Iz predstave Ljudi k'o vozovi

Škrgo: “Ljudi k'o vozovi”

Travnička anahronika

Publika je zdušno aplaudirala gostujućem ansamblu predstave „Ljudi k'o vozovi“, glumci su se posljednji put poklonili i otišli sa scene strpljivo čekajući da i posljednji gledalac napusti salu Doma kulture u Tesliću. Onda su cijelu predstavu, od početka do kraja, odigrali još jednom, onako, za sebe, za svoj ćeif…

Sve do kraja 70-ih godina Amatersko pozorište Travnik bilo je dosta uspješno u izvođenju pozorišnih djela na način kakvim se tada igralo u dramskom amaterizmu. U početnim godinama djelovanja pozorišnim upravnikom bio je i Zaim Muzaferija, u ovom je dramskom kolektivu umjetničku karijeru počeo Josip Pejaković, kao dječarci glumili su profesor Besim Spahić i doktor Zoran Đinđić… Tada nastupa naraštaj koji će izvršiti potpuni repertoarski i stilski preokret stvarajući skoro avangardne predstave specifičnih tema i osobenog načina scenske izvedbe. Na pozornicu su izlazili socijalni radnik, učitelj, istražni sudija, vozač kamiona, trgovac, direktor gradskog kina, precizni mehaničar… i na sebe navlačili obrazine dramskih likova. Ova bilješka podsjećanje je na pozorišne zanesenjake koji su imali originalno poimanje teatarske umjetnosti i prakticirali ga na osoben način, od kojih sam kao dječak i omladinac imao privilegiju učiti se etici i estetici pozorišta.

Igrajući na amaterskim i profesionalnim festivalima, s mnogo gostovanja po svim socijalističkim republikama i pokrajinama, profilirali su se kao jedinstven fenomen u jugoslovenskom glumištu. Pozorišni kritičar Sead Fetahagić je na Okruglom stolu Festivala dramskih amatera Jugoslavije u Trebinju kao konstataciju izrekao sentencu koja se mogla rabiti kao promotivni slogan: „U Jugoslaviji postoje tri vrste pozorišta: profesionalna, amaterska i Travničko.“

Sve je nastajalo u vlastitoj pozorišnoj radionici. Kao kućni pisac dramske tekstove pisao je gradski bibliotekar i tumač epizodnih uloga Rusmir Agačević. Replike je krojio za glumce u ansamblu kao da je krojač koji šije odijela po mjeri – pisao je likove prema snazi glumačkog umijeća svakog glumca ponaosob. Predstave je režirao i scenografsko-kostimografski osmišljavao Mirko Adžaip, nositelj jednog nezvaničnog glumačkog rekorda kojeg vjerovatno niko nikada neće dostići, a to je broj odigranih predstava u dramskom amaterizmu BiH. Likove na sceni oživljavali su glumci čije su izvedbe bile sve samo ne amaterske, nipošto diletantske, a nedostatak zanatskih umijeća nadomještali su neodoljivim scenskim šarmom. Trebali ste prisustvovati čitaćoj probi da vidite kako se ta skupina sklona šali, smijehu i zabavi transformiše u potpuno posvećene kreatore dramskih likova i situacija, kako sve izgleda kao liturgija u kojoj su strpljivi kao Jehovini svjedoci, zaneseni poput derviša u zikru i predani kao masoni u ritualnom tapšanju bijelim rukavicama.

Travničkim pozorištem zadivljen je bio Emir Kusturica koji je na početku umjetničke karijere stupio u dodir s njima. Kao reditelj Televizije Sarajevo uradio je televizijsku adaptaciju snimanja predstave „Ljudi k'o vozovi“ a to je bila prva predstava jednog amaterskog pozorišta u Jugoslaviji snimljena za državnu televiziju i emitovana u udarnom terminu savezne programske sheme, potom na zahtjeve gledalaca višekratno reprizirana. U jednoj TV emisiji izjavio je kako je „jedno od najznačajnijih amaterskih pozorišta u Jugoslaviji, pozorišta koje je nastalo, preraslo na onaj način na koji ja mislim da umjetnost jedino može da prerasta, iz neke potrebe neobjašnjive, iz zbira nekih fascinacija životnih, gradskih, provincijskih… pretvorilo se u vrlo ozbiljno pozorište.“ Oduševljen glumačkim talentom Dragana Šuvaka i Tomislava Gelića angažovao ih je kao tumače epizodnih uloga u svom prvom igranom filmu „Sjećaš li se Dolly Bell“, a Gelić će imati zapaženu ulogu i u njegovom drugom filmu „Otac na službenom putu“. Scena iz ovog filma, kad Malik, Mirza i Joža izvode priredbu u mahali da bi skupili novac za fudbalsku loptu, vjerno je prenesena scena iz travničke predstave „Teatar solo bez mesa OOUR-a Društvena ishrana“.

Sve što se moglo osvojiti od indvidualnih i kolektivnih nagrada na bosanskohercegovačkim i jugoslovenskim amaterskim festivalima i smotrama, oni su osvojili. Bivali su zaigrani tako da su pred publikom nastupali svaki treći dan u godini, igrali su bez ijednog novčića honorara više od stotinu predstava u jednoj pozorišnoj sezoni, što je i za profesionalne glumce teška rabota.

Njihova kulturološka misija bila je i prosvjetiteljska, kao prave lučonoše, bez komitetskih direktiva, slijedeći tek vlastite nazore, osmišljeno nastoje da pozorišno obrazuju i formiraju lokalnu publiku. Godinama su najuspješniji jugoslovenski dramski umjetnici te profesionalna i amaterska pozorišta gostovala u programu revije netakmičarskog karaktera „Travničke pozorišne svečanosti“. Svake jeseni „Planinska pozorišna staza“ predstavljala je putujući karavan s glumcima, scenografijom i kostimografijom koji na zaprežnim kolima s konjima odlaze u najudaljenija planinska sela u okolini Travnika i za seljake, stočare, šumske radnike, koji po prvi puta gledaju jedan pozorišni čin. Predstave se izvode na improvizovanim scenama a glumci spavaju u seoskim pojatama i kolibama stočarskih nomada na planini Vlašić, ili kao gosti kod gorštaka.

Travnički dramski amateri postali su svojevrsni ambasadori Travnika na kulturnom području Jugoslavije ali u lokalnoj zajednici decenijama ih je selilo i tumbalo po neuslovnim i nefunkcionalnim mjestima za umjetnički rad. Takva je bio i pomoćni objekat austrougarske konjušnice, niska i tijesna prizemna kućica koju su od milja zvali Krmetnjak.

Tih godina pozorište je bilo popularno i važno, uz glavne glumce djelovale su Pionirska i Omladinska scena, tako da je Krmetnjak postao pretijesan. Zato su glumci učinili nešto sasvim skandalozno i do tada neviđeno u socijalističkom Travniku, prerezali su katanac na ulaznim vratima i kao provalnici ušli u ispražnjenu austrougarsku zgradu bivše osnovne škole. Pozorišni inventar prebačen je iz Krmetnjaka na zaprežnim kolima na kojima su često putovali na Planinsku pozorišnu stazu. Epilog incidenta sveo se na partijski ukor mjesnog Komiteta i tako su dobili svoju pozorišnu zgradu koja je poslije donacijama lokalnih organizacija udruženog rada adaptirana u jednu od najljepših kamernih scena u BiH.

Generacija iz 70-ih scenom je stupala sve do početka rata u Bosni a onda su neke od njih vode Lašve otplavile iz Travnika, neki su u međuvremenu pomrli. Od svih njih danas samo jedna glumica, Ajša Halilović, još uvijek igra u novim predstavama Pozorišta Travnik.

Ovaj zapis memento je najponiznijem slugi i najdičnijem vitezu travničkog glumišta koji je u miru i u ratu bdio nad pozorištem onako kako su se drugi starali o svojoj djeci. Iskoračio je zauvijek sa scene i sa ovoga svijeta Zlatko Perčinlić, pa sad negdje iza rajske sufite, zajedno sa svojim pomrlim drugovima iz ansambla, čeka šlagvort da nastupi kao Haralampije, profesor i došljo, iz predstave „Ljudi k'o vozovi“…