Travnička anahronika
Sopran kojim je pjevala operske arije naštimala je prema registru tonova koje je slušala u prvoj godini života, huku i šumu Šumeća, Hendeka, Dokuza, Lašve i onih podzemnih voda na kojima počiva Travnik. Srebrenka Klementina Kristina Jurinac iz rodnog grada otišla je s nadimkom, koji će postati njenim umjetničkim imenom – Sena.
Travničani, poznati sa svoje sklonosti da svakome, i vezirima onomad, daju nadimak, morali su i njoj dati ime po kojem će je svi znati – tako je nazvao onaj strasni ribar travnički, dr. Milan Makanac, advokat koji je na sudu branio neku ljepoticu Senu.
Kammersängerin Wienner Staatsoper naklonila se pred publikom hiljadu i dvjesto puta, u karijeri dugoj 40 godina gostovala je u najvećim operskim kućama i festivalima, sarađivala s najboljim svjetskim dirigentima i pjevačkim partnerima, popis njenih uloga, nastupa, repertoara, filmografije i diskografije opsežan je kao Opsežni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine.
Kako je po svom liječničkom pozivu došao u Travnik, tako je iz njega i otišao sanitetski major dr. Ljudevit Jurinac, Varaždinac s bečkom diplomom doktora medicine, preselio se u Lukavac sa suprugom Bečankom Kristinom Cerv i jednogodišnjom kćerkom. Devet godina kasnije kod Marije Kostrenčić u Zagrebu Sena studira pjevanje.
Dvadesetogodišnja djevojka umjetničku karijeru počinje u doba endehazije, s epizodnom ulogom u Parsifalu Richarda Wagnera, u Zagrebačkoj operi 16. maja 1942. nastupa kao Mimmi u Pucinijevoj operi La Boheme. U Zagrebu snima prvi film, Lisinski, igrajući groficu Sidoniju Erdödy-Rubido.
Istoriografija je nezainteresovana za naša očekivanja i prema tome neumoljivo okrutna. Revnosni dnevničar poslanstva NDH u Berlinu bilježi:
Savezno sa zadnjim tjednim izvještajem br. V.T. 40-41-43 poslanstvo Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu ima čast obaviestiti naslov o radu poslanstva od 29. listopada do 31. prosinca 1943. godine, kako slijedi:
Po pokroviteljstvo poslanika prof. Ratkovića održana je dne 10. studenoga vrlo uspjeli koncerat gđice Srebrenke Jurinac, članice Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu, uz pratnju dirigenta podpukovnika Lovre pl. Matačića.
Dne 11. studenoga 1943. priredilo je poslanstvo ručak u Hotelu Adlonu u čast gđice Srebrenke Jurinac i dirigenta podpukovnika Lovre pl. Matačića, koji je također imao poseban koncert s berlinskom filharmonijom. Na ručku su bili savjetnik poslanstva Dr. Prvislav Weissenberger, koji je zastupao odsutnog poslanika, ministerijalni dirigent u ministarstvu promičbe Dr. Ernst Brauweiler, generalni konzul Noeldeke, koji je zastupa poslanika Braun von Stumma, intendant Sellschopp, Dr. Clauss, nadstojnik odsjeka za glazbu u ministarstvu promičbe, Dr. Krientz, predstavnik odgovarajućeg odsjeka Auswärtiges Amtu, konzul Krause-Wichmann, izvjestitelj za Hrvatsku u novinskom odsjeku Auswärtiges Amta, savjetnik Luka Fertillio, dopisnik dojavnog ureda Croatia, Ivo Vučičević i tajnik poslanstva, Dr. Milan Blažeković.
Sena je u Beču 1944. godine, polaže audiciju za Državnu operu, u kojoj prvi put nastupa u januaru 1945. godine u koncertnoj izvedbi opere Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca, snimljene za austrijski radio. U Beču se govorilo da je sovjetski komandant grada tražio da se na prvomajskoj proslavi izvede Mozartova opera Figarov pir a ona je pred bečkom publikom premijerno kao Cherubin.
S pjevanjem na javnim nastupima prestala je 1982. godine i nastavila s majstorskim kursevima skoro sve do smrti u Augusburgu 2011. godine.
***
Suša li je, šta li je, kad su Dokuzi presahli, Šumeće se prepolovilo, Lašva jedva da teče a Hendeka u jesen svakako nema.
Ovog dvadeset četvrtog listopadnog dana, na stotu godišnjicu rođenja Srebrenke Sene Jurinac, glas operske pjevačice čuje se u Zavičajnom muzeju Travnik, gdje Ognjen Tvrtković u saradnji sa kulturnim trudbenicima iz Bosanskog kulturnog kruga priređuje izložbu o umjetnici koja je rado spominjala svoje bosansko porijeklo. Njen su lik otisnuli na prigodnoj filatelističkoj koverti travnički filatelisti i svako pismo ili paket poslan iz gradske pošte dan ranije imao je specijalni poštanski žig s motivom obljetnice.
***
Prošla su dva mjeseca otkako sam se posljednji put vidio sa Andrićem. Posjetio sam i Travnik i prisustvovao otvaranju obnovljene Andrićeve rodne kuće. Bila je to prava svečanost. Ali od svega je najdublji utisak na mene ostavila sama kuća iako je ponovo podignuta: onaj zemljani pod u sobi u prizemlju, starinsko ognjište, kolijevka i drugi kućanski predmeti, zatim izloženi Andrićevi rukopisi, pa Đuraševićeva izložba fotografija na gornjem spratu i biblioteka sa mnogim Andrićevim izdanjima – sve je to djelovalo impresivno, jer je urađeno s mjerom i ukusom. Dok Andriću govorim o tome, teško nalazim prave riječi. On me pažljivo sluša, klima glavom i smješka se.
Hvaleći mene – veli – Travničani pomalo hvale i sami sebe. Ne zameram im. Sva je Bosna slična Travniku. Uostalom, ceo Balkan je takav.