Travnička anahronika
Tragovi rimskog naselja, brežuljak Gradac i visoravan Tarabovac s arheološkim depoom keramike i predanjem o srednjovjekovnom franjevačkom samostanu Lašva, preko istoimene rijeke most koji je Omer-paša Latas dao sagraditi za prevoz teških topova – ništa od toga nije zanimalo Isaka G. Saloma, Saloma D. Alkalaja, Ješnu D. Saloma i Jozefa M. Izraela. Sarajevski kapitalisti ustanovili su da u Docu na Lašvi, nadomak Travnika, postoji sve što su po srednjoj i sjevernoj Bosni uzaludno tražili njihovi prethodnici Müvegyezete Gyufagyâr – Chemische Zündwarenfabrick Schön und Klein K.K., Privil Zündwarenfabrik Fl. Poiatzi und Comp., Anton Georgijevicz i grupa tuzlanskih preduzetnika.
Željeznica, šume Vlašića i Sebešića, vode Lašve i uz nju zatečene turbine na vodeni pogon od napuštene Trinkmannove kožare.
Zajedničko Ministarstvo finansija odobrilo im je izgradnju Prve bosansko-hercegovačke tvornice šibica Alkalaj i comp. Dolac.
Sanduk se zove glavna mjera u proizvodnji šibica, sastoji se od 5.000 kutijica sa po 40, 50 ili 60 palidrvaca. U prvoj godini 20. stoljeća, radeći gotovo sve ručno, 60 radnika je dnevno proizvodilo 2 sanduka.
Stručnjaci kažu da je na palidrvcetu najvažnija glava, sačinjena od 11 hemijskih komponenti, a u crvenoj boji jednog pisca podsjeća na male crvene fesiće na glavi bijelih nasmiješenih drvcadi.
Kad već nisu mogli osujetiti izgradnju šibicare u BiH, mađarski i austrijski tvorničari šibica nastojali su im otežati poslovanje i njihovom uticaju pripisuje se odluka Zemaljske vlade da dolačka tvornica mora proizvoditi šibice s crvenim fosforom, skupljim od bijelog fosfora koji su koristili njihovi nelojalni konkurenti. Dolačke šibice ipak su se prodavale i po Dalmaciji i Crnoj Gori.
Ratničke i čobanske, lovačke i odmetničke, izbjegličke i prvomajske – ko zna kakve su sve vatre paljene šibicama iz Doca, šta je sve užgano njima – cigareta i svijeća, plast sijena i kuća ljudska i božija, sve što je u ratu i miru moglo da gori i tinja.
Tvornicu je njen proizvod skoro uništio u petoj godini postojanja, požar je pričinio štetu koja je gotovo dosegla iznos osnivačkog kapitala od sto hiljada kruna. Šibicara, kako su je zvali Travnjaci, je obnovljena s uvedenim strojnim parkom u proizvodnji palidrvaca i kutijica.
Što je za coca-colu pepsi, to je za šibicu upaljač, proklet i triklet kod svakog tvorničara šibica i svakog šibicarskog radnika, zato su u Kraljevini Jugoslaviji ishodovali uvođenje poreza na konkurentski proizvod.
Dolačka Šibicara, najmanja po obimu proizvodnje, nakon tvornica u Osijeku, Vrbovskom, Vrbasu i Ruše kod Maribora, bila je posljednja jugoslovenska tvornica šibica koja je postala vlasništvo švedskog trusta proizvodnje šibica. Dopremljene su nove mašine, pokretane električnom energijom proizvedenom korištenjem vodene snage Lašve, povećavajući dnevni broj proizvedenih sanduka na 40.
Za Drugog svjetskog rata partizani su premjestili mašine u Jajce i Drvar, neke zakopane u šumi ostale su nepronađene poslije oslobođenja.
Rješenjem predsjednika Vlade FNRJ i ministra narodne odbrane, maršala Josipa Broza Tita, i ministra industrije FNRJ Borisa Kidriča, Šibicara je postala državno preduzeće, nastavljajući rad pod firmom
na srpskom jeziku: Fabrika šibica
na hrvatskom jeziku: Tvornica žigica
na slovenačkom jeziku: Tovarna vžigalc
na makedonskom jeziku: Fabrika za kibrit.
Tvornički dimnjak dominira Docem na Lašvi kao simbol razvoja naselja nastalog tek s uspostavom željeznice 1893. godine. Briga za radnika nije bila samo ideološka parola, radni i životni uslovi znatno su poboljšani i socijalistički samooupravljači proizvodili su rekordnih 109 sanduka dnevno ili dvije stotine miliona kutija šibica godišnje.
Za ovog, našeg rata, dolačke šibice proglašene su strateškim proizvodom, jednim od najtraženijih artikala u robno-novčanoj razmjeni sa neprijateljskom vojskom na Vlašiću.
Jedina preostala tvornica šibica na Balkanu danas proizvodi samo takozvane kaminske šibice.
Nedavno je Jasminko Mulaomerović poklonio Zavičajnom muzeju Travnik kolekciju od 2.559 naljepnica za kutije od šibica dolačke Šibicare. Opremljene vrhunskim likovnim rješenjima i dizajnom, imale su edukativnu i informativnu funkciju s predstavljenim motivima iz geografije, flore i faune, kulturnih i sportskih događaja i obljetnica…
Šibicara 120 godina djelatna sagradila je, podigla, othranila, odškolovala mnoge naraštaje. Šteta bi bilo da memorija o tome ostane samo u prigodnoj obljetničkoj publikaciji i proznim djelima travničkih pisaca Rusmira Agačevića i Saliha Bazdulja.
Možda bi bilo moguće da se u jednom zakutku upravne zgrade Tvornice uspostavi mali izložbeni postav o istorijatu Šibicare. Posjećivali bi ga filumenisti pod geslom – jedno zrno šibice osvjetljava noć, kutijice zbližavaju ljude.