Travnička anahronika
Nazvali su se Ćursija, po kamenim stubovima na kojima počiva Sulejmanija, najveća travnička džamija. Mladci, u dvadesetim godinama, danju bi bivali stolarom, bravarom, vodoinstalaterom… Zanatlijske kombinezone i kute noću su zamjenjivali krombi kaputima i fitilj kravatama donesenim iz Trsta i preobražavali se u čaršijske dandyje.
Prepoznavali su se po karakterističnom, stilizovanom i skoro koreografiranom hodu, naglašavajući njime strpljivom tjelovježbom oblikovan torzo kao kod rimskih gladijatora. Na nadlanicama su nosili kožne narukvice opervažene mjedenim tokama i svjetlucavim nitnama.
Bio je to mali subkulturni kružok, ulični gang stvoren po uzoru na američke filmove, mada nisu bili skloni kriminalu. Iako ih je bilo upola manje od broja ćursija Sulejmanije ili Šarene džamije (što je jedno od glavnih pitanja u poznavanju identitarnih simbola grada, kao što je za svakoga ko je rođen ili je živio u Višegradu broj stubova ćuprije Mehmed-paše Sokolovića), Ćursijaši su mislili da travnička čaršija nekako počiva na njihovim plećima. Zato ih se moglo vidjeti na glavnim mjestima društvenog života u tim 1960-im godinama.
Ispred kina „Lašva“ sticali su dodatni izvor prihoda tapkarenjem ulaznica. Ako bi se okupljena masa svijeta odjednom uzmeškoljila i zatalasala, znalo se – to Ćursija djeluje! Nisu trpili bilo kakvo neurbano ponašanje i narušavanje gradskih nepisanih regula sankcionisali bi najprije uličnim dosjetkama i aluzijama, a ako je trebalo i pesničenjem, ali nikad kao čopor protiv jednog. S milicijom se nisu sukobili jer su seoske kavgadžije i prigradske kabadahije ostracirali s gradskih ulica brzo, tiho i diskretno.
U Oficirski dom dolazilo se u teniskama za ples a Ćursijaši su bili među najboljim plesačima twista i rock'n'rolla na igrankama. Ako bi nekome naumpalo da ometa svirku i ples, oni bi ga upristojili svojim pedagoškim metodama. Bili su veoma privrženi travničkim muzičarima koji su svirali na plesnjacima pa su ih, kao neka inačica Hells Angelsa na američkoj turneji Rolling Stonesa, štitili na nastupima, ali bez smrtnog ishoda kao na onom koncertu u Altamontu.
Tako su jednom na gostovanju u Zenici bili u pratnji seksteta „Danijela“, koji je pomalo svirao i jazz, a u povratku, u kasni noćni sat, odigrava se scena koja bi mogla biti iz nekog od filmova koje su gledali Ćursijaši: parni voz Ćiro napušta malu željezničku stanicu Kremenik, na tračnicama ostaje posljednji vagon. Radnici zeničke Željezare vraćali su se iz noćne smjene, a onako umornim i snenim zaspati im nije dao konferansije seksteta podvikujući na sav glas seoske doskočice. Ljutiti i razgoropađeni radnici otkačili su vagon s muzičarima i nagrnuli da demoliraju i njih i njihove instrumente. Ali s jedne i druge strane vagona, na ulazu bila su dvojica Ćursijaša i samo jednim udarcem pesnice obarali su na prugu jednog po jednog nastrljivca. U tom metežu razbijen je jedan sasvim nov kontrabas, a da ne bi Ćursijaša, stradali bi i travnički džezeri.
Kad bi sada, u ove naše dane, Ćursija krenula od Šumeća, Osoja i Varoši, od Donje do Gornje čaršije, bili bi zabezeknuti i u nevjerici gledali koliko moraju uredovati da sva izvrgnuća urbanog ponašanja sankcionišu onako kako to oni znaju…