Travnička anahronika
Nije Poglavnikov sentiment za đačkim danima, kada je ovdje pohađao Veliku nadbiskupsku gimnaziju, od Travnika učinio važno ustaško uporište, takvim ga je oblikovao generalijum endehazijskih stratega. Zato je bitka za oslobođenje grada bila teška i krvava. Pod obroncima Vlašića oktobra 1944. poginuo je pukovnik Josip Mažar Šoša, bivši pomorski kadet koji se proslavio kao partizanski komandant na Kozari i Grmeču.
Na mjestu gdje je postojao austro-ugarski zatvor, kamo su ustaše dovodile travničke komuniste i zarobljene partizane, od ružičastog kararnog kamena Sandro Biocelli iz Milana isklesao je prema idejnom rješenju čuvenog skulptora Koste Angelija Radovanija monumentalno oblikovanu glavu Josipa Mažara Šoše, predstavljenu u en face položaju. Poprsje je postavljeno u centru Travnika na visoki i masivni postament, Šoša je dominirao gradskim trgom.
Skulptura je minirana dva puta.
Kao šturi SMS otipkan na tastaturi mobitela, policijski zapisnik o uviđaju na licu mjesta banalno je kratak a ipak otkriva šokantan detalj: „Rušenje spomenika J. M. Šoši u Travniku 15. 10. 1992. NN je postavio eksploziv na spomenik i aktivirao ga električnim upaljačem. Iako je lice mjesta bilo obezbijeđeno nepoznato lice odnijelo je žice kojima je izvršena detonacija. Nastupila velika mat. šteta na okolnim zgradama (staklo popucalo)“ .
Zbog svoje masivnosti skulptura nije bila uništena, samo djelimično oštećena. Uslijedio je drugi pokušaj rušenja Radovanijevog umjetničkog djela, pedesetak metara udaljenog od policijske stanice. „27.12.1992. Podmetanje jakog eksplozivnog naboja na spomenik J. M. Šoše, a od eksplozije je nastupila velika materijalna šteta i to na privatnim, stambenim i državnim objektima u bližoj i daljoj okolini.“
Policijski istražitelji ni riječju ne spominju oštećenje skulpture, bila je to izgleda apstraktna rabota za službenu zabilješku! Detaljniji opis, kako bi se i očekivalo od profesora književnosti, zabilježio je Smiljan Pavlović u „Travnički ljetopis“:
„Popismo kavu i i ja se spremih za izlazak u grad kad stiže Ređepovica s nevjestom i malim Kenanom. Ubrzo stiže i Slavica Maksova i priča da je Radio Travnik javio kako je netko stavio dinamit pod spomenik Josipa Mažara Šoše. Detoniralo par minuta iza 2 sata. To je drugi put. Prvi put je bilo 15. listopada. O tome sam pisao u ovom Ljetopisu. Odoh vidjeti. Ponio sam i fotoaparat.
Kad sam se približavao robnoj kući, kod koje je spomenik, vidio sam kako je puno, veoma puno stakla po cesti i trotoaru. Detonacija je porazbijala i staklo na prozorima i na izlozima prodavnica. Kako je detonacija bila snažna, polupani su i razbijeni mnogi prozori i izlozi: na zgradi SUP ̶ a i na svim zgradama do Hadžijunuzovićeve kuće. Jadni Galib. On će se smrznut. A puklo je pod spomenikom. Oko 2 sata. Sa spomenika su popadale mramorne ploče kojima je obloženo postolje. Figuri J. M. Šoše nije mnogo naudilo. Ranije (15.X.) je sa Šošina lica odbijen dio ispod čela. Sada je tu odvaljen još jedan ili nekoliko komadića. Masa granita nije uništena tako da su najviše stradali ljudi koji stanuju okolo i koji ostadoše bez stakla na prozorima i u studenim, hladnim prostorijama. Njima je teško pomoći.
A spomenik? Islam ih ne štuje. Pejgamber je polupao kipove u Meki. Travničani dolaze vidjeti. Gledaju i zgražaju se. Osuđuju počinitelje. I ja sam bio. I fotografirao sam. Usput sam se zgražao. Jeza me je prožimala pri pomisli na opake sile i zle snage koje se useliše u duše ljudi iz moga dragog Travnika. U podsvijesti sam se tješio i uvjeravao sam sebe: nisu to učinili Travničani, već desperateri koji iz bliže i dalje okolice izbjegoše u moj dragi grad; ili su to učinili oni koje prognaše sa njihovih ognjišta i otjeraše iz njihovih domova, a s raznih, pa i udaljenih bosanskih prostora dođoše fanatici. Bilo kako bilo, slaba je to utjeha i jalova isprika.
Zlo se čini i učinjeno je ovde, u Travniku, pa i počinitelji su tu; u Travniku žive i u sebi rušilačku zloću nose. I ta zloća, izišla iz Pandorine kutije, djeluje i razara, eto, spomenike, ali uništava i ljepotu i dobrotu kojih je nekad bilo u ljudima i okolo njih, uništava harmoniju koja je postojala u životu stanovnika moga rodnog Travnika, nekad vezirskog grada. Kao ubijen, potišten i snužden, zabrinut odoh s mjesta punom stakla, s mnogo zla i jada koje sam nalazio i vidio pod nogama.“
*
„Idem od Gimnazije, pored Bijele kuće pa ću kroz park. Studeno. Obrazi bride, žare, uši bride, a ja digao glavu i gledam. U parku spomenik što ga komunističke vlasti u komunističkom dobu sagradiše poginulima u 2. svjetskom ratu. Najljepši takav spomenik što ga vidjeh. Tematski najplemenitiji. Na podignutom postolju lik žene-majke koja, skrhana žalošću i tugom, skutreno, sagnuta, u pasu savijena, tuguje za skrhanom, pobijenom i pomrlom djecom, za uništenom mladošću. Motiv majčinske ljubavi i materinske boli, svevremen, općeljudski i općečovječanski. Idejno ni politički obojen. Spomenik za sva vremena, za sve krajeve svijeta i za sve ljude na svijetu.
Iz daljine gledam ‘Žalosnu majku’ i mislim: dva puta dinamitom u zrak dizali kip Josipa Mažara Šoše – rad kipara Koste Angelija Radovanija, poznatijeg ali ne i boljeg kipara od Zdenka Grgića. A ‘Žalosnu majku’ ne diraju. I drago mi. Jer, mislim, ljudi, naši ljudi, cijene prave vrijednosti i poštuju motive opće, plemenite, poštene. Pa mi drago što je tako. Drago mi što pripadam tom narodu, tim ljudima. Tako razmišljajući ugrijah se. Toplo mi oko srca.“
Od ovog dnevničkog zapisa prošlo je tek nešto više od dva mjeseca i pod datumom od 12. III 1993. ratni hroničar Pavlović bilježi:
„Danas je kip ‘Žalosne majke’ dinamitom uništen. Dinamit je postavljen i aktiviran. Odbio je glavu žene. Mramor je razbacan po parku u kojem je kip. Rijetki se zgražavaju nad tim vandalskim činom koji, eto, uništi i spomenik kojem je jedina pogreška što je spomenik. A vlasti koje postoje u gradu, vlasti koje svaka sebe naziva isključivo legalnom, za ova rušenja ne mare i na njih se ne obaziru. Kao da se to događa na nekom drugom planetu.“
Rušenje još jednog spomenika, podignutog nad partizanskom grobnicom, nije ni registrovano u ratnoj policijskoj arhivi: „Uvidom u ‘Knjigu uviđaja’ Odjela za suzbijanje kriminaliteta SJB Travnik za 1993. godinu ustanovljeno je da događaj od 12.03.1993. godine, oštećenje skulpture ‘Majka’ ne prolazi kroz navedenu evidenciju“.
*
Nikad se nije saznalo ko je NN iz Zapisnika jer se nikad nije ni istraživalo. Tih ratnih dana po čaršiji se sašaptavalo, nagađalo i pretpostavljalo ko je postavljao eksploziv. Jedni su govorili da su to mudžahedini uništavali idolatriju. Ponekad smo ih viđali, kad su dolazili iz svojih vojnih kampova u okolini Travnika, a nekolicina ratnika se i nastanila u gradu. Drugi su smatrali da su to bili lokalni sljedbenici ustaške ideologije koja je vojnički teško poražena od partizanskih jedinica kojima je komandovao narodni heroj Josip Mažar Šoša u borbama za oslobođenje Travnika, da je uništavanje njegovog kamenog lika svojevrsni akt osvete gubitnika u Drugom svjetskom ratu i simbolički nagovještaj da je došlo vrijeme da umjesto verzije partizanskih pobjednika sada poraženi napišu svoju istorijsku istinu. Kako to kaže Amra Čusto: Spomenici predstavljaju uprostoravanje vlasti i njima se simbolički obilježava ‘svoj’ prostor, pa otuda i čin rušenja spomenika prethodnog društva znači njegov simbolički kraj.
*
„Majka“ je prije šest godina dobila svoju dvojnicu, repliku u poliesteru. U međuvremenu nestalo je njeno identitarno obilježje i važnost, spomenuti u tekstu objavljenom u doba rušenja skulpture na naslovnoj stranici „Divana“, lista travničkog „Preporoda“: „Nažalost, rušilački nagon tajnih sila prisutan je i u našem gradu. Smeta im ono što je nama Travničanima priraslo za srce, sa čime smo rasli i u čijem obličju smo prepoznavali svima nam dragu predstavu Majke. Kip žene u parku nismo drugačije zvali nego ‘Majka’. Ona već trideset i dvije godine svojim tijelom natkriljuje ‘Grobnicu’ i bdije nad mirom onih koji su poginuli u nekom drugom ratu vođenom na ovoj istoj zemlji. Šta kazati o skrnavljenju simbola koji u sebi sadrži sasvim bezazleno i plemenito značenje?“
Šoša se restaurirati ne može. Prije deset godina postament je obnovljen na nestručan i neprikladan način. U epigrafski sadržaj uvedeni su novi simboli i tekstualni detalji koji ne odgovaraju originalnom autorskom rješenju skulpture, neprimjereni su periodu Drugog svjetskog rata, odstupaju od simboličkih obilježja pod kojim se vodila partizanska antifašistička borba.
Cjelokupni dojam je veoma loš. Zato se javljaju glasovi kojima se traži uklanjanje Šoše i izgradnja novog spomenika posvećenog antifašizmu. Ali od minirane skulpture nema boljeg simboličkog podsjećanja na fašizam. Onaj koji je razorio sinagogu i skoro sve travničke Jevreje pobio u konclogorima. Onaj koji je pod krinkom domoljublja ili bogoštovlja dinamitom revidirao povijest ili uvodio novu kulturnu paradigmu. Šoša i dalje ima spomeničku funkciju, tome treba pridodati samo info tablu koja bi neupućenom posmatraču objasnila bi zašto je vajarski rad doveden do neprepoznatljivosti.
Kako bi, uostalom, danas izgledao Rim, da su se uklanjali svi oštećeni spomenici?