Travnička anahronika
Ah, taj Andrić!!
Zbog njega Travnik i sto milja oko njega nije pustinja, kako bi to htio njegov romaneskni konzul Žan Davil. Za razliku od mnogobrojnih varoši i varošica koje su u postdejtonskoj Bosni postale kulturne mrtvaje i u koje danas putuje samo ko je primoran, maksuz se u rodni grad nobelovca dolazi i zbog njegovih travničkih proza. Čitajući Travničku hroniku, Francuskinja koja u Sarajevu radi za jednu međunarodnu organizaciju, nekoliko puta je dolazila u Travnik i činila nešto nalik onome što 1946. godine radi narodni poslanik travničkog Sreza: obilazi mahale i ulice, zagleda džamije, sahat-kule i turbeta – provjerava geografiju svog romana – da li je napravio neku pogrešku u opisu vezirskog grada, pa Kupilo stavio na ovu, a Vilenicu na onu stranu… Francuskinja, s knjigom u ruci, po itinereru sličnom programu muzejske kostimirane ture Tragovima romana Travnička hronika, traži po gradu Lutvinu kahvu, Konak, konzulate… Došla je i u Andrićev Memorijalni muzej, zanimajući se za istoriografske pojedinosti o ljudima, mjestima i događajima iz konzulskih vremena. Na svaki njen upit dato je kustosko objašnjenje, bez smislenog odgovora ostalo je jedno pitanje:
Zašto je jevrejsko groblje u onakvom stanju?
Brežuljak Bojna ima nešto od jeruzalemskog krajobraza: tri groblja, jedno do drugog – muslimansko, katoličko i jevrejsko – ni pravoslavno nije tako daleko.
350 bijelih nadgrobnika, nalik na okamenjene muslimanske tabute, djeluju kao da će svakog časa skliznuti niz strmu mahalu. Od vlašićkih vjetrova i kiša na mnogima se imena pokojnika više ne razaznaju, a na nekima epitafi na hebrejskom i latiničnom pismu kazuju da ovde počiva u cvijetu mladosti Zimbula Montilja, i Jakob M. Altarac (rođen 2/6 god. 1910, utopio se 17/1 1917. zakopan 18.1.1917.), i Minna Zauderer, i Rafael A. Baruh, i Julia Feldbauer, i Moise David Abinun…
Najstariji spomenik iz 1762. godine nagovještava da su se prvi Jevreji, trgovci i zanatlije, počeli doseljavati iz Sarajeva u decenijama poslije odluke Halil-paše Ćose da vezirsku stolicu prenese u Travnik. Stoljećima kasnije, svaki sedmi Travničanin bio je Sefard ili Aškenaz, travnička Jevrejska zajednica postala je, poslije sarajevske, najbrojnija u BiH.
Kako bi sada izgledao ovaj grad, i svijet ovaj, da ih ustaše i nacisti nisu brutalno uništili?
Od tihih i čestitih građana koji su na svoj način davali obol životu čaršije, u grad se nakon završetka Drugog svjetskog rata vratilo njih 16.
Danas u Travniku živi jedna Jevrejka. Nema više sinagoge, ni hamama na Lončarici s posebnim odjeljkom za ritualno kupanje.
Osim u istoriografskim knjigama, spomena im nalazimo u malobrojnim djelima umjetničke literature, kod Andrića u Travničkoj hronici, te u izvanrednoj književnoj memorabiliji travničkog pisca Rusmira Agačevića, Snovopričama o Sefardima i Aškenazima travničkim, 12 fantazmogoričnih pripovijetki zasnovanih na minucioznoj rekonstrukciji života Izaka Abinona, Leopolda Firtela, Hajima Pape, Rozenzweigovih…
„Onakvo stanje“, iz pitanja Francuskinje, pod nazivom Sadašnje stanje dobra, opisano je u 5. poglavlju Odluke o proglašenju Jevrejskog groblja u Travniku Nacionalnim spomenikom BiH 2017. godine:
Jevrejsko groblje se nalazi u veoma lošem stanju. Na licu mjesta je uočen veliki broj nadgrobnika koji su oštećeni, oboreni, prelomljeni ili su utonuli u zemlju. Groblje je u cijelosti zaraslo u nisko rastinje, a većina nadgrobnika su prekrivena mahovinom i lišajevima. S obzirom na to da je lokalitet smješten na padinskom terenu, odnosno djelovanjem prirodnih faktora, tj. klizišta,
U nekoliko navrata Zavičajni muzej Travnik organizovao je uklanjanje samonikle vegetacije, to su potom radili baštovani iz GS Tvornice mašina, doprinos je, prema novinarskim izvještajima, dao i Ranko Kupreškić iz Viteza.
Različiti akteri ovih aktivnosti samo pokazuju da je BiH društvo bez uređenog sistema i sistematskih rješenja za tretman nacionalnih spomenika, kao i mnogih drugih stvari.
U Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH utvrđeno je da su “dozvoljeni isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na tekućem održavanju, uključujući i one koji imaju za cilj prezentaciju spomenika”. Precizirano je ko izdaje odobrenje i stručno mišljenje, ko obavlja stručni nadzor radova, plana sanacije, restauracije i konzervacije, elaborata o čišćenju nadgrobnika u slučaju da je ono neophodno za istraživanje epigrafskih ili dekorativnih elemenata nadgrobnika.
Sve je rečeno i sve osmišljeno, samo se nigdje izrijekom ne spominje ko je nadležan da obavlja sve te poslove, ili neke od njih, poput tekućeg održavanja.
Mjesni muzej? Zavodi za zaštitu spomenika, kantonalni i federalni? Lokalno komunalno preduzeće? Neko udruženje građana? Opštinske službe? Mjesna zajednica? Jevrejska zajednica BiH?
Pokositi korov dva-tri puta godišnje, da izuzmemo konzervatorske i restauratorske radove, to bi trebao biti stalni zadatak koji se obavlja na rutinski način, kao što bi se promijenila sijalica kad pregori u nekoj kancelariji ili magacinu.
Neoprostiva civilizacijska sramota i Travnika i Travničana i Jevrejske zajednice BiH, sažeta je u inicijativi Francuskinje da ponovo dođe u Travnik s grupom francuskih prijateljica i poznanica koje žive u Sarajevu, kako bi od “onakvog stanja” očistile jevrejsko groblje.