Travnička anahronika
Čovjek koji je u brijačnici kod Sulejmanije džamije sjedio čekajući da na njega dođe red za šišanje, vidno se vrpoljio, nešto je bilo čudno s kosom i frizurom mušterije koju pred njim makazama dotjeruje Hamdo brico. Nije se mogao dosjetiti da je to vlasulja posuđena iz fundusa travničkog Pozorišta – trebalo je napraviti lažne dokumente za kretanje između kontrolnih punktova raznih vojski i policija. U jednom foto ateljeu u tajnosti je obavljeno fotografisanje, garantno pismo za ulazak u Hrvatsku bilo je nakićeno kao da su ga pisali katolički svećenici. Otamo se čovjek s vlasuljom vratio sa istražnom komisijom predvođenom pukovnikom koji je od avionske bombe ostao bez nogu, došli su da ustanove okolnosti atentata na njega, poslije kojeg smo ga Agić zvani Kenović i ja u plavom volkswagenu evakuisali iz Zenice u Travnik, kada je umjesto vlasulje bio maskiran radničkom kapom na kojoj je pisalo Radijatori Ilijaš. Rekao je da će početi pisati memoare pod nazivom „Od hipika do ustaše“ i ovo bi mogla biti skica za jedno poglavlje knjige.
Učitelja mi nije manjkalo, bijah privilegovan predavanjima Abdulaha Šarčevića, Nenada Fišera, Predraga Fincija, Sulejmana Boste, Jelene Berberović, Uge Vlaisavljevića, Vladimira Premeca, Ive Komšića, Rudija Stojaka, Spasoja Ćuzulana, Jasminke Babić-Avdispahić, Vojina Simeunovića… da, i Muhameda Filipovića.
Od studentskih kolega Edina Z. i Antonija L. zvanog kolega Laszlo naučio sam više nego od nekih fakultetskih profesora filozofije i sociologije.
Susretao sam se i družio s umjetnicima i travničkim bohemima, ćutio njihove imaginacije i životna iskustva.
Glavnu svjetonazorsku akademiju izučio sam kod čovjeka s vlasuljom i radničkom kapom na kojoj je pisalo Radijatori Ilijaš, fantazmogorika koji mi je otvarao duhovne horizonte o kojima drugi nisu govorili.
Siniša Agačević.
Travnički hipik izbjegao je služenje vojnog roka u JNA i neko vrijeme kao moler živi u Francuskoj, gdje neslavno okončava pokušaj pristupanja Legiji stranaca.
Diskofil, koji bi s prijateljima sjeo u automobil i otišao u Zürich na koncert Erica Claptona, ili vozom otputovao u Beograd i Zagreb samo da bi kupio neki tek objavljeni album.
Muzički saradnik u predstavama koje je pisao i režirao njegov brat Rusmir za Amatersko pozorište Travnik. Poput kurira koji nosi povjerljivu poštu, vratio sam se iz Beča, kamo sam kao student išao na koncert The Rolling Stonesa, sav ushićen što mu donosim album Petera Gabriela na CD-u, htio je da u jednoj pozorišnoj predstavi temu iz filma „Posljednje Hristovo iskušenje“, umjesto s ploče koju je već imao, reproducira s novog nosača zvuka.
Lucidni crtač i vitrajista nikada nije želio javno izlagati likovne radove, radije je eksperimentisao s izmijenjenim stanjima svijesti i slikanjem u mraku.
Ustručavam se i nisam kadar opisati jedan nevjerovatni životopis, skoro nasumično navodim tek nekoliko natuknica. Nevoljko ću izostaviti i posljednju dionicu njegovog plemenitog bivstovanja, veliki doprinos humanitarnog radnika u poslijeratnoj obnovi travničkog kraja.
Spomenuću opsežan imaginarni leksikon koji mi je ostavio ispunjen imenima autora i djela iz književnosti, muzike, filma, slikarstva i još mnogo toga što ovdje ne može biti imenovano. Naša je prepiska redovito završavala šifriranom porukom: Akademija traži izvještaj.
Pokucao sam, on je otvorio vrata stana a ja torbu iz koje sam vadio provijant za putovanje zadužen od klarinetiste iz gradske Limene glazbe, a sada brigadnog magacionera.
Buđavi duhan. Dvije konzerve.
Kad sam izvadio dvije štruce hljeba, rekao je:
Sedam dana mi to nismo ni vidjeli.
On, koji mi je otkrio Dune Franka Herberta, za ratničko ime uzeo je Muad'Dib.
Dizajnirao je plakate ratnih predstava i na sto još načina valjao travničkim histrionima iz Školske 23.
Osim u stvarima duhovnim i intelektualnim, meni je valjao kao Tugomir Alaupović koji čini dobra Ivi Andriću, kao Vladimir Čerina koji Andriću dade hiljadu kruna, kad mu je bilo najpotrebnije, dao ih je takorekuć anonimno, da onaj koji ih prima u nevolji ne oseća taj dar kao milostinju i kao poniženje.
*
Na povratku s ljetovanja na Jadranu uslijedio je postupak na koji sam već dobrano navikao: od svih putnika, samo mene izvode iz autobusa, kako to Andrić veli u Travničkoj hronici, počinje ispit i istraga – pretresaju me i ispituju granični policajci. Bezopasni pištoljski metak na privjesku za ključeve motiv je za dodatna pitanja i nove sumnje. Kažem da je to uspomena od prijatelja, koji je umro.
Pokojni glumac Vladimir Jokanović je govorio da oni koji prežive rat imaju pravo biti patetični bar jednom u životu.
Knjigu koju sam napisao, s otisnutim pozorišnim plakatima iz rata i nekoliko riječi o Muad'Dibu, položio sam na grob Siniše Agačevića.