Travnička anahronika
Pisac treba da piše, a ne da govori. Ali, ovo je izuzetna situacija, jer se nalazim među svojima, u Travniku. Mogu da vam nešto kažem i o tehničkoj strani te knjige, ostalo sigurno znate, jer će to doprineti njenom boljem razumevanju. ‘Travničku hroniku’ sam započeo, sad svejedno koje, 1925. ili 1926. godine, i otprilike sam 15 godina nosio sa sobom te zabeleške, skupljao materijal i dolazio čak i u Travnik i pravio, kao što vojnici prave skicu bojišta, skicu grada, da ne zaboravim gde je koja ulica, da u knjizi ne stavim, recimo Kupilo na onu, Vilenicu na ovu stranu…
I najposle sam, pod dosta teškim prilikama u prošlom ratu, kao što su stari govorili in angustia temporum rešio da sve to nekako stavim na hartiju, imajući prisilno dosta slobodnog vremena. I tu hrpu – kad kažem hrpu mislim na čitav kofer zabeležaka, isečaka iz novina i slika – stavio sam pred sebe i sada je od toga trebalo napraviti knjigu. Ja sam to uradio kako sam najbolje mogao i znao, zastajući, vraćajući se (da bih se nekako snašao, napravio sam sebi na zidu grafikone da ne bi pogrešio, da ne bih stavio neki događaj iz 1806. koji se desio tek 1808. godine) i proučavajući iz tih svojih materijala sve ono što je vezano za društvo iz koga su ti konzuli došli. Ranije sam u Beču prepisivao iz arhiva izveštaje austrijskih konzula, a u Parizu izveštaje francuskih konzula i iz mojih zabeležaka polako i mučno sam sastavljao tu knjigu, za koju u tim prilikama nisam ni slutio da će ikada biti objavljena. Rekao sam, polako i mučno, da vas ne bih prevario ako bih rekao da je to napisano onako u jednom veselom zaletu duha.
I tako je Travnik ušao u tu moju unutarnju radionicu, i ja sam ga sigurno i zavoleo vrteći se neprestano oko istih kuća, istih brežuljaka, iste reke, dok to sve nije počelo da govori, da se kreće. Koliko sam u tome uspeo, mogu da sude samo čitaoci. Ali, da sam se trudio, to mogu opet da kažem jer sam se na taj način nekako srodio sa ovim gradom kojeg sam, u stvari, iako sam u njemu rođen, malo poznavao.
Ivo Andrić nije rado ni često govorio o svojim književnim djelima, no prilikom posjete Travniku 1962. godine, na upit travničkog novinara Mustafe Gafića, pristao je – jer se nalazim među svojima – da kaže nekoliko riječi o romanu o konzulskim vremenima.
Ko zna da li bi neki mađarski pisac dobio Nobelovu nagradu za književnost da je njegova knjiga odštampana na papiru na kojem je otisnuto prvo izdanje Travničke hronike, romana koji je uz ostala prozna djela učinio Ivu Andrića nobelovcem: Titovi partizani u jesen 1944. godine zaplijenili su na Dunavu mađarski brod s dragocjenim teretom, papirom za štampanje, u to vrijeme teško nabavljivoj robi, dopremljenoj u Beograd. Marko Ristić, nadrealista kojem Andrić tokom Drugog svjetskog rata čita ono što je pisao u Prizrenskoj ulici, kao direktor Državnog izdavačkog zavoda Jugoslavije svojim partijskim vezama izdejstvovao je da se papir ustupi Zadružnoj štampariji u Beogradu, čiji su radnici 28.8.1945. završili štampanje romana s podnaslovom Konsulska vremena.
Amblematsko književno djelo za Travnik socijalistički rukovodioci htjeli su da imaju za grb grada. S mnogo entuzijazma i nade u Andrićev zavičajni sentiment, tražili su dopuštenje. Pisac koji je govorio „To što ne volim reklamu, bosanski je adet u mene, a ko voli da se pokazuje, bujrum, eto mu sveta!“ travničkim opštinarima odgovorio je pismom:
Beograd, 26. februara 1970.
Proleterskih brigada 2 a
Dragi druže potpredsjedniče,
Primio sam Vaše pismo od 19. o.m. Čini mi se da bi za stvaranje grba jednog grada bilo najbolje konsultovati stručnjake, istoričare i heraldičare. Koliko je meni iz iskustva poznato, za grb se obično uzima ili silueta neke znamenite građevine ili planine, koje su u vezi s tim gradom, ili pak simbol neke industrije ili zanata koji su razvijeni u njemu / na primer neka životinja ili alatka/.
Ne izgleda mi da bi za to bilo zgodno uzeti jednu određenu knjigu; svakako, ne bih nikad pristao da to bude moja knjiga. Jedna knjiga može poslužiti poznavanju i popularisanju nekog grada, i kao takva može biti korisna, ali ne može biti i sastavni deo njegovog grba. Knjiga je delo pojedinca čoveka i stavljati je u grb, koji je opšti simbol namenjen vekovnom trajanju, – može izgledati neopravdano, pa i neumesno i neskromno. U svakom slučaju, molim da se moj roman ne uzima u obzir za tu svrhu, i da u tom smislu obavestite komisiju.
Žao mi je što ne mogu da Vam pružim neki praktičan savet u ovom pitanju, ali ja verujem da će Vaša komisija konsultovati stručnjake i razgledati dobre primere heraldike naših drugih gradova, i tako ipak naći najbolje rešenje.
Sa dobrim željama i drugarskim pozdravima,
Vaš Ivo Andrić.
Roman je životario u javnom prostoru Travnika s dva-tri uvijek ista citata na gradskim priredbama i manifestacijama, nije bilo kulturnih obilježja o ovom književnom djelu.
Trebalo je proći dvadeset godina od dodjele Nobelove nagrade Andriću, da Travnjaci, žustri u pričanju i spori u djelanju, objave knjigu zbog koje je sve veći broj turista dolazio u Travnik, kao što ih se i danas može vidjeti kako s knjigom u ruci, nekim od 170 izdanja Travničke hronike, traže mjesta opisana u romanu.
Travničku hroniku objavili su Narodna biblioteka „Ivo Andrić“ Travnik i „Svjetlost“ Sarajevo i to je bila prva i zadugo jedina Andrićeva knjiga izdana u gradu u kojem postoji tradicija štamparstva.
Trebalo je proći četrdeset godina da se objavi drugo travničko izdanje Travničke hronike.
U godini obilježavanja obljetnice 130 godina od rođenja Ive Andrića, izdanje travničke podružnice HKD „Napredak“ predstavljeno je kao nakladnička, književna i kulturna svečanost. S crtežom Dejana Pranjkovića i likovnom opremom Josipa Lovrenovića knjiga izgleda tako da bi se Andrić možda i dao privoliti da bude grb Travnika!
Knjigu ne predstavljaju urednici i književni kritičari, nema moderatora ni drugih promotora do glumaca Hrvatskog kazališta Travnik koji je u teatarskom performansu, kao putujuća trupa, promovišu u gradovima Bosne i Hrvatske, pa je poslije travničke premijere izveden u Splitu, gradu iz kojeg u romanu stiže prva vijest o dolasku konzula u Travnik.
U tom izdavačkom interregnumu, Zavičajni muzej Travnik objavio je Ex Ponto i Put Alije Đerzeleza kao obljetnička izdanja u povodu 100 godina od štampanja Andrićev prve knjige i prve pripovijetke.
Tako se, eto, u gradu koji se često i na sav glas hvali da je rodni grad književnog nobelovca, knjižni fond travničkih izdanja Andrićevih djela sastoji iz četiri knjige!
Ako nije bilo travničkih izdanja, bilo je čitalaca koji su pomno i višekratno čitali iz svojih posebnih, travničkih perspektiva djelo za koje jedan Travnjak kaže da je literarni Ustav grada!
Travničke hronike bivalo je u posljednje dvije decenije u javnom životu grada djelatnošću Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića.
U trajanju od 17 sati i 20 minuta održano je maratonsko, integralno čitanje Travničke hronike u Andrićevoj Rodnoj kući na dan šezdesete godišnjice izlaska romana; u Literarno-muzičkom interemezzu Travnička hronika bend Vuneny snimio je devet muzičkih minijatura za devet citata iz romana; Izložba naslovnica domaćih i inostranih izdanja romana iz fundusa Andrićevog Memorijalnog muzeja na stubovima javne rasvjete i glavnoj ulici kao galerijskom prostoru; roman je tematiziran u Foto safariju Staze, Lica, Predjeli; kostimirana turistička tura Tragovima romana Travnička hronika; scena o romanu u predstavi Nobelovac i Travnik (Ivo Andrić: život, literatura…); scensko čitanje s kostimiranim glumcima za učenike travničkih osnovnih škola…
Djeca će se na jaliji igrati konzula i kavaza, jašući na drvenim pritkama, pa će se i oni zaboraviti ko da nikad nisu ni bili, kaže Hamdi-beg Teskeredžić u prologu romana. Kûća u kojima su bili Francuski i Austrijski generalni konzulat nestalo je u jangijama ili na kakav drugi način, iščililo je i sjećanje u kolektivnoj memoriji Travnjaka na mjesta gdje su bili konzulati. Simboličko podsjećanje na jednog francuskog i trojicu austrijskih generalnih konzula dato je u prilično otužnom drvoredu uz vojnu kasarnu nazvanom Aleja konzulâ.
Šta bi rekao najstariji travnički beg na Sofi da vidi kako po čaršiji hodaju ambasadori rezidentni u BiH, stigavši na poziv općinskog načelnika na godišnji događaj Konzulska vremena, kada im se u raznim dijelovima grada nizom performansa s glumcima, baletanima i muzičarima, po motivima iz romana nastoji pokazati Travnik kroz Andrićevo djelo?