda, ali ostao je taj silni mlaz vode koja zapjenušano izbija iz otvora u podnožju brane.

Kad bi kakav turista na travničkim ulicama pitao gdje se nalaze Plave vode, svaki bi se Travnjak vidno uzrujao, kao da je pred njim izgovorena najveća blasfemija, pa bi uzbuđenim, nekad i povišenim glasom i prekornim tonom ovom neznancu i očevidnom došlji narodnim jezikom objašnjavao da je to singularia tantum!

Plava voda je mjesto za masovni turizam. Dolazi se po čuvenju, ustaljenom slijedu posjete vezirskom gradu, preporuci turističkih agencija… Svako ko je tu dolazio do 1990-ih godina, svako ko je imalo vidio svijeta, danas će, osim vode, malo šta naći što će ga oduševiti, znatno više je motiva za razočarenje i osjećaj prevarenosti ili nasjedanja na pjev sirena marketinga. Sve je pretrpano i nabacano, nedorečeno i prenaglašeno, nemušto i oporo, zaklonjeno totemima i kumirima industrije osvježavajućih pića, zatrpano kič suvenirima, s neinventivnom ugostiteljskom ponudom, gdje najveću atrakciju predstavlja uz tursku kafu poslužena cigareta i kutija šibica iz jedine tvornice šibica na Balkanu, iz Doca na Lašvi. Kao što za Bosnu, u koju su ga poslovi nanijeli, onaj austrijski tesar mrko kaže:

Nema tu šta da se vidi!,

moglo bi se reći i za Plavu vodu danas. Kao čežnja, figurira maštoviti projekt idejnog rješenja preuređenja prostora, djelo travničkog arhitekte Damira Karakaša. Time bi Plava voda, s Elči Ibrahim-pašinom medresom, starim muslimanskim grebljem, turbetom travničkog muftije Mehmed-efendije, austrougarskim željezničkim mostom preko Lašve i zgradom hidrocentrale,  šumećkom džamijom i tipičnim travničkim kućama, bilo doživljavano kao prava kulturno-istorijska zona.

No, šta će biti s vodom, plavom ili šumećom?

Dugo najavljivana izgradnja vodovoda kojim će se s ovog izvorišta, uz Travnik, snadbijevati Zenica, Busovača i Novi Travnik, neminovno će promijeniti izgled vodotoka. Hidrolozi i drugi stručnjaci koji su istraživali podzemne izvore u svojim izvještajima spominju biološki minimum protoka vode, ali čini se da niko pravo i potpuno ne zna kako će sve to izgledati.

Da li će se dogoditi da se u mahali Šumeće više ne čuje šum vode?

Ma kako bilo, početak rada ovog vodovoda predstavljaće kraj svakog ribolova na rijeci Lašvi kilometrima nizvodno od grada. Nepostojanje gradskog kolektora i prečistača kanalizacionih voda, te otpadnih industrijskih voda uzvodno i nizvodno od grada, donekle je zamjenjivala voda Šumeća, koja je prirodno filtrirala i razbijala velike koncentracije fekalnih i drugih štetnih sadržaja. Čak i sada, dok Šumeće teče u svom punom kapacitetu, ribolov je prilično obesmišljen, ni ta silna voda ne može pročistiti nevjerovatne količine neželjenih sastojaka, a bez priliva čiste vode, ribarenje će biti nemoguće, sam opstanak ribe u rijeci neizvjestan.

Zato, ako ne budete čuli šum vode, znajte da ovde više nema živih ribara!!

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Rašela i Sunkula
Škrgo: Suzi
Škrgo: Limena glazba
Škrgo: Ilhamija
Škrgo: Major Petrović
Škrgo: Fejso