foto: Slobodan Ličanin Lika

Škrgo: Golubari travnički

Travnička anahronika

Dvojica ili nekolicina njih u glavnoj gradskoj ulici, u mahalama i sokacima naprasno zastanu u hodu, najprije u tišini, opčinjeni poput mladomisnika koji svjedoče činu Bogojavljenja, glave i pogled podižu visoko ka nebu iznad Travnika, a onda, naizgled bezrazložno, usplahireno zbore i živo gestikuliraju kao paganski žreci u transu – to su golubari travnički! Ili su vidjeli jastreba, možebit sokola, kako s visina pikira prema njihovim jatima golubova u letu, ili je u toku utrka golubova, pa se nastoji ustanoviti, bez dvogleda, zabranjenog po pravilima njihovih nadmetanja, da li je ostvaren glat let ili visina tačke kad se ne vidi rad krila a jato se vidi golim okom, ili je dostignuta visina nevidljivosti kada se prostim okom golub ne vidi.

U gradu nećeš naći toliko ljubavi, poštovanja, požrtvovanja, posvećenosti i strasti, koja se ponekad prometne u fanatizam, kao kod pet stotina golubara travničkih.

Mnoge su stvari iščezle iz pamćenja i o njima se pouzdano ne zna, više se mnije i priželjkuje da je baš tako bilo, pa se i za golubove i golubarstvo smatra da potiču od vezirskih i konzulskih vremena – na Sulejmaniji ili Šarenoj džamiji još stoji željezna kuka na kojoj je bio okačen kafez sa golubovima. Austrougarske regimente u okupacionoj kampanji sa sobom su u Bosnu vukle putujuće golubarnike s pismonošama golubovima, da bi ih smještali u mjesne garnizone, kakav je bio i travnički.

Tamo gdje su zaboravljena imena tolikih sultana, vezira i begova, Asim Arifović ostao je zapamćen iz doba Velike vojne kao prvi golubar travnički.

Nije se žalilo novca, ponekad bi za par golubova travnički zanesenjaci davali svoju mjesečnu platu, jer je trebalo ući u hronike golubarske zajednice kao onaj koji je prvi donio novu i do tad neviđenu rasu goluba u grad. Putovalo se u Vojvodinu vozom, „Ćirom“ i „Bosna Expresom“, sa golubarskih sajmova i izložbi u Novom Sadu, Somboru i Subotici, iz udaljenih salaša, donosili su se tepezi, segedineri, arapi, izmirci. Na tavanima i šupama, u skovanim golubarnicima, sanjali su da imaju goluba jedinstvenog na svijetu, a da mu Travnik bude postojbina. Taj idealni golub morao je biti kratkog kljuna i dugog leta, pa se prije 70 godina počinje s genetskim opitima.

Kao manje-više sve što se u Bosni radi, ukrštanje golubova raznih rasa počelo je stihijskim načinom ali novi naraštaji golubara travničkih traže stručnu literaturu i savjete iskusnih vojvođanskih uzgajivača. Za razliku od svojih sugrađana, sklonih odustajanju od ideala i planova zbog najmanje poteškoće i prepreke, golubari travnički bili su uporni i od odomaćenih tipler golubova uparenih sa evropskim srodnicima budimpeštanskim, praškim i engleskim kratkokljunim, ustanovili su standard rase s međunarodnim priznanjem, nazvane Travnički kratkokljuni golub: „elegantan, temperamentan golub, lijepog stila, zahvalan u odgoju, dobro othranjuje mlade, privržen golubarniku u kojem se ističe zvonkom gukom, solidan letač koji se veoma brzo podiže u visinu, jato leti u zatvorenom krugu specifičnim letom po kojem je prepoznatljiv u zraku.“

Pravila su stroga, a golubarske sudije neumoljive, kao da razrješavaju najteže međunarodne pravne sporove, pa je nižerangiranim i neuspjelim primjerkom novonastale golublje rase smatran onaj kome su nosne bradavice šire i nisu bijelo naprašene, ili mu je rub repa obojen drugom bojom u dužini većoj od 2 cm!

Nije bilo značajnije izložbe i sajma ptica po Jugoslaviji i Evropi da se leteći ambasador Travnika u sve tri njegove boje, plavkastosivoj, bijelo i crnoj, nije odvažno šepurio krilima i gordo isticao kratki kljun.

Kad je ratna glad 1993. godine zaprijetila ne samo ljudima, nego i pticama, njih 12 golubara, kao apostola slobodnoga leta, da bi spriječili izumiranje travničke golublje rase, odricalo se svoga oskudnoga ručka. Ne treba zaboraviti da im je, kad je to bila najteža stvar na svijetu, Mehmed Čorhodžić pomogao nabaviti žito za ptice.

Oni koji uzgajaju golubove pismonoše imaju u sebi nešto od istrajnosti cangaceirosa. Dugo ih, letom između Vrbasa i Bosne, treniraju za duge trke, posebnim kamionima odvoze ih u Slovačku, Češku, Mađarsku, odakle ih puštaju da bi strpljivo, s velikom strepnjom, mjerili vrijeme njihovog preleta do matičnih golubarnika. Za ptice umorne od silnog leta, najteža etapa je nadomak grada i mnogima tu dođe njihova končina. Na Vlašiću ih vrebaju i iz potaje napadaju njihovi prirodni katili – planinski orlovi, jastrebovi i sokolovi.

Golubari travnički potpuno su srođeni sa svojim gradom i od svojih golubana odvojiće se da bi kafeze s golubovima donijeli na svaki doček i ispraćaj Štafete mladosti, otvorenje sportskog turnira i kulturne manifestacije, svakog važnijeg društvenog događaja i javne svečanosti.

„Ti ljudi inače, po verovanju i po tradiciji, štite sve životinje, čak i štetne, hrane pse, mačke i golubove, ne ubijaju ni gamad.“

Zašto Andrić tako piše o Travničanima, može se razaznati po djelovanju nekoliko golubarskih udruženja, a najstarije i najpoznatije je Društvo za zaštitu i uzgoj sitnih životinja „Sead Bradić Tulika“. Kad bi se u mjesnom govoru izustila riječ Predsjednik, znalo se da ona ne označava predsjednika opštine ili države, svi u gradu su tako zvali neprežaljenog golubarskog entuzijastu.

Ispred Vatrogasnog doma je kamena skulptura travničkog goluba, a u smjeru u kojem je okrenut njegov kljun načinite nekoliko koraka, pa ćete dospjeti do klupskih prostorija Društva. Osim beskrajnih priča o najboljim golubovima, legendarnim utrkama i kletim jastrebovima, može vam se dogoditi da, kao u Andrićevoj pripovijetki o vezirovom slonu, čujete i po tri i četiri priče, koje se retko kad pričaju strancima, i to od onih posve neverovatnih koje najviše kazuju o mestu i ljudima.

Kao san uvježbavan pred ogledalom poput pozorišne uloge ili nastupnog govora, javi se utopistička pomisao: da svi izabrani vijećnici i oktroisani ministri, vladini povjerenici i javni namještenici, partijski funkcioneri – kao onaj hairlija što poput literarnog Alije Đerzeleza projaha svoju mladost od Travnika do Stambola, pa onda uvidi šta treba a šta ne treba da radi – sudije i ljekari, profesori i vaspitači, đaci i studenti, zanatlije i poduzetnici, svi oni kojima je dato da nešto rade, djeluju s onoliko ljubavi, poštovanja, požrtvovanja, posvećenosti i strasti koliko je imaju golubari travnički prema pticama – što bi ovo bio grad, što bi ovo bila država!

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Kazalište
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder
Ćursija
Škrgo: Doktor Rakigjija
Škrgo: Drug Avdo
Škrgo: Bulaja
Škrgo: Brandis
Škrgo: Braća Kulenović