Travnička anahronika
Jedan dan godišnjeg odmora kraljevski diplomata Ivo Andrić provodi u rodnom gradu, čaršinlijama nepoznat kao Travnjak rođenjem i kao pisac, u anonimnosti kojoj je stremio i žalio što književna djela nije potpisivao umjetničkim pseudonimom, s beležnicom u ruci, luta ulicama i pred radoznalim svetom unosi podatke o varoši, vezirima, džamijama, nazivima ulica i zgrada. Bojao se se da mu štogod ne promakne.
Od te i druge obimne građe nastao je roman Travnička hronika, knjiga koju 80 godina od njenog objavljivanja nose po Travniku kao bedeker na raznim jezicima putnici književnih namjera, tražeći Lutvinu kahvu, Konak, Jeni džamiju, tvrđavu, konzulate… Za ta mjesta stalno pitaju i u Andrićevom Memorijalnom muzeju, u sobi posvećenoj romanu o konzulskim vremenima.
Odatle ih se može usmjeriti ka mahalama Šumeću i Varoši za najstariju travničku kafanu i Stari grad, za vezirski Konak saopšti se da je srušen 1950. godine, a konzulati, Francuski i Austrijski, gdje su bili u Travniku konzulati s konzulima, kancelarima, tumačima, dragomanima, dnevničarima, kavazima, seizima, kuharima i slugama?
Bojazan pisca prema činjenicama (Bojao sam se da mi štogod ne promakne!) ustuknula je pred stvaralačkom imaginacijom i zato je Francuski generalni konzulat i Austrijski generalni konzulat locirao u romanu prema prostornom planu svoje mašte.
Jedina podudarnost književnog teksta s istoriografskim izvorima je u prvobitnom i privremenom smještaju francuskog konzula, koji je odsjeo u kući Josepha Baruha, i onog zaista paklenog hana koji je po nalogu vezira Husref Mehmed-paše dodijeljen austrijskom konzulu, pošto nije postupio po protokolu i donio sa sobom ferman i berat.
U mahali Osoje, iznad Elči Ibrahim-pašine medrese, splitski Jevrejin Pardo i travnički trgovac Juso Atijas pronašli su kuću za Francuski konzulat, poznatu kao dubrovački han. Prema drugom opisu, onom čuvenom mjestu iz romana sa scenom osvijetljenih prozora na suparničkim konzulatima u usnuloj travničkoj čaršiji, Francuski konzulat je u drugom dijelu grada, na mjestu današnje a u konzulska vremena nepostojeće Srpske pravoslavne crkve Uspenja Presvete Bogorodice, jer nasuprot njemu, na drugoj obali rijeke Lašve je Hafizadića kuća u kojoj je Austrijski generalni konzulat.
U unutarnjoj geografiji romana Andrić ponekad postupa kao i s istoriografskim činjenicama, kako je to predstavio Midhat Šamić: I. Andrić nikad ne robuje svojim izvorima, dokumentaciji… Nesumnjivo, ako se radi o beznačajnim činjenicama, I. Andrić se ne ustručava da unese izmjene, da odstupi čak nešto od istorijske istine.
Andrić zna zavesti čitaoca i voditi ga po nepostojećim ulicama i mostovima, onako kako je to odgovaralo njegovom oblikovanju književnog djela, pa je ova anahronika saglasna s Miodragom Ibrovcem: U radoznalosti kojom se odlikuje književna istorija ima nekog svetogrđa zbog kojeg istraživač ima želju da se izvini.
***
Gdje su bile one dvije kuće u kojima im je prolazilo dugo travničko vreme, njihove ekselencije ne spominju u (do sada prevedenim i objavljenim) izvještajima svojim ministrima i ministarstvima, jedino se žale na teške uslove stanovanja („prilikom jedne bure otkriveno je pola krova i otpao veći dio fasade“) u toj mjeri da je zbog trošnosti Austrijski konzulat premješten u kuću u kojoj je do 1814. godine postojao Francuski konzulat. Treći i posljednji austrijski konzul u Travniku, pukovnik Jozef von Simbschen, onaj koji nije Andrićev književni lik, u izvještaju iz 1817. godine opisuje svoju rezidenciju:
Sadašnja konzulatska zgrada u kojoj je moj prethodnik pukovnik Von Paulich stanovao i kuda sam se i ja uselio, je zgrada kojoj je vlasnik Njegova Ekselencija sadašnji gospodin namjesnik[1] s još nekoliko suvlasnika i ona je po turskom načinu istesana od drva, doduše prostrana, ali vrlo bijedna i jedva podesna za uredno stanovanje… Kod osrednje jakog vjetra trese se toliko da ju je već bivši francuski konzul morao gredama poduprijeti… U prizemlju ima dvije sobe i jedna komora, uz to ulični svod za kavaze koji stražare kod kapije, u gornjem spratu su četiri sobe uz tri komore ili spremište za hranu, nadalje jedan hodnik i divanhana.
Gdje je bila velika kuća jednog paše s dva tuga, koji je nedavno bio umro i u kojoj je tada stanovao dubrovački izaslanik, a po njegovom odlasku nastanio se s porodicom („Žaliću čitavog života što sam pozvao ženu i djecu u ovu negostoljubivu zemlju!“) Pierre Laurent Jean Baptiste Etienne David, pretvorivši je u Francuski generalni konzulat? Prvi i jedini generalni konzul Francuske [2] u sjedištu Bosanskog ejaleta provešće nevoljkih sedam godina, ovdje je sahranio umrlu djecu, sina Julesa Amyntas Françoisa i kćerku Jeanne Stéphanie.
Poput Fon Mitererove magične formule, lako su zaboravljeni konzulati, kao da nisu ni postojali jer im nema zapamćenja u kolektivnoj memoriji grada.
Kad bi danas pitali Travnjake gdje je bio Austrijski konzulat, većina bi jamačno rekla da je to Hafizadića kuća, jer je tako predstavljena u Travničkoj hronici! Na tački koja predstavlja imaginarnu granicu između Donje i Gornje čaršije, najstariju stambenu kuću u gradu dao je sagraditi dr. Gabor Galanthay, kao prvi objekat sagrađen u stilu srednjoevropske gradske stambene arhitekture. Mađarski liječnik na službi kod travničkog vezira kuću prodaje uglednoj begovskoj porodici Hafizadić, te postaje poznata kao Hafizadića kuća. To se dogodilo 30 godina nakon što je Austrijski konzulat u Travniku prestao s radom!
U zapisima francuskih diplomata u Travniku postoje tragovi koji dosta jasno ukazuju na kuću u kojoj su bile smještene njihove austrijske kolege, potpukovnici Jozef von Mitteser i Jakob von Paulich.
Austrijski se konzul silno prestrašio, jer se nalazi zajedno sa svojom porodicom među ovako divljim narodom. Namjestili su ga u jednu užasnu kuću, upravo spram gubilišta, tako da svakog dana pod svojim prozorima vidi nekoliko odsječenih glava, pisao je konzul David maršalu Marmontu.
Kancelar Jeann Batiste Gabriel Amedee Chaumette des Fosses dao je precizniju odrednicu za mjesto Austrijskog konzulata zapisom u knjizi Putovanje po Bosni 1807. i 1808. godine:
Za vrijeme rata sa Srbima, slale su se u Travnik glave poubijanih nesretnih ustanika. Pri dnu velikog groblja, nabijali su ih na kočeve, visoke po četiri stope […] Nisam mogao otići veziru a da mi se ne ukaže ta odvratna slika.
Veliko groblje je današnje Šehidsko greblje, a u konzulska vremena zauzimalo je veći prostor, sve do mjesta na kojem je sada parking između katoličke crkve Sv. Ivana Krstitelja i hotela, tako da tu pronalazimo lokaciju Austrijskog konzulata. Na tom mjestu postojao je han, smješten iza Bezistana, kao dijela Gornje čaršije sagrađene sredstvima vezira Mehmed-paše Kukavice. Na jednoj staroj i nedatiranoj fotografiji ovog dijela grada vidi se han koji je tu sagrađen kasnije kao zadužbina hadži Ali-bega Hasanpašića – graničio je s jedne strane baščom Alije Lafuše, s druge sporednim putem koji vodi u Muslihuddinovu mahalu, s treće grobljem a s četvrte ulicom, zapisano je u vakufnami.
Des Fossesov navod i ova bilješka usmjeravaju nas na Muslihuddinovu, današnju Potur mahalu, da tu potražimo Francuski konzulat. Konzularni kancelar je idući u vezirski Konak morao proći pored velikog groblja, a tuda je mogao dolaziti sporednim putem koji vodi u Muslihuddinovu mahalu, ali i nekim drugim putem iz mahale u glavnu ulicu prema Konaku. Zna se da je u ovoj mahali postojalo nekoliko hanova i moguće da je u jednom od njih, možda u onom koji je nazvan Šareni han („Poveća zgrada s više soba u prizemlju i na spratu. U nju se ulazilo na upadljivo velika vrata.“) bio Francuski generalni konzulat.
***
Konzulskih kuća odavno nema i zato dvojica Travnjaka, jednog ćete vidjeti s fotografskim aparatom, drugog s ribarskim štapom, žive s maštarijom da Francuska i Austrijska ambasada u Bosni i Hercegovini rekonstruišu dva hana kao dva konzulata s muzejskim postavom o konzulskim vremenima…
1 Sulejman-paša Skopljak, Bosanski vezir u Travniku
2 Pierre David nije bio prvi francuski diplomata u Travniku. Kao francuski konzularni agent djelovao je Marc Bruere-Derivo od 1793. do 1797. godine. Kratka bilješka u literaturi oslikava ga kao sina francuskog konzula u Dubrovniku Renea Bruera, a u našim krajevima bio je poznat kao dubrovački pjesnik, pod imenom Marko Bruerović. Kako je dobro poznavao ilirski jezik, kao i mentalitet i navike stanovništva, za njega se govorilo da se skroz „podubrovčio“.