Travnička anahronika
Upravi Veslačkog kluba
Beograd, 7. III 1939.
Ivo Andrić
pomoćnik ministra inostranih poslova
moli upravu Kluba da njegov čamac koji je na čuvanju u Klubu ustupi na upotrebu gdji Veri Stojić ili onome koga ona odredi.
Zbližilo ih je veslo, čamac i rijeka Sava a da nikada nisu u isti čun sjeli i zajedno veslali. Oboje su bili poliglote. Ona bankarski činovnik, on diplomata. Ona je prevodila književna djela, on ih je pisao – svako za sebe, kao i u veslanju.
Ona je predložila da njegove rukopise romana prekucava na pisaćoj mašini, on je to prihvatio.
Bilo je to one godine kad su u studenim stanovima umotani u deke čitali Goethea u originalnom izdanju, a kada bi izašli na ulice okupiranog Beograda, na neko pitanje njemačkog vojnika odmahivali su glavom kao da ne razumiju ni riječ jezika kojim je napisan Faust.
On preda rukopis. Ona ga pretvori u daktilotekst, ispravi greške i vrati piscu. On to pregleda, onda odloži. Ona potom unosi izmjene u novu verziju romana.
Vera Stojić je ovakva pretipkavanja činila narednih četrdeset godina. Radeći po beogradskim i jugoslovenskim bankama usput je kao nezvanična lična sekretarica u Andrićevo ime pregovarala sa svjetskim izdavačkim kućama o autorskim pravima, tantijemima i honorarima, plaćala poreze i dažbine, vodila poslovne knjige… Daktilure, lekture i agenture činila je na način anahron i nepojaman za naš dunjaluk gdje je imetak i njegovo sticanje glavni životni imperativ. Ni novčića nije htjela uzeti za svoj višedecenijski rad.
Dok je pisac noću turpijao svoje rečenice, kao što je to kasnije činio i sarajevski akademik s francuskom kapom, Vera je prevodila djela Bulgakova, Rilkea, Pjera Jakobsena, Simonova, Černiševskog, Goldsvortija, Tomasa Mana, Đerđa Lukača, Ničea, Broha, Maksa Friša, Bihnera, Kafke, Ekermana, Hajzenberga, Tolstoja, Edgara Alan Poa…
Ona je bila uz njega kad je s knjigom Samorazmatranja Marka Aurelija kao svojom posljednjom lektirom legao u smrtnu postelju na Vojno-medicinskoj akademiji. Prije saopštenja liječničkog konzilija ona je znala da je 13. marta 1975. godine u 1 sat i 15 minuta preminuo nobelovac.
Samo jednom je odbila da uradi ono što je Andrić od nje tražio. Novac koji joj je testamentom zavještao poklonila je tek osnovanoj Zadužbini Ive Andrića čiji je upravnik bila sve do svoje smrti 1988. godine.
„Pomislite da pokojnici nemaju drugog stana ni zavičaja do našeg sećanja.“
Zato se knjiži ovaj spomen na tihu, izuzetnu ženu koja je kao vjerni štitonoša lišavala umjetničkog genija profanih i svjetovnih tričarija.
Zapamtili su je kao verbalnog asketu koja o piščevoj osobnosti i privatnosti nikad nikome nije govorila. O saradnji s njim ostavila je kratki zapis u kojem kao da joj se otela misao: Bio je nekako tuđ čovek.