foto: Dženat Dreković/NOMAD

Škrgo: Fejso

Travnička anahronika

Nikad nisam vidio u gradu travničku amblematsku ličnost, a znao sam svašta i koješta o neobičnom životopisu.

Jedan od prvih hipika u Jugoslaviji, s Vajtom, Bulajom, Papom… zimi je bivao samoproglašeni čuvar gradskih parkova, a ljeti bi u dalmatinskim gradovima fureštima prodavao nakit koji je pravio od sjajne žice i blještavih perli.

Na Morločkim večerima, koje u podrumima Travničke gimnazije organizuje pisac Rusmir Agačević, svira udaraljke improvizovane od šerpi i lonaca. U potrazi za ritmovima, obilazi sela i gradove po Marocu, potom je perkusionista u raznim travničkim bendovima, a jednom je na sessionu u Beogradu svirao sa svjetskom jazz atrakcijom Weather Report.

Nadaren slikar, vješt zanatlija s kožom, tekstilom i drvetom, izrađuje neobičnu odjeću, namještaj, dekorativne predmete a jedno vrijeme to radi u Barceloni.

Čovjek zlatnih ruku. Volšebnik.

Fejso, skraćeno od Fejsal.

Malo ko je od Travničana znao da se, izgledom dugokosi Levantinac s naušnicama, kao ukazno lice zove Anđelko, a preziva Batić, iako je to omenestnomenovski bilo razvidno iz melekanske njegove prirode.

Čuvar beogradskog bazena u noćnom periodu vratio se u grad poslije dugih godina izbivanja. Posmatrao sam ga na ulici s divljenjem kakvo je imao gimnazijalac Ivo Andrić kad u jednoj sarajevskoj kafani gleda Petra Kočića kako pije kafu. Zbližilo nas je Amatersko pozorište, kad smo kao Djeda Mrazovi patuljci donosili novogodišnje paketiće djeci po travničkim firmama i susjednim gradovima.

Na mome lijevom uhu još uvijek se može uočiti mjesto na kojem je bila naušnica, stavljena u onaj ljetni dan kad sam iz Sarajeva donio index studenta filozofije, kad je u Pozorištu iglom probio uho i dezinficirao ga rakijom lozovačom, niko drugi do Fejso!

Uveliko je već bio rat, kad su mi rekli da ponovo slika. U sobi-atelieru svjedočio sam završnim potezima kistom na slikama koje je, kao prvu samostalnu izložbu u rodnom gradu, izložio u Zavičajnom muzeju Travnik i nekoliko djela poklonio za umjetničku zbirku muzeja. Svaki put kad uđem u jednu muzejsku sobu, ugledam Fejsinu likovnu apoteozu domovine, sliku „Ponesi Bosnu sa sobom“.

Sjedili bismo duge sate u sobi-atelieru, dijeli raskoš ratne neimaštine, govorili o umjetnosti i slikarstvu, prelistavali džepna izdanja monografija o slikarima, naročito zanimljiv bio nam je Paul Klee.

Na pozorišnu scenu, poslije predstava u kojima je glumio u djetinjstvu, ponovo je stupio posljednje ratne godine u rock teatar predstavi „Dani prosjaka“ pozorišnog benda Pjevački Institut Bezbrižni Rupert. Kao i u mladićkom dobu iz Morločkih večeri, ponovo svira na timpanima od plastičnih buradi i napuknutim činelama.

Prošle su neke godine, umjetnik se razbolio i umro. Travnik je bio ožalošćen, izgubio je najfiniju dušu koja je, vidjevši svijeta, smiraj nalazila u ovoj travnatoj čaršiji. „Dobri duh grada“ nazvali su njegovi prijatelji posthumnu izložbu Fejsinih likovnih i radova iz primijenjene umjetnosti.

***

Jedne tihe noći, Konzulovica i ja vozimo se na biciklima po mirnim predjelima u okolini Berna. Na jednom mjestu zastanem: u daljini su svijetlila golema crvena slova

Paul Klee

a njoj, kad me Konzulovica pita šta to gledam, kažem da vidim kako mi Fejso dodaje knjižicu o slikaru.

***

Iz španjolske bolnice, u pismu Marku Ristiću, potpisan kao Kugelmann, Koča Popović piše da je još uvek u principu protiv opisa prirode: nebo će biti jednih od boja.

Anđelko, kista umočenog u dugu, s anđelima slika po oblacima…

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Golubari travnički
Škrgo: Braća Kulenović
Škrgo: Rašela i Sunkula
Škrgo: Suzi
Škrgo: Plava voda
Škrgo: Limena glazba
Škrgo: Ilhamija
Škrgo: Major Petrović