Travnička anahronika
Đak Velike nadbiskupske gimnazije, a potonji dubrovački slikar Ljubomir Kolovrat pamtio je tog stranca kako svakog dana prolazi ispred škole. Austrijanac koji je u Travnik došao iz Engleske volio je plesati i na Vilenici, mitskome brdu iznad grada gdje su vile plesale, nastanio se u drvenoj kolibi. Nakon boravka Vjekoslava Karasa, slikara s fesom, Bernard Rice bio je prvi likovno izobraženi umjetnik koji je u travničkoj čaršiji stvorio najznačajniji dio umjetničkog opusa, čiji su dijelovi uvršteni u zbirke Victoria and Albert Museum, British Museum i Museum of Modern Egyptian Art.
Kao dijete fin de siècle nije bio pretjerano zainteresovan da u rodnom Innsbrucku nastavi porodičnu tradiciju izrade bojenog stakla i obrade vitraja, tome nije doprinijelo ni to što je djed Bernard radio u New Yorku za Tiffany. Bernard Rice je želio da stvara svoj umjetnički svijet i zato je pohađao umjetničku školu.
U Ferens Art Gallery na dvije slike Glyna Philpota mladi Bernard portretiran je s familijom u Londonu, kamo su se preselili zahvaljujući ovom britanskom slikaru. Bernard studira na Westminster School of Art i Royal Academy Schools, u međuvremenu, u Devonu farba čamce, retušira fotografije i mijenja bolesnu nastavnicu, kao predavač, u školi.
Rice je s Vilenice silazio u grad i idući pored jezuitske gimnazije i srpske pravoslavne crkve uz rijeku Lašvu, išao u školu i radionicu dizajniranog namještaja, koju je za ratnu siročad osnovala i vodila Miss Dickinson, Engleskinja čije lično ime ne nalazimo ni u jednom zapisu o njoj, ostalo je nespomenuto i u njenoj osmrtnici. Umjetnik je na njen poziv došao u Bosnu, „u kojoj tada ljudi nisu danonoćno plesali charleston, čitali upravo objavljeni Ulysses Jamesa Joycea, niti pratili vijesti o letovima Amelie Earhart iznad Atlantika“. Za danjeg svjetla, dizajnira i oslikava namještaj, od nadarenih đaka stvara samostalne majstore, a zauzvrat oni ga odvode do travničkih potoka da bi mu u bistroj vodi pokazali zrnca zlata. S kalfama i šegrtima izrađuje umjetnički dekorisanu stolicu za novorođenog jugoslovenskog princa, kasnijeg kralja Petra Karađorđevića.
Noću bi dlijetom, turpijom i dubačem stvarao Bosanske otiske, ciklus drvoreza koje je na japanskom papiru otisnuo po povratku u Englesku. Sklon eksperimentisanju, koristi mimo ustaljenih principa meko drvo lipe i neke neuobičajene postupke s otiskivanjem, pa su ga likovni kritičari označili kao jednog od onih umjetnika Britanske škole koji je prekršio većinu pravila.
Grafičar nije mnogo mario za vezirski grad, načinio je tek jednu grafiku, koja slovi za najljepši likovni prikaz Travnika. Uz Riceov krajobraz iz Hiljadu i jedne noći, kako je jedan pisac označio vezirski grad, stoji regesta s dvije profane crtice:
Dolje lijevo dva klozeta za muškarce. Vlasnik se utopio kada je rijeka nadošla.
Sahat-kula koja se koristi za saopštavanje novosti. (U to vrijeme služila je kao razglasna stanica.)
Na jednoj fotografiji Rice je snimljen kako sjedi na snijegom prekrivenim Devečanskim stijenama Vlašić planine, odakle se jasno vidi Vilenica i rustikalna ljepota bosanskog krajolika. U selima oko Travnika zatiče arhaični, stoljećima nepromijenjeni život i seljane koji se izgledom ne razlikuju od drevnih predaka. Zadivljen što svako selo ima neki svoj vez, kao pronalazač izgubljenih stvari, kako ga je nazvao jedan istoričar umjetnosti, Bosanske otiske stvara u isto vrijeme kada Andrić iz Bukurešta piše:
Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života… A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija.
Portreti gorštaka mrki su kao zemlja – Turčin s turbanom, šest glava Slavena – brkati muškarci i žene pokrivene maramom; mlada žena sa srebrenim nakitom, hrišćanka okrenuta ulijevo; Prosjaci su slijepi pjevač i čovjek s guslama; Bolesnička postelja sa ženom koja je umrla porađajući svoje prvo dijete koje je preživjelo; seljaci koji sjekirama razbijaju led na rijeci; napadnuti od čopora vukova, dvojica seljaka zamahuju sjekirama; kao da plešu, Seljaci na velikom vjetru su hrišćani i hrišćanke koji idu na nedjeljnu misu u selu; Uništena vodenica je na vlašićkoj rijeci Ugar; Selo sa čovjekom koji siječe drvo; Obožavanje pastira…
Bernard Rice nije mogao bez Travnika, iz Londona se vratio čim je završio školovanje u Royal College of Art i priredio prvu izložbu u Chenil Art Gallery. Nedugo potom, šest studenih bosanskih zima zamijenio je vrelinom Egipta: u Kairu dizajnira postere za General Motors, na Ecole Superieure des Beaux Arts podučava drvorez, bakrorez i fresko slikarstvo, rekontruiše zlatni baldahin kraljice Hetepheres, pozivan je da sudjeluje u istraživanju Tutankamonove grobnice, sučeljava se s nacističkim špijunima i trockistima za Drugog svjetskog rata… Rodonačelnik egipatske grafičke umjetnosti postaje i kolorista, slikajući u raznim tehnikama.
Po konačnom povratku u Englesku, predaje u londonskoj Sir John Cass School, primljen je u englesko Društvo grafičara i bavi se apstraktnim slikarstvom do 96., predzadnje godine svoga života.
*
Poput gimnazijalca Andrića koji s Bistrika, iz ulice Basamaci, silazi pred dobro osvijetljeni izlog sarajevske knjižare, iz Otvorenog književnog ateliera niz drvene basamake silazim u donji dio rodne kuće nobelovca, koristeći svaku priliku da u Maloj galeriji Ex Ponto vidim djela vilenjaka sa Vilenice, sve dok za koji dan Bosanski otisci ne budu spremljeni u fundus Umjetničke zbirke Zavičajnog muzeja Travnik – ko zna kada će ponovo biti pokazana pred publikom?
Ako se jednom osnuje gradska galerija, ostvariće se želja pronalazača izgubljenih stvari, travničkih muzealaca i likovnjaka, da grafike budu trajno izložene na mjestu gdje su i nastale.