foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Partizani travnički

Travnička anahronika

Prevršilo!

Niko od travničkih komunista okupljenih na spratu minijaturne kafane Anđelke Kozić nije izustio riječ za koju Andrić u Priči o vezirovom slonu kaže da nije jedanput izgovorena u travničkoj čaršiji u toku godina i stoleća. Nema naraštaja kome nije prevršivalo i prevršilo, i to po nekoliko puta u životu. Ne bi se moglo pouzdano odrediti kad zaista neka nevolja prevrši meru i kad se ta reč s pravom izgovara.

Do 16. marta 1942. godine, kad na konspirativnom sastanku u podnožju strme ulice Varoš članovi Mjesnog komiteta KPJ donose odluku da grupa komunista, skojevaca i simpatizera ilegalne Komunističke partije napusti Travnik i pridruži se partizanskim jedinicama na planini Vlašić, prevršilo je s ustaškim terorom.

Osim liječnika dr. Fischela Rosenzweiga, u gradu nije bilo više ni jednog Jevreja, oni koji nisu pobjegli, odvedeni su u koncentracione logore. Srbi iz Travnika i okolnih sela masovno su ubijani na Smrikama, gdje će Bogdan Bogdanović podići čudesan spomenik žrtvama fašizma. Zbog pjevanja revolucionarnih pjesama na Musali, presudom Prijekog suda NDH strijeljani su u srednjovjekovnoj tvrđavi travnički mladići Esed Talam, Savo Kostić i Milko Žolja. Grupa travničkih komunista je pohapšena i stražarno sprovedena u logor Kerestinac kod Zagreba, gdje će skoro svi poginuti u pokušaju bjekstva.

Iste noći, grupa od dvadeset jednog Travnjaka predvođena Abidom Lolićem otišla je u partizane.

Iako je među njima bilo iskusnih planinara, kretanje Vlašićem po tmini i dubokom snijegu nepredvidiva je rabota, poslije cjelonoćnog lutanja uvidjeli su da su na potpuno suprotnom dijelu planine, pa su uz pomoć jednog seljaka, plativši mu 1.000 kuna, otišli u željenom pravcu. Usput su iz štale Rame Fuške uzeli ovna za doručak, a vlasniku ostavili 4.000 kuna i ceduljicu s napisanim izvinjenjem. Prvi susret s partizanskom patrolom bio je ponižavajući, svima je, osim Hasanu Sojtariću, oduzeto oružje koje su ponijeli sa sobom. Odvedeni su do Imljanske partizanske čete, u kojoj je kasnije izveden četnički puč, kada je samo 14 boraca odbilo da skine zvijezde petokrake s kapa.

Partizanska komanda za Bosansku krajinu donijela je odluku da se formira Travnička partizanska četa, kojoj je pridodato nekoliko boraca iz Imljanske čete i Zeničkog partizanskog odreda. Za prvog komandira imenovan je Rizah Hercegovac a Šaćir Bektić određen je za političkog komesara.

Ratni put čete trajao je koliko i školski raspust.

Osim patroliranja po planini i agitovanja za narodnooslobodilačku borbu u podvlašićkim selima, spalili su planinarsku kuću na Kraljici koja je trebala služiti za smještaj žandara, a jedinu borbenu akciju, u sadejstvu sa Imljanskom četom, izvršili su s neuspjehom, u pokušaju zauzimanja žandarmerijske stanice u selu Mehurići poginuo je partizan koji se borio u mornaričkoj uniformi pa je zvan Mornar, a teško ranjeni zamjenik komandira Imljanske čete Nikola Milić ostavljen je na bojištu.

Većina pripadnika čete nije bila u ratnom logoru na Perli kad ga je 14. maja napao četnički valjak, zloglasna formacija pod komandom Rade Radića. Četnik Petar Žmara bajonetom je izmasakrirao ranjenog Hamdu Begovca, a onda kleknuo i smireno nanišanio karabin, pogodivši Omera Lolića dok je u bjegstvu preko jedne čistine bio nadomak zaklona. Poginulo je 6 partizana, od 12 zarobljenih strijeljani su Šaćir Bektić, Salih Pašić, Ibrahim Lolić i dvojica partizana za čija se imena ne zna, a ostali preživjeli, među njima četne bolničarke Rašela Baruh i Sunkula Kalderon, odvedeni su u zatočeništvo.

Šest dana kasnije, u praskozorje,  oružnički narednik Alojz Kalović pištaljkom je dao znak za početak napada ustaškoj pripremnoj bojni, oružničkoj skupini i domobranskom poluvodu 14. satnije 9. pješadijske pukovnije. Do planinske pojate na Meokrnju, gdje je vojnički neoprezno zanoćilo oko 50 preostalih pripadnika Travničke partizanske čete, dovela su ih dvojica seljaka iz Gluhe Bukovice. Ubijena su 23 partizana, u zarobljeničkoj koloni prema Travniku bilo je 6 boraca, a jedinog preživjelog ranjenika Miloša Malinovića usput su strijeljali i njegovo tijelo s vlašićkih stijena bacili u kanjon rijeke Bile.

Ostali partizani spašavali su se bjekstvom kroz šume, najdalje je stigao Hasan Hodžić koji je u Sarajevu do kraja rata radio kao kondukter u tramvaju.

Tokom noći u Travnik su neopaženo ušli Safet Haznadarević i Mehmed Kulašević. Poslije dva mjeseca skrivanja ispod poda jedne sobe u kući Kulaševića, obučeni u dimije i zarove krenuli su prema slobodnoj teritoriji, usput zalutali i naišli na četničku zasjedu u kojoj su ubijeni.

Nakon dva dana i jedne noći, Kasim Buljubašić odvažio se da siđe sa stabla omorike i izbjegavajući potjere i zasjede stigne do partizanskih jedinica.

Glad je primorala Abdulaha Šeškića, Rizaha Hercegovca, Rifata Sujoldžića i Rasima Džindu da dođu do najbližih sela, gdje su ih seljaci vezali konopcima i predavali domobranima. Fadila Ekinovića, jedinog zarobljenika koji je preživio rat, jer su svi ostali ubijeni u Jasenovcu, odao je otisak remena od puške na desnom ramenu kaputa. Kao prinudnog radnika u Njemačkoj oslobodile su ga savezničke trupe.

U svom selu Maline Smajo Zlatić se na nagovor seljaka predao i pod stražom je odveden u travnički zatvor.

Ustaše su u borbi ubile Salka Kulovca, po izdaji opkoljenog u blizini svog sela Obrenovca kod Zenice.

Četnici su zarobili Rasima Ismića, a on je ranjen s tri metka preživio strijeljanje, ponovo otišao u partizane i dočekao završetak rata.

Proleterskim brigadama se kod Kreševa pridružio Anđelko Tvrtković.

Do svojih sela uspjeli su se probiti Simo Lakić, Simeon Pavlović, Risto Šarić i Svetozar Suvojević, a Milan Špirić je prišao četnicima i poginuo u borbi s partizanima.

Redžo Musić nije bio partizan a mogao je biti kandidat za Pravednika među narodima jer je na tavanu svoje kuće u Gluhoj Bukovici skrivao travničke Jevrejke Rašelu i Sunkulu poslije njihovog bjekstva iz četničkog zarobljeništva. Najpovjerljivijeg jataka travničkih partizana, koji im je iz čaršije prenosio hranu, lijekove, municiju a jednom je na konju donio šapirograf, Okružni sud u Travniku 1947. godine proglasio je krivim i osudio na 12 godina zatvora zato što je u društvu sa Suljom Selavom u pola noći 19. maja 1942. godine došao na Umetala i Alojzu Kaloviću, žandarmerijskom naredniku, pokazao mjesto gdje su partizani, što je imalo za posljedicu pogibiju većine boraca i rukovodilaca Travničke čete. Sudbinska aporija Redže Musića razriješena je oslobađanjem od daljnjeg izdržavanja kazne kao nepravedno osuđenog.

Iz grupe travničkih partizana posljednji je poginuo Hajro Beganović, u borbama za oslobođenje Travnika kao politički komesar zarobljen je od ustaša i poslije mučenja pogubljen.

Od Travnjaka koji su od kuće Ejuba Ejubića iz mahale Zulići u martovskoj noći krenuli prema Vlašiću, preživjeli su Hasan Sojtarić, Salko Haramandić i Kasim Buljubašić.

Travnički partizani komemorirani su poslije završetka Drugog svjetskog rata kroz nazive škola i ulica, rudnik mrkog uglja nazvan je po Abidu Loliću, podignuta su spomenička obilježja na Meokrnju i Perli, u Gornjoj čaršiji spomen kosturnica i skulptura Majke nad njom, posvećivani su im javni skupovi i manifestacije, školske priredbe i takmičenje Titovim stazama revolucije

Posmrtno slovo održano je jednoj ideologiji, istoričari kažu da se promijenila društvena paradigma.

Biste prvoboraca i revolucionara netragom su nestale iz parka uz zgradu firme „Sebešić“ po formiranju Komande 7. korpusa Armije BiH na tom mjestu. Škole i ulice ne zovu se po braći Lolić, Ejubu Ejubiću, Šaćiru Bektiću, Safetu Haznadareviću, jedan od izuzetaka je Ulica Rizaha Hercegovca, a začudo se rudnik i dalje naziva po mesarskom radniku.

S tornja Vatrogasnog doma uklonjena je golema crvena zvijezda, partizansko znakovlje na skulpturama i spomen pločama brisano je destrukcijom, civilizacijskim nemarom, a i vrijeme je činilo svoje… Za ostavinsku raspravu o neželjenoj baštini dugo vremena nije bilo zainteresovanih stranaka, ali Travnik je ovo, a ne koja mu nedrago kasaba i palanka – muzealci i članovi Društva antifašista posljednjih godina obnovili su većinu spomenika u gradu.

Nije zgoreg da u ovom našem tunelu, usred mraka, sija zvijezda petokraka.

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
Škrgo: Šoša i Majka
Škrgo: Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Jevrejsko groblje
Škrgo: Rašela i Sunkula
Škrgo: Suzi
Škrgo: Plava voda
Škrgo: Limena glazba
Škrgo: Ilhamija
Škrgo: Major Petrović
Škrgo: Fejso
Škrgo: Muad'Dib
Škrgo: Kaleidoskop
Škrgo: Rosa Brandis
Škrgo: Alter Art
Škrgo: Garbun
Škrgo: Tepčija Batalo
Škrgo: Franjo Lipski, tiskar
Škrgo: Pitica
Škrgo: Fudbaleri travnički
Škrgo: Vodnik
Škrgo: Bistro!
Škrgo: Velika jangija
Škrgo: Konsulska vremena
Škrgo: Slikar s fesom
Škrgo: Pustolovi
Škrgo: Šibicara
Škrgo: Diskofili
Škrgo: Onomastika čaršije
Škrgo: Da li znate…