Travnička anahronika
Budio se u 4 sata, rekao svetu misu, objedovao asketski doručak. Skinuo bi reverendu i biret, odjenuo jednostavnu kutu i stavio fes na glavu. Uprtivši zobun, seljačku vreću za sijeno i žito, pater Erich Brandis odlazio je iz Nadbiskupske velike gimnazije svakog jutra na Vlašić. Penjao se po strmim stijenama, izvan puteva i čobanskih staza obilazio čaire i vrtače, zalazio u guste planinske šume tražeći biljke, kukce, zmije otrovnice, rude i minerale… Trebalo je oformiti školski herbar i prirodoslovnom građom dopuniti nastavne kabinete.
Od djetinjstva opčinjen prirodom, u svakom cvijetu, grmu i stablu, svakom kamenu i svakom pužu razaznavao je znakove savršenstva Božijeg nauma. Nakon što bi sišao s planine, u gimnazijskom kabinetu donesene biljke preparira, klasificira, determinira, opisuje i među listove papira pohranjuje. Sve čini sam, bez asistenta i famulusa.
Ko zna šta je mladića koji nije pokazivao nikakve posebne znakove religioznosti, plemićkog sina iz grofovske porodice švajcarskog porijekla, rođenog u mariborskom dvorcu Betnava, čiji je otac Clemens bio zemaljski poglavar Tirola i dvorski meštar, nakon što je se školovao u Pragu i Louvainu a pravo diplomirao Innsbrucku, navelo da se zaredi u Družbu Isusovu? Na tlo Bosne i Hercegovine stupio je kao prvi jezuita 1879. godine a kasnije je na Sveta tri kralja 1882. došao u Travnik s misijom osnivanja isusovačke gimnazije sa sjemeništem Aloysianum. Budućim svećenicima, redovnicima i misionarima, kao i vanjskim đacima islamske, pravoslavne i jevrejske vjere punih 28 godina predavao je prirodopis, fiziku, hemiju, geografiju, matematiku i njemački jezik.
U gimnazijskom Ljetopisu zabilježio je 3. april 1883. kao datum kada je, u pratnji mladog topničkog časnika travničke posade grofa Plaza i šestorice vojnika, prvi put otišao na Vlašić da skuplja biljke. Poslije je sam, ne strahujući od napada zvjerinja i razbojnika, obilazio najudaljenije zakutke planine. U botaničarskim ophodnjama, otac Brandis mogao je u proljeće i ljeto 1915. sresti u samotnoj šetnji grudobolnog poetu, kod fratara u podvlašićkom selu Ovčarevu konfiniranog mladobosanca Ivu Andrića, dok smišlja stih za Ex Ponto:
Leden vjetar s Vlašića koji se diže crn i ogroman kao tragična kulisa.
Upoznavši floru i faunu najprostranije bosanske planine, tragalačka znatiželja odvela ga je s Vlašića u druga gorja i jednostavnije bi bilo navesti na kojoj planini u Bosni i Hercegovini nije bio. Za vrijeme ljetnih raspusta, u pratnji jednog ili dvojice gimnazijalaca i seljaka s konjem, uvijek idući pješice stizao je u rukama Božije providnosti i do Biokova, Pelješca, Dubrovnika i Cavtata. Tako je nastao Brandisov herbarijum s 13 hiljada biljaka, drugi po veličini u BiH.
U vjeri vjernik, u znanosti znanstvenik, imao je sumnje i bivao nesiguran u svoja znanja o rijetkim i nepoznatim travama i cvjetovima. Najvećim botaničarskim autoritetima u Evropi šalje presovane uzorke biljki na determinaciju i provjeru, u stručnim časopisima objavljuje članke o bosanskoj flori. Erich Brandis nije bio samo pionir botaničkih istraživanja u BiH, on je evropskim naučnim krugovima otkrio potpuno nepoznati biljni svijet Dinarida, ukazao na endemske biljke o čijem postojanju oni nisu ništa znali. U čast njegovih otkrića, po Brandisovom imenu nazvano je 9 biljaka.
Iako nije Coleridgeova, Shakespearova, Borgesova niti ruža iz priče Feride D., protivno Schopenhauerovoj tvrdnji, Rosa Brandis je ruža što raste bez trnja. U travničkoj urbanoj mitologiji ona ima povlašteno mjesto zbog simboličkog značenja – svaki pokušaj da se s Vlašića prenese u grad završavao se s bodljama koje su počinjale rasti… Prije dvadesetak godina, Rosa Brandis je bio naziv travničke autorske grupe za savremenu umjetnost, danas je ime ženskog fudbalskog kluba.
Trećeg januarskog dana 2021. godine navršiće se 100 godina otkako su patera Ericha Brandisa, blagopočivšeg u Gospodinu, pod golemi željezni krst sahranili na brežuljku Bojna. Danas je u Travniku tek nekoliko podsjećanja šta može uraditi jedan čovjek, potpuno sam, bez asistenta i famulusa. O njemu se možete obavijestiti ako posjetite prirodoslovni izložbeni postav u Zavičajnom muzeju Travnik, ili se prijavite za sudjelovanje u muzejskoj prirodoslovno-turističkoj turi „Tragovima Ericha Brandisa“. Po njemu se zove jedan planinarski dom na Vlašiću i jedna ulica u gradu, što uz rijeku Lašvu vodi do njegove Gimnazije. Živeći u administrativnoj zabludi, tu sporednu ulicu navodio sam dugo godina kao adresu stanovanja.
Nastalo u predanosti askezi, pokori, isposništvu, skromnosti i pobožnosti, ne mareći za nagrade i priznanja, nepojamno veliko znanstveno i prosvjetno djelo Brandisovo prikazuje se kao velika inspiracija i motiv ekološkog festivala, sajmova ljekovitog bilja, prirodoslovnih znanstvenih skupova, pozorišne predstave, radio-drame, dokumentarnog filma, slikovnice, bojanke, herbara…
O tome ne pišu tvorci razvojnih strategija, ne navode to u svojim, iznova i od sebe samih prepisanim programima političkih partija, niti to spominju njihovi kandidati na lokalnim izborima.
To su tek sanje i izmišljaji jednog šetača po Vlašiću, nalik na onu starinsku razglednicu Travnika koja grad prikazuje s lebdećim zgradama i letećim autima.