Travnička anahronika
Život je posvetio suzbijanju pošasti ljudskoga roda, a živjeti nije mogao bez jednog poroka.
Sužanj zeničke Kaznione sve cigarete koje je imao daje na čuvanje jednom hafizu i traži od njega da mu daje po dvije svakoga dana, no pokleknula je volja nesmiljenog uživaoca tutuna, Derviš M. Korkut puši cigarete jednu za drugom.
Rukovanje s palestinskim muftijom El-Husseinijem u Sarajevu 1943. godine i optužbe za špijunažu bivšeg travničkog muftiju utamničilo je na osam godina prinudnog rada s gubitkom političkih prava i prava na pomoć socijalnog osiguranja za period od tri godine, uz konfiskaciju cjelokupne imovine. Najteža kazna historiku, orijentalisti, lingvisti i kaligrafu bila je intelektualna klopka svijeta bez knjiga, gdje je dozvoljeno čitati samo dnevnu štampu.
Dvogodišnjem skraćenju zatvorske kazne možebitno je doprinijelo spasavanje jedne knjige i jednog ljudskog života.
Iako se ne pojavljuje u filmskoj sceni s nacističkim generalom Fortnerom u Zemaljskom muzeju BiH, kad direktor Jozo Petrović objašnjava da je Sarajevsku Hagadu već predao nekom njemačkom oficiru, muzejski kustos Korkut skrio je i spasio jedinstvenu knjigu sefardske tradicije. Mnogim poznatim verzijama ovog poduhvata treba pridodati noviju tvrdnju, koja se javlja kao literarni motiv u pripovijetki Rozenzweigovi, gdje Rusmir Agačević piše da je Hagadu umotanu u bijelu gazu Derviš donio u Travnik i predao Hamid-begu Teskeredžiću, a on je zakopao na Vlašić planini.
Za razliku od šlabikanja ostalih sarajevskih rezolucionara, Derviš je uz svoj potpis stavio i glavu u torbu kad je doveo kući nepoznatu jevrejsku djevojku Donkicu ili Miru Papo, čije su roditelje odveli u koncentracioni logor, odjenuo je u muslimanske halje, nadjenuo muslimansko ime Amira i sa ženom Servet, Albankom iz Kosovske Mitrovice, kao rođaku s Kosova skrivao je od ustaških potjera i premetačina. Na Zidu časti u Vrtu pravednosti Yad Vashema, i uz stabla zasađena u jeruzalemskom Parku mira, pod časnim nazivom Pravednici među narodima upisana su imena Derviš i Servet Korkut.
Travnjâk s fesom na glavi prije, i francuskom kapom poslije Drugog svjetskog rata, gospodstven i dostojanstven, kako samo Travnjâci umiju biti, bitisao je u vjeri, znanosti, politici i dobročinstvu.
Tradiciju ugledne ulemanske porodice muftija, muderisa i hadžija – brat Besim preveo je Kur'an, nastavio je vjerskom izobrazbom od sibijan mekteba u travničkoj Čabruši do idžazetname Teološkog fakulteta u Stambolu, a u međuvremenu stekao i svjetovno obrazovanje u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Diploma o završenom studiju islamskih nauka poštedila ga je vojne službe u prve dvije godine Velike vojne, u rodnom gradu drži privatne časove turskog, francuskog i njemačkog jezika, sve dok carskoj i kraljevskoj vojsci nije zatrebalo dušebrižnika. Vojni imam s epolatama kapetana II klase živima donosi utjehu i kuraž, mrtvima uči hatme dove po zarobljeničkim taborima i vojnim bolnicama Beča, Hodonina, Ljubljane i Udina. Kraj rata dočekuje u Vojnom muftijstvu Sarajevo.
Postao je muftija travnički poput časnih predaka, da bi godinu dana od postavljenja naprasno okončao dužnost, dekretom je ukinuto muftijstvo travničke oblasti.
Vjerski svjetonazor i ono što je viđao po bosanskim gradovima i selima nagnali su ga da obilazi evropske zavode za liječenje pijanica, drži referate na svjetskim trezvenjačkim kongresima, u beogradskoj i sarajevskoj štampi piše članke o alkoholizmu, prvi je predsjednik Jugoslovenskog muslimanskog društva za borbu protiv alkohola…
Poput Andrićevog Mumina, znalac je turskog jezika i valjan meštar mladeži kao pravi srednjoškolski vjeroučitelj preparandije u Derventi i mudiri-dahilija, ekonom-prefekt okružne Medrese u Sarajevu.
Slično vojnom muftijstvu onomad, neophodno je bilo da se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu popuni mjesto kustosa za istraživanje i izučavanje historijskih dokumenata na turskom i arapskom jeziku, s pravima činovnika 8. grupe I kategorije i trećeg stepena osnovne plaće. Jezikoznanac istražuje arhive, prevodi ljubavne pjesme i spise o osmanskoj Bosni, proučava napise na jataganima i bodežima, restaurira tarihe na višegradskoj ćupriji Mehmed-paše Sokolovića, pozitivistički zamjerajući piscu koji je pušio jednu cigaretu dnevno spominjanje kuluka i pure u romanu.
Kao i sugrađanina Brandisa, Korkuta je istraživačka znatiželja odvela do Crne Gore, kao kustos Muzeja na Cetinju proučava i prevodi hatihumajun sultana Abdul-Hamida napisan knjazu Nikoli, dokumente iz Orijentalne zbirke o dugovanju Crne Gore ruskim, turskim i austrijskim bankama, razgraničenju sa Osmanskim carstvom…
Najmanje je bio vješt i dorastao političkom borilištu, kada je netom po kraljevskom odlikovanju ordenom Sv. Save III stepena bio prinuđen da podnese ostavku na dužnost načelnika IV klase u Muslimanskom odeljenju Ministarstva vera Kraljevine SHS, a nije izgleda bio sretan ni kao sekretar Jugoslovenske muslimanske narodne organizacije.
Mnoge stvari koje je za života radio priznate su i objelodanjenje posthumno, tako je u selu Alihodže kod Travnika pronašao raritetni Tursko-srpskohrvatski rječnik u porodičnoj zbirci Alihodžića koji su ga posjedovali od 1724. godine a objavljen je godinu poslije smrti Derviša, sina Munibovog.
Nadahnuti kazivač i pripovjedač radije je govorio nego je pisao o kulturno-istorijskim i lingvističkim temama. U listovima i časopisima javlja se pod pseudonimom Mehmed Decor, prevodi prozu turske spisateljice Halide Edib Adivar.
Erudicijom i oratorstvom zadivljavao je posjetioce Muzeja grada Sarajeva, ustanove posljednjeg zaposlenja višeg kustosa.
Jedna knjiga, napisana s Hamdijom Kreševljakovićem, Dervišov je najljepši spomen rodnom gradu. Travnik u prošlosti 1464–1878 (Naročito kao glavni grad Bosne 1699-1850) najznačajnija je monografija o prošlosti Travnika.
Tokom jedne Korkutove šetnje rodnim gradom i zabilješki novinara Mustafe Gafića nastala je knjižica Kazivanja o Travniku, svojevrsni pojmovnik odonima i hidronima s objašnjenjima arhaičnih naziva, čije se značenje pomalo gubi i zaboravlja u svakodnevnom govoru travničke čaršije.
*
Mnogi sadašnji stanovnici travničke ulice koja nosi ime ovog intelektualca i Pravednika, uvjeren sam, malo šta znaju o njemu.
Kako je Bosna i Hercegovina vjerovatno jedina evropska zemlja u kojoj ne postoji ni jedan Stolperstein (mesingana pločica na pločniku ispred kuća i zgrada komemorira da su odatle Jevreji odvođeni u koncentracione logore), utopistička se javlja misao da se u osam bosanskohercegovačkih gradova postavi inačica Kamena spoticanja na mjesta gdje su živjeli Pravednici, njih četrdeset sedam.