Travnička anahronika
Prve gramofone i gramofonske ploče u Travnik su donijeli austrougarski kolonijalni sahibi, na ma koliko vam drago obrtaja muzika se slušala i za južnoslovenske Kraljevine, no ovaj anahroničarski zapis je o kolekcionarstvu ovih nosača zvuka kao dijelu supkulture socijalističkog razdoblja u ovom konzervativnom gradu.
Osim slušanja Radija Luxemburg, za sviranje cover verzija britanskih i američkih pop i rock grupa travnički muzičari nekako su dolazili i do gramofonskih ploča, da bi se Pero Klapec, Josip Pejaković, Zlatko Hodnik, Šoha Kozarić, Nebojša i Milan Filipović, Globus i drugi muzičari na tome i zaustavljali.
Pobožno, predano, strastveno i sistematično sakupljanje ploča i stvaranje kolekcija prema žanrovima, autorima i izvođačima počeli su mladi Travnjaci koji nisu bili muzičari, osim jednoga, rodonačelnika diskofilstva, po čemu je Travnik svojevremeno bio poznat i izvan Bosne i Hercegovine.
Sve što je zaradio za nekoliko mjeseci rada u livnici kod Innsbrucka, Seid Memić Vajta je potrošio na kupovinu gramofonskih ploča, koje je u travničkom Konaku koristio za održavanje disko večeri. Pjevač, jedina istinska zvijezda na ovim prostorima, i danas ima veliku kolekciju singlica i longplejki.
Gramofona nije bilo mnogo i ploče su se slušale na Iskra gramofonima, a prvi Dual uređaj imao je Marinko Čilić, jedan od najvećih mjesnih kolekcionara koji je ploče donosio s putovanja po Italiji i Njemačkoj.
Iz istih razloga, putovanja preduzetog samo da bi se nabavila određena ploča, Siniša Agačević a.k.a. Muad’ Dib, sjeo bi na voz u Travniku pa preko Zenice stigao u Beograd i Zagreb, tamo bi se posjetio dućan s pločama i po obavljenoj kupovini, prvim vozom vraćao bi se u Bosnu. Široki opseg zanimanja preporučio ga je za muzičkog saradnika u predstavama koje je njegov brat Rusmir režirao u Amaterskom pozorištu Travnik.[1]
Među najznačajnijim kolekcionarima tih godina su Mile Zorić i Fehim Bojić, specijalizovan za blues.
To su bila vremena kad je bilo vremena za slušanje muzike, kad su se ploče satima i danima studiozno preslušavale. Poznavanje impressuma otisnutih na omotima ploča podrazumijevalo se u tim krugovima, imena ton-majstora, producenata, gostujućih muzičara i ostalih podataka bila su građa na osnovu koje se u dugim diskusijama provjeravalo i dokazivalo diskografsko znanje.
1980-ih godina stvaraju se zanimljivi kružoci, neka vrsta malih diskofilskih komuna, s nekoliko kolekcionara koji su svoje zbirke ploča smatrali zajedničkim dobrom.
Tako su Beli, Hopa i Trde slušali opšta mjesta pop i rock muzike, za pop, simfo-rock i funky bili su zainteresovani Derva, Tiško i Saradin, reggae frakciju činili su Zappa, Micko i Bojkan, predvodnik Krautrock grupacije bio je Ćata…
Sadašnji američki građanin Cojk jedan je od veterana kolekcionarstva, uz njega je i Behaija Krnjić, a za Ziju sa Varoša govorilo se da ima sve, čak i bootleg albume The Rolling Stonesa, Tokyo je bio poznat po zbirci Pink Floyd izdanja, Zoka Savanović je bio sopstvenik probranog blues seta, Ganija je imao sve i svašta, tako je i danas s mainstreamom kod Senada Dizdarevića. Jednome kolekcionaru ime neće biti spomenuto iz predostrožnosti prema očekivanim revandikacijama pravne naravi.
To je već doba audio kaseta, a minijaturni i odavno nepostojeći cafe 185 bio je prvo javno mjesto u gradu gdje se muzika reproducirala s kaset deckova. Posljednji cafe u kojem su se slušale ploče bio je onaj za koji nismo znali da li se Pinkizove po narodnom heroju Bošku Palkovljeviću Pinkiju.
[1] Soundtrack predstave Stolice Eugena Ionesca iz 1990. godine, posljednje predratne predstave u Travniku: More Than Rain Tom Waits; Discipline King Crimson; Gaudete Steeleye Span)
***
Kenan bijaše moj školski drug. Stanovali smo u komšiluku, a najviše nas je zbližilo sudjelovanje u Pionirskoj sceni Amaterskog pozorišta Travnik. U njegovoj sobi prelistavali bismo razne knjige iz bogate kućne biblioteke, tiskajući se među sanducima i kutijama sa stotinama gramofonskih ploča koje je kolekcionarski sakupljao njegov stariji brat Ešref Džidić, student prava u Sarajevu, kojeg smo rijetko viđali. S prelaskom u Omladinsku pozorišnu scenu, otkrivali smo muzički svijet otisnut na pločama i pomalo razaznavali žanrove pop i rock muzike.
***
Grupa Travnjaka trebala bi odati neku vrstu memorijalne zahvalnosti travničkom diskofilu, jer ih je spašavao da ne zapadnu, kako je to rekao jedan Sarajlija za vrijeme opsade glavnog bosanskog grada, u “neke teške psihičke agonije”. Iz tih razloga, kao nekrologij, bilježi se ime Samira Nizamića. Kao prevodilac u britanskim trupama UNPROFOR-a dobijao je iz Londona preko britanskih oficira i vojnika muzičke albume, neke odmah po njihovom objavljivanju i svjetskoj premijeri, da bi ih neštedimice, sasvim piratski, kopirao i dijelio svakome koga je to zanimalo, a takvih je bila bar nekolicina.
***
Među vinilnim brazdama ostao je zagubljen kolekcionarski ushit, kad je Pavel Flokov podkraj zadnje ratne godine donio ploču Mustt, Mustt Nusrata Fateha Ali Khana…