Travnička anahronika
Planina koja u sevdalinki s natruhom Velike jangije pita drugu planinu zašto se Travnik zamaglio, podsjeća na ugasli vulkan, od vrha prema podnožju presječen brazdom zvanom Veliki doruk, koju je izdubila lava, a ne vodena bujica, kako se mnije.
Jugoistočne obronke Vlašić planine Travnjaci, poznati po olakom prevrednovanju svega, preinačili su u brdo, koje im je je pred očima od djetinjstva do smrtnog časa u varoši sužavalo vidik i sputavalo obzor.
Kao što se u jednom trenutku istorije filozofije dogodio zaborav bitka, kada su filozofi iz svojih razmatranja potpuno izostavili ono što im je najbliže, pitanja koja su tako očigledna da su upravo zbog te očiglednosti, stalnog pogleda na nešto što nam je u svakodnevnici pred očima, bila zapostavljena, tako se o onome s čime se naraštaji Travnjaka rađaju i umiru pisalo veoma malo, poneki arheološki, speleološki i botanički rad, i poneka se čaršijska priča pričala o Bukovici.
Enver Sujoldžić, istraživač i pisac djela o tragovima i znakovima prošlih vremena Travnika, nakon objavljenih šest knjiga o sahat-kulama, džamijama, tvrđavama, starim vodovodima i vodogradnjama, priprema za štampu knjigu Bukovica ‘viš Travnika grada.
Sjećanja i uspomene iz djetinjstva, kada je pohodio Bukovicu na porodičnim i školskim izletima, na istraživačkim pohodima vršnjaka iz Šumeće mahale, lajtmotiv su nastojanja da ponovo pronađe i vidi ono što je gledao prije 60 godina – izvore, vrtače, pećine i jame, stećke i muslimanske nišane, tumuluse i suhozide… ali ne kao puku rekonstrukciju davnih memorijskih momenata, on provodi u djelo jedno opsežno istraživanje svih prirodnih i kulturnih značajki Bukovice i njoj gravitirajućih prostora.
S dosta lutanja i višekratnih pokušaja, čak i uz vodiče Bukovčane, probijajući se pomoću baštovanskih velikih škara kroz teško prohodnu šikaru, za pećinama i jamama tragao je Enver Sujoldžić po strminama i siparima. U pripovijestima o selu Bukovica, putevima i stazama, nekropolama stećaka, grebljima i grobljima, kapeli Sv. Ivana, neobičnim kamenim formacijama i stijenama, orlovima, vodama i izvorima, dorucima, zagonetnim ostacima građevina, pećinama i jamama čobana i lovaca, Kotolu i kazanima… sačinio je atlas nepoznatog mikrosvijeta.
Nema mnogo gradova u kojima se može kao u Travniku jednim korakom stupiti s gradske ulice na planinarsku stazu, kojom se preko Vlašića može doći do Jajca, Banjaluke, Kotor-Varoši, Skender-Vakufa, Teslića i Zenice. Andrić piše da se tu brda ruše strmo, a za planinare i one koji samo hodaju po planini to znači da se s manje napora mogu uspeti na najviši vrh Vlašića nego na vrh Bukovice – na dosta kratkoj udaljenosti savlađuje se dvostruko viša nadmorska visina, od tvrđave Stari grad na 560 m.n.v. do vrha Bukovice na 1021 m.n.v.
Na starim razglednicama i fotografijama izgleda kao kraška golet, s ponekim komadićem zemlje između sipara i stijena pretvorenim u naherenu bašču. Već dugo godina prekrivena je zasađenim borovima i samoniklom vegetacijom, idealnim staništem za svih sedam vrsta šumskog voća i plodova za spravljanje skoro zaboravljenog napitka s donekle zbunjujućim nazivom, turšija. Među stijenjem, na kojima su se nekoć gnijezdili orlovi, a danas još samo kleti neprijatelji travničkih golubara, jastrebovi i sokolovi, rijetke i endemske biljke tražio je pater Erich Brandis i po tragovima njegovih prvih botaniziranja, osmišljena je turistička tura nazvana po prirodoslovcu.
Mala peća, Velika peća, Jezik peća, Halka peća, Katran peća… Ne zna se tačno ispred koje je pećine na Bukovici zamalo okončao život Brandisov prethodnik, njemački botaničar Otto Sendtner, kako je to zapisao fra Jako Baltić, najpoznatiji Bukovčanin, u Godišnjaku od događaja crkvenih, svjetskih i promine vrimena u Bosni:
Miseca srpnja t. g. dogodi se u Travniku grdan događaj. Niki botanik dojde iz Nimačke iz Monochova [sic!], koji poče po planinam oko Travnika, osobito po Vlašiću, brati različite trave. On govoraše da ga je njeko Društvo učeno botaničko poslalo da iztražuje trave po Bosni. Na Vlašić često je išo i trave brao, zatim složio bi trave nabrane u kartu, sve list pokraj lista, zatim ozgor po njima drugi list, i tako ih pun sanduk složivši, slao bi na Brod. Čuo sam od njega da je na Vlašiću našo tri hiljade vrsti trava, koje u botanici nisu poznate. Ima ih, veli, nalik na one u botanici, ali opet ništo osobnog imaju.
Ovi čovik učeni odajući povrh grada travanjskog izpod pećina tražeći trava s momkom, jedan derviš turski onog lita običavaše u pećini stati i s tim kod Turaka dobie ime evlie (svetac), koji bi rečenom dervišu nosili u pećinu jilo. Kad ugleda derviš ovog gospodina, poleti k njemu. Gospodin s momkom bježaše od zla, ali zlo za gospodinom, koga dostigav u čaršii na Lončarici, udari gospodina ni kriva ni dužna njekoliko put nožem velikim i grdno ga izrani. Turci drugi staše smijući se, brez otet čovika i obraniti. Derviš bude zatvoren, ali Turci su vezira mlogi molili da ga pusti. Kad vezir ne htide, psovali su što sveca apsi. Rečeni pako gospodin jedva se izliči i ode natrag, a mislio je i po drugim planinam po Bosni hodati.
Nisam to od tebe očekivao!!
Konsternirano je nastupio prijatelj, Travnjak, jer da sam oskrnavio urbanu mitologiju, kad sam mu rekao da na Bukovici ne postoje željezne halke za koje su se vezali brodovi i čamci, kad je bilo more na mjestu današnjeg grada! Istina je da sam mu prešutio stih iz narodne pjesme zabilježene u Imljanima, jednom od najudaljenijih vlašićkih sela, u kojem se spominje da je Travnik nekad bio more.
Iz čaršije gledajući, vrh Bukovice granica je svijeta i iza je ništavilo, a kad se stupi na nj, kolaj i svaka ljepota, zemljopisna raskoš predjela!
Katolička kapela Sv. Ivana Krstitelja i pored nje ostaci kasnoantičke crkve, gdje se u noći ovoga sveca pale velike vatre i odakle ponekad polijeću travnički piloti paraglidera. Utvrde i grobnice ilirskih naroda. Drevni suhozidi. Usamljeni stećak u muslimanskom greblju. Kraljev vrto. Selo Bukovica, za austrougarske vladavine razdvojeno na Malu i Veliku ili Donju i Gornju Bukovicu.
Vranko, Dabiživ, Radin, Radmil, Borina, Mirodol, Cvitko, Vučehna, Dobrašin i Radonja nastanjivali su ovo selo i prije nego je ono prvi put zabilježeno u osmanskom defteru pet godina po osvojenju Travnika. Bukovičke spahije Omer, Ali i Ishak godine 1711. odlaze u rat protiv Rusije.
Pred vlašićkim prostranstvima poput planinarskih znakova za staze ocrtavaju se motivi iz priča, legendi, povijesti i prirode…
Kao bedeker, rečenu knjigu treba ovog ljeta spremiti u planinarski ruksak pa pored Hendek potoka i tvrđave zaputiti se na fićir bair, brijeg razmišljanja, Bukovicu viš’ Travnika grada!