Škrgo: Kazalište

Travnička anahronika

Adrijani Nani

Riječi nisu htjele izaći van jer su umislile da su taoci zatvoreni u jednoj ambasadi na istoku. Stavio sam ih na mravinjak, slijedeći stare lovačke postupke u prepariranju životinjskih lobanja. Drugi takođe neuspješni pokušaj oponašao je filmsku scenu u kojoj zatvorenici Gulaga kaput pun vaši stavljaju u sibirski snijeg. Nije pomogla ni prijetnja da će biti podvrgnute kliničkoj terapiji kojom se ujak Emila Ajara odvikavao od pisanja. Odobrovoljile su se tek kad sam kao bajalicu izgovorio magičnu formulu koja se teško pamti i lako zaboravlja:

tri daske, dva glumca i jedna strast.

Potom su se stale slijevati niz nalivpero kao veseli izletnici koji se spuštaju niz doruke Vlašića na putu do Jankovića.

Na drvenoj pozornici ukrašenoj bosanskim ćilimom, između golemih portreta Tita i Staljina, godine 1948. narodni poslanik Ivo Andrić govori pred okupljenim svijetom u Novoj Biloj na svečanosti otvorenja Pilane. Na istome mjestu, kao i u cijeloj BiH, 45 godina kasnije bila je podignuta nova pozornica skovana od međunacionalnih strahova, poduprta hegelijanskim slikama terora i užasa. U tom malom industrijskom naselju kod Travnika, sred svakodnevnih smrti, paleži i progona stvoreno je nešto što tu nikada prije nije bilo – kazalište. Nastojeći se zakloniti od ratnog meteža skupina mladaca otkrivala je u sebi metaforu koju je Abdulah Šarčević govorio svojim studentima filozofije, misao da je talenat sretno sublimirani bijes.

Prozor na školi koja je prestala s radom razbili su i kao tati krišom se unutra uvlačili. Izdajničko svjetlo svijeća alarmiralo je patrolu vojne policije koja ih zatiče kako se uče scenskom govoru i pokretu. Škarama su svoju odjeću prekrajali pretvarajući je u glumačke kostime. Iz pogrebnog preduzeća donosili su limene lijesove da im budu scenografija. Zaneseni kao mladi misnici stvarali su crnohumornu komediju da bi progovorili o onome što ih je tištalo, o barijerama i podjelama među narodima i ljudima. Za njihov kazališni polet ubrzo se pročulo u toj malenoj enklavi i na predstave se dolazilo kao na proštenište. Pješice su išli na prva gostovanja u susjedne gradove Vitez i Novi Travnik, na prvu turneju po Hercegovini odlazilo se autostopom vozeći se u kamionima kojima se dovlačila humanitarna pomoć. Prvi pokretnik bio im je Anto Bilić, kao dječarac regrutovan i kazališno izobražen u Amaterskom pozorištu Travnik. S nomadskog potucanja po neuslovnim ratnim izbama, on se vratio domu svome pod Vlašićem, u mjesto koje je austrougarski katastarski činovnik nepravilno imenovao kao Pilića Dočić. Smjeli vizionar je od betonskog skeleta socijalističkog Doma kulture u susjednim Jankovićima izmaštao kuću kazališnog bitka. San po san, cigla po cigla i deceniju poslije tu je sazdano svetište Talije, prava kazališna zgrada.

Premda se zovu Hrvatsko amatersko kazalište Travnik, nikad se nisu zatvorili u granice svoga imena. Nisu se igrala samo djela dramskih pisaca koji su po rodu i jeziku hrvatski, nisu gostovali isključivo hrvatski ansambli i glumci. Iz puka nastalo, kazalište je za puk i igralo komedije bez populizma i bulevarskih jeftinih doskočica, no bilo je i komada s odličjem avangardnog i modernog scenskog izraza. Na kazališnoj sceni Ćorkan doziva Švabicu, fra Petar pripovijeda o Karađozu i Džem sultanu, kmet Siman priča svoju priču… možda i zbog blizine susjednog sela Ovčareva u kojem Andrić svojevremeno boravi kao politisch-verdachtig i kućni pritvorenik.

Kao nevješto nanesena scenska šminka ili kostim izlizan od prekomjerne upotrebe zvuči fraza da se u kazališnom gledalištu traži stolica više, ma šta se na sceni igralo, bio to Zijah Sokolović s monodramom ili pak neka lokalna izvedba. Amaterski ansambl odlazi na gostovanja i festivale odakle se vraćaju s pohvalama, nagradama i priznanjima proslavljajući ih dostojanstveno, bez medijskog prangijanja i borijanja. Posljednjih mjeseci putuju po BiH i Hrvatskoj igrajući „Snovopriču o Petru Barbariću“, predstavu koju su stvorili sa teatarskim sudrugovima i saveznicima iz Pozorišta Travnik, dramskog kolektiva koje je nekoć u nazivu imalo prefiks amatersko.

Kad se na pozornici pogase reflektori i publika ode iz gledališta, u glumačkoj garderobi Anto Bilić, po rođenju teatarski čovjek, pomisli šta sve može napraviti kvadrat scene, te crne kutije na kome se sve dešava, nepojamno čudo, ne samo u kazališnom smislu…

Travnička anahronika

Škrgo: Lašva
Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”
Škrgo: Dva kofera, spremna
Škrgo: Mecena
Škrgo: Vera
A šta je s tvojom slobodom?
Šoša i Majka
Titov travnički šnajder