Travnička anahronika
Munkir i Nekir ispituju Ilhamiju. Nakšibendi derviš odgovara od koga je znanje primio, izgovarajući silsilu u cijelosti. Suvaldžije o njemu moraju sve znati i prema redoslijedu Munkir treba postaviti novo pitanje. Ali pitanja nema, ispitivač mrtvih sveudilj šuti. Nastupila je tišina kojoj se nije nazirao kraj, izgledalo je da je se muklo zaustavilo vrijeme, i alaturka i alafranka.
Ustvari, zaustavila se, skoro prekinula scena predstave travničkog Pozorišta, što je publika u gledalištu svakako primijetila. Glumac koji je igrao Munkira zaboravio je tekst i repliku iz dijaloga na pozornici. Dogodilo mu se nešto strašnije od najgore noćne more svakog pozorišnog glumca, zapao je u potpunu mentalnu blokadu. Posljednjim rasudnim sposobnostima pokušavao je u sebi da pronađe odgovore na samo dva pitanja:
Šta se igra? Ko sam ja?
U govoru pozorišnih ljudi to znači: Koja predstava se ovog trenutka izvodi? Koji lik u predstavi glumim?
Glumac koji je igrao Munkira odmah po završetku medicinske škole unovačen je u ratnog bolničara udarnog bataljona. Ispred vikendice na Vlašiću, pretvorene u vojni stacionar, čekao je smjenu vojske na ratištu i kola brigadnog saniteta koja će nekoliko lakših ranjenika transportovati u travničku bolnicu. Nastupilo je neko zatišje na borbenim linijama, čulo se tek glasanje planine, mirisala je brk trava. Veselio se što će večeras igrati u predstavi o pticama koje su, umorne od silnog leta, tražile stablo, vodu, sunce i slobodu.
A onda je zatutnjala granata. Samo jedna.
U polurazrušenoj vikendici-stacionaru glumac koji je igrao Munkira s peći napravljenoj od bureta za naftu vojničkim bajonetom je strugao komade ljudske lobanje i mozga…
*
Švejk je govorio ekavski zato što je služio vojsku u Beogradu. Sin od Lea Matesa, koji je bio s njim u istoj jedinici, vikendima bi ga odvodio u porodičnu vilu na Dedinju. Dok je Titov pouzdanik bio zauzet ambasadorskim dužnostima u Americi, tu se održavale čuvene beogradske žurke. Ali to je bilo davno, kao i vrijeme kada je bio taksista šoferirajući wartburg limuzinom 353. Sada je travnički boem s licem Tomy Lee Jonesa prstiju ugaravljenih namještanjem kandila okretao tipke na radiju spojenom na akumulator auta. Tražio je signal radio stanice koja je program emitovala s broda na kojem je pod zastavom Sāo Tomé i Principe plovila francuska posada, indijski kuhari i bivšejugoslovenski novinari. U pomno odabranoj muzici s talasa Radio Broda nalazio je privid slobode.
Mina hanuma, njegova majka, tiha i dobra starica, stajala je pored njega za kuhinjskim stolom ruku položenih na glavicu kiselog kupusa i ikar konzervu. Kupus je bio crven i ta neobična boja postigne se tako što se u bure pokiseli nekoliko cvekli.
Kad je gruhnulo kroz prozor, Švejk je uspio reći samo: Aj!!!
Prvi uviđaj obavili su Pike i Agić zvani Kenović jer su bili angažovani u teritorijalnoj odbrani. Švejkovi prijatelji zatekli su ih blijede i prašnjave. Ispod sećije pronašli su u pod zabijenu granatu kalibra 120 mm. Na njenom vrhu nedostajao je upaljač kojim bi se aktivirala.
*
Ma koliko se opirao, morao sam postupiti po naređenju vojne komande kojim se upućujem na tromjesečno školovanje u Ratnu oficirsku školu za političko djelovanje. Mudre vojskovođe iz generalštabnih uprava dosjetile su se da oponašaju jugoslovenske partizane i Crvenu armiju tako da sam trebao steći naobrazbu za političkog komesara u Armiji BiH. Od Travnika do Zenice putovao sam nekim autobusom a odatle dalje vozom do pred Visoko, jer se zbog granatiranja nije moglo voziti dalje od Dobrinje. S teškom torbom na leđima dugo se hodalo od područne škole pretvorene u bazu malezijskih vojnika UNPROFOR-a do sela Veliko Čajno.
Ali iz Zenice nisam htio otići dok ne posjetim onoga koga bih najjednostavnije mogao predstaviti kao duhovnog učitelja. Oslovljali smo se ratničkim imenima. On je bio Muad’ Dib, ja Duncan Idaho. Pokucao sam, on je otvorio vrata stana a ja torbu iz koje sam vadio provijant zadužen od klarinetiste iz gradske limene glazbe, a sada brigadnog magacionera.
Buđavi duhan. Dvije konzerve. Kad sam izvadio dvije štruce hljeba, rekao je:
Sedam dana mi to nismo ni vidjeli.
Tri dana kasnije u komandi travničke brigade pisao sam izjavu u kojoj sam morao detaljno objasniti razloge napuštanja Ratne oficirske škole za političko djelovanje.
*
A šta je s tvojom slobodom?
To sam čuo od Lakiko.