Travnička anahronika
„Ako počne granatiranje Travnika, prekidaj svirku, sklanjaj se s ulice, zaklon traži u stambenim zgradama i drugim objektima!“
Muzičari u crvenim paradnim uniformama saslušali su posljednje upute komandanta Ćuskića i poput vojnika se ukrcali u kamion. Hladnjača OOUR-a „Društvena ishrana“, kojom je prevoženo meso za tople obroke tekstilnih, obućarskih i štamparskih radnika kombinata „Borac“, sada je služila za transport članova Muzičkog društva Travnik. Na određenim mjestima u gradu kamion se zaustavljao, glazbari s trubama, klarinetima, činelama i dobošima izišli bi i odsvirali nekoliko koračnica, zatim su odlazili dalje. Tradicija sviranja Prvomajskih budnica bila je tako duga i poštovana da je se nije htjela prekidati ni u ratnim okolnostima. Davnašnji je običaj da se u rane jutarnje sate svakog 1. maja u marševskom poretku, skladnog koraka i uvježbanog daha, ophodaju sve ulice i mahale, pozivajući muzikom radne ljude i građane na proslavu jedinog ovdašnjeg praznika koji se svetkuje u prirodi.
Limena glazba se ne bi prije 140 godina formirala kao prvi pleh orkestar u Bosni i Hercegovini, da Travnik nije gorio u čestim, katastrofalnim požarima. Gradske vlasti odlučiše da osnuju Vatrogasno društvo, danas najstarije u zemlji. Gradonačelnik Muharem-beg Teskeredžić ode u Beč da vlastitim novcima kupi vatrogasnu pumpu, iz Budimpešte dopremiše duvačke instrumente, pa vatrogasci postadoše i muzičari. U orkestru su kasnije svirali ljudi raznih profesija i zanimanja, među tim stotinama i hiljadama amaterskih svirača svojevremeno su nastupali Nikša Bratoš, Seid Memić Vajta i Josip Pejaković.
Nezamislivo je bilo održavanje omladinskog sleta, dočeka štafete mladosti, obilježavanje datuma ustanka i oslobođenja grada u Drugom svjetskom ratu, otvorenje manifestacije „Andrićevi dani“ ili kakvog sportskog turnira, a da ne nastupi Limena glazba. Za socijalističke Jugoslavije, Muzičko društvo bilo je pod paskom čuvenog druga Avde i ostalih lokalnih rukovodilaca, finansijski i na druge načine o njima je skrbio privredni gigant „Borac“: Konfekcija je šila uniforme, Autoprevoz je davao autobuse za gostovanja na festivalima i smotrama, Štamparija ih je opremala promotivnim materijalima…
Hiljadu muzičara iz trideset muzičkih društava na travničkim ulicama izvodi Marš kozaračkih proletera, kompozitor Avdo Smajlović diriguje združenim orkestrom – bio je to najveći muzički spektakl, kojim su obilježili 100 godina postojanja.
Poput nabujale rijeke Lašve kad se izlije iz korita, kad potoci upadaju u čaršiju kao pijan, obnevideo seljak, ljubav prema zvuku duvačkih instrumenata prelila se nizvodno, u naselje Bila, gdje je od radnika Pilane formiran puhački orkestar. Najiskusniji travnički muzičari, poput Hazima Hadžiemrića, Miće Puljevića i kapelnika Antona Surote, išli su podučavati početnike u muziciranju.
Dirigenti travničkog orkestra bili su odreda iskusni muzičari i dobri pedagozi, no najveći doprinos u unapređenju repertoarskog nivoa i izvođačke kompetencije dao je Mato Čović, prvi Travnjak s akademskom muzičkom naobrazbom.
Iako ga samo Vajta oslovljava tako, u nadimku Gvardijan sadržana je životna misija Ešrefa Kozarića, entuzijaste koji je pola stoljeća sekretar Muzičkog društva i još deceniju više glazbenik, ponekad i dirigent orkestra. Osim čuvanja instrumenata, notnih zapisa, uniformi, on je za Limenu glazbu ono što je Charlie Watts za Rolling Stonese, za kojeg kažu da je jedini koji može držati muzičare na okupu tolike godine.
Otkako je nestalo socijalističkih svetkovina, Limena glazba održava prigodne bajramske i božićne nastupe ispred džamija i crkava, svira Novogodišnji koncert, predvodi defile travničkih maturanata, sudjeluje u kulturnim manifestacijama i priredbama…
Atraktivnost izgleda orkestra i dobar izvođački nivo privukli su pažnju umjetnika i producenata: u filmu „Posljednji skretničar uzanog kolosijeka“ čudnovate Vesne Ljubić nastupaju skoro kao cameo, sudjeluju u televizijskom nastupu Severine, defiliraju na otvorenju Sarajevo Film Festivala, pojavljuju se u dokumentarnom filmu austrijskih autora „Grad poslije rata“…
Svakim tonom, ma i onim pogrešno odsviranim, uobličavali su gradsku i građansku kulturu varoši u kojoj nikad niko nije ni pomislio da je stvorena za običan život i svagdašnje događaje.