Travnička anahronika
Za onih kratkih i nepredvidivih razdoblja kad bi struja osvijetlila tminu ratnih noći, nekolicina muzičkih zanesenjaka odlazila bi kod Bulaje. On bi pred nas iznosio Gibson Les Paul gitaru i Marshall pojačalo, svirajući nam jedinu pjesmu koju je znao svirati, Mother Sky od Kanova, njemačke grupe Can, koju su travnički diskofili tako imenovali.
S dugom kosom i bradom izgledao je kao ostarjeli gusar ili mudrac iz fantazmogorične književnosti, no Bulaja je bio hipik, jedan od prvih u tadašnjoj Jugoslaviji – zauvijek će ostati nejasno kako je u konzervativnom gradu kakav je Travnik nastala jedna od prvih hipi zajednica bivše države. U mojim dječačkim sjećanjima jasna je i lijepa ulična slika: dugokosi, veseli i u šarenu odjeću obučeni mladići, od kojih će onaj umotan u materin šlafruk i s velikom vekericom o kanafu obješenu na grudima, kasnije postati jedan od najboljih jugoslovenskih pop pjevača. S Vajtom, Fejsalom, Đonijem, Čilkanom, Cocoronjom i Papom ljetne mjesece Bulaja provodi po dalmatinskim gradovima i otocima. Travnički hipici za marendu i malo domaćeg vina zarađuju praveći fureštima nakit od žice i raznobojnih perli. Tih sretnih godina, on je popularni DJ u najposjećenijem baru u Podgori, gdje sjedi na sanduku viskija i razvrstava longplejke i singlice.
Poslije je skitao kojekuda po Evropi, a odlazio je i na putovanja koja su se sastojala u tome da se na mjesec ili dva zatvori u kuću, a onda na travničkim ulicama prijateljima i poznanicima koje susreće razdragano objašnjava da se upravo vratio iz Maroka ili Rima. Bio je i radnik na privremenom radu u inostranstvu, i to na doslovan način, jer je u Švajcarskoj radio toliko dugo koliko mu je bilo potrebno da zaradi za kupovinu bicikla, Stetson šešira, Ray-Ban naočala i najskupljih kaubojskih čizama.
U elegantnom odijelu kakve su nosili američki blueseri, po gradu bi po svim godišnjim dobima, kao usamljeni biciklist iz Arthur Conan Doylove priče, vozio bicikl na kojem je bila mala registarska tabla s oznakom za Zürich.
Pod stare dane vratio se mladalačkim zanimanjima jer je sve više turista dolazilo u Travnik. Izrađivao je drvene figurice vezirovog slona iz Andrićeve priče i prodavao ih na Plavoj vodi, kamo bi se dovozio na biciklu s prikolicom, a u prikolici – portabl pojačalo i električna gitara.
Svi su ga u gradu poznavali, a samo su malobrojni znali da se zove Ivica Valenta i da je nadimak dobio radeći razne poslove kod Veljka Bulajića na snimanju filma „Bitka na Neretvi“. Mnogi su ga smatrali dobroćudnim lunatikom koji izmišlja fantastične priče, vidjeli su u njemu samo čaršijsku maskotu. Kad se mračio vidik i kolebao pravac, išao sam k njemu i slušao tog divnog čovjeka bez visokih škola i diploma, sa stotinu zanimanja, od kojih nijedno pravo i potpuno, kako minuciozno izlaže psihološke profile naših znanaca, ili govori o ontološkim pitanjima kao da parafrazira Kanta.
Kao monument beskompromisne dosljednosti životnim uvjerenjima i neprikosnovene odanosti hipijevskim idealima, ljudima oko sebe darivao je radost bitisanja.
Prvog oktobarskog dana ove zlosretne godine svećenik je, kao u Andrićevom Ex Pontu, psalme pjevao lijepo. Spustio sam grumen zemlje na Bulajin mrtvački kovčeg i otišao sa brežuljka Bojna, gdje ograde razdvajaju katoličke, muslimanske i jevrejske nadgrobnike.
Dugo u noć slušao sam Mother Sky.