Travnička anahronika
Waders je kombinezon kojeg su prvobitno nosili kosmonauti, a kako ne propušta vodu, počeli su ga koristiti ribari, naročito oni koji mušičare, ribu love vještačkom mušicom od konca i perja.
U wadersu, s mušičarskim štapom u ruci, gazio sam mnoge brze rijeke u Bosanskoj Krajini i Hercegovini. Gdje god bih došao, mjesni ribolovci, kao i oni gostujući, poput trojice Slovenaca koje sam sreo na rijeci Sanici, prvo bi me pozdravili tradicionalnim ribarskim pozdravom bistro!, potom bi pitali odakle dolazim, a kad bih rekao da sam iz Travnika, nisu spominjali Andrića, nego bi svi odreda pitali: znaš li Suzija?
Pitanje je bilo retoričko, to je kao da studenta književnosti pitate ko je Kafka ili Borges, nije bilo ribara u bivšoj Jugoslaviji koji nije čuo za Suzija.
Nazif Fetahović Suzi bio je slastičar. S pravljenjem kolača u slastičarni kod Šarene džamije počinjao je znatno prije nego što bi mujezin išao da okujiše sabah. Suzijeva slastičarna bila je poznata po saher tortama i po njegovim ribarskim pričama, zbog kojih su odsvakud dolazili ribari.
Kao što bogati ljudi najteže daju paru iz ruke, kako veli Andrić, stari travnički ribari tajili su i skrivali znanje o lovu pastrmki, lipljenova i mladica u Lašvi. Samo je poneki od njih htio ribarskom početniku pokazati kako se veže neki čvor ili reći koja je mušica dobra za taj period lovne sezone.
Ako i izgleda kao puka fraza, Suziju je savršeno pristajala atribucija hodajuće enciklopedije. U početku smo mislili da izmišlja i na ribarski način laže, jer da nije moguće da na svako pitanje o ribama i ribolovu odgovara kao da čita iz knjige. Zato smo provjeravali listajući stručnu literaturu i pretražujući po internetu, i bivali zapanjeni kako je sve što je govorio, od riječi do riječi, bilo tačno.
Okupljao je mlade ribolovce na neformalnim radionicama i kružocima, otkrivajući im sve što je znao, a znao je, takorekuć, sve što se o ribolovu moglo znati. Svaki njegov monolog bio je stavak iskusnog pripovjedača, slušali smo prekrasne priče iz nesagledivo velikog ribolovačkog iskustva.
Vodio nas je na rijeke i jezera, demonstrirajući finese ribolovnih tehnika i trikova, prezentirao ovdje neviđene i nepoznate mamce. Jedan solidan dućan mogao bi se opremiti ribarskim priborom i opremom koju je on poklanjao i dijelio i znanim i neznanim ribarima.
Ja sam ga, i niko drugi sem mene, zvao Papa jer je za mene bio isto što je za rimokatolike Pontifex Maximus – najviši autoritet u sportskom ribolovu.
U ljetno predvečerje mušičarim na ušću Šumeća u Lašvu. Ulovio sam nekoliko lijepih potočnih pastrmki na mokre mušice, koje sam napravio na način tradicionalan u riječnom slivu Vlašić planine, s perom ptice jarebice za imitaciju krila insekta. Zvoni mobitel, Suzi zove. Kažem mu samo da na Lašvi lovim mokrim mušicama, i ništa više. A on, kao da u ruci drži moju ribarsku strunu, kratko kaže: jarebica – sveži muhu da ima krilo od jarebice, to pastrmka na ovim alpskim vodama najviše voli…
Poznavao je sve vode tekućice i stajaćice, od najmanjeg gorskog potoka u Bosni do slovenačkih alpskih i kraških rijeka, znao je svaki brzak i duboki vir, svaki liman i preljev, svaki gaz i riječno ostrvo, svaki izvor i ušće.
Poznavao je sve lokalne ribare, ribočuvare, krivolovce i vezače mušica, sve predsjednike i sekretare ribarskih društava i saveza, sve direktore ribogojilišta i majstore za prepariranje ribarskih trofeja.
Kao što vode podzemnim putevima stignu do izvorišta, Suzija je ribarski damar vodio daleko, stizao je do delte Urala, ribario s engleskim lordovima na njihovim privatnim rijekama, mušičario u Norveškoj, kao kapiten reprezentacije BiH u fly fishingu takmičio se na svjetskim i olimpijskim prvenstvima u Engleskoj i Italiji…
Ne hajući za entitetske i sve druge granice, od prvog poslijeratnog proljeća odlazio je na rijeke i jezera po BiH i poput radio amatera koji su u ratu premoštavali pokidane veze, obnavljao je prekinuta ribarska prijateljstva. Za povjerenje među ljudima i narodima učinio je više nego razni mirovni seminari i ostale drangulije međunarodne zajednice u koje je skrhan golem novac.
Snimajući televizijske serijale i reportaže, pišući novinske članke, on je bio od onih individuuma koji su svojim angažmanom zamjenjivali institucije i asocijacije, nadležne za popularizaciju sportskog ribolova i zaštitu voda i ugroženih ribljih vrsta. Davao je svoj privatni novac i činio tristo čuda, ne bi li se očistile i ribljim fondom obogatile rijeke uhelaćene krivolovom, svakovrsnim zagađenjima i izgrađenim hidrocentralama.
Kao ambasadoru ribolova, doživotnu počasnu ribarsku dozvolu dodijelili su mu Ribolovni savezi Slovenije i Srbije, te nekoliko ribarskih društava u BiH. Kako najčešće biva s najboljim ljudima ove zemlje, posthumno mu je odato priznanje za unapređenje ribolova od Sportsko-ribolovnog saveza Federacije BiH.
S njegovim odlaskom zatvorile su se stranice živućeg leksikona nepojamno velikog znanja i na horizontu očekivanja proteći će mnogo vode dok se, ako se ikad i pojavi, dostojan nasljednik koji toliko voli i toliko zna o vodama, ribama i ribolovu.
U kasna ljetna poslijepodneva, kad za taj dan završim s kustodiranjem i zakračunam kapiju Andrićeve kuće, ako nisam naumio ići nekud u ribolov, zaputim se u srednjovjekovnu tvrđavu gdje u pogon stavljam provizorni skriptorij. Svaki put zastanem ispod tvrđave, na Dokuz izvoru kod Jeni džamije. Kapljice studene vode podsjete me da je tu, uz najstariju travničku džamiju, mezar Nazifa Fetahovića Suzija. Umjesto učenja dove za njegovu dobru dušu, sjetim se riječi čije se autorstvo pripisuje meni, mada mislim da su se četvrtog septembarskog dana 2018. godine same od sebe ispisale:
Vode Hendeka jutros su opet protekle. Pokrenula ih je jedna suza ribarska što je kroz podzemne tokove došla do ispod travničke tvrđave. Odatle se sljubila s vodama Šumeća i Lašve, da bi dalje tekla i nosila tešku vijest po vodotocima bivše Jugoslavije, gdje je svako sa štapom i kanapom prepoznavao jedno ime: Suzi.
Danas će ribolovci širom Balkana svoje ribarske štapove rasklopiti samo na pola, onako kako se u tuzi zastave spuštaju na pola koplja.
Bistro, Papa!