Priče iz susjedstva
Prošao je evo i ovaj studeni/novembar, godine 2025. u Hrvatskoj. Navedena očitost zvuči banalno ako sadržaj iskaza svedemo na konstataciju o neumitnosti protoka kalendarski mjerenog vremena. No znamo da je vrijeme kategorija koja pokriva puno širi spektar značenja od puke temporalnosti. Vrijeme je i historijska, i politička, i kulturalna kategorija, između ostalog. Zato je i studeni/novembar 2025. u Hrvatskoj imao veću težinu, bio je mnogostruko više opterećen nego njegovi „studeni prethodnici“ prije tri, pet ili petnaest godina.
U međuvremenu je taj kalendarski mjesec – zahvaljujući ideološko-političkoj travestiji s pomoću koje je društveni prostor skoro do kraja prepušten fašistoidnoj eskalaciji ustaštva – postao razdoblje u kojem se u imenu nacionalno-domoljubnog pijeteta i sjećanja na žrtve i stradalnike Domovinskog rata, provode restriktivne mjere nad svime i svakim tko navodno odstupa od propisanih kanona. A kriterije propisuje radikalna politička desnica i agresivno ih komunicira preko svojih isturenih jedinica, dijelova veteranske (za)braniteljske populacije i nogomentnih navijačkih grupa.
Svalilo se tako na ovogodišnji novembar u Hrvatskoj sve ono što se akumuliralo i kuhalo proteklih mjeseci ove godine. Thompsonov koncert u Zagrebu početkom jula nije bio početak, već kulminacija i tačka prekretnica decenijama duge profašističke ideološke proliferacije društva, a ovogodišnje obilježavanje okrugle obljetnice, trideset godina koliko je prošlo od vojno-redarstvene akcije „Oluja“, pokazalo je svu raskoš mitsko-fetišističkog tretmana Domovinskog rata. Sve blaženo i nekritički, bez disonantnih tonova, barem kada je riječ o državno-političkim, službenim reprezentacijama tog historijskog događaja. U međuvremenu, između i nakon tih velikih nacionalnih dešavanja, dogodilo se mnogo toga, nimalo ugodnog. Zapravo i dapače, zlokobno prijetećeg.
Jedan dio ratnih veterana, zaodjenutih u (za)braniteljsko ruho – ali i interesno motiviran sa svrhom održavanja i ojačavanja vlastitih materijalnih privilegija i društveno-simboličkih pozicija – agresivno je nasrnuo na niz kulturno-festivalskih događanja u zemlji koja, prema njima, kaljaju pijetet Domovinskog rata, vrijeđaju branitelje i sve žrtve pale za slobodu Države i Nacije. Takvi festivali i njihovi protagonisti prokazani su, bez ikakvih valjanih argumenata, kao rasadnici bezočnog ljevičarenja i jugoslavenstva.
Ratnim veteranima (za)braniteljima priključile su se grupe očito izmanipuliranih i orkestriranih nogometnih navijača, taj vječito potentan kolektivni subjekt, pričuvna snaga za agresivne društvene obračune koju je relativno lako i brzo moguće mobilizirati, već po potrebi. Oni su suzili fokus svojih napada na manjinsku srpsku zajednicu, tog vječitog „Pedra“, dežurnog krivca za sve i svašta u suvremenoj Hrvatskoj. Atakirali su takvi na niz kulturnih događaja u sklopu Dana srpske kulture u Hrvatskoj. U tome su i djelomično uspjeli jer su neke manifestacije prekinute, a druge se nisu ni dogodile, otkazane su ili odgođene iz preventivnih razloga, zbog straha od eskalacije nasilja.
Svesti sve navedeno pod etiketu „kulturnih ratova“ bilo bi preblago, a i neodgovorno. Puno su opasniji trendovi na djelu. No ne i ako se pita politički najmoćnijeg, pa samim time i najodgovornijeg čovjeka u zemlji, HDZ-ovog premijera Andreja Plenkovića, koji je za sve to okrivio domaću histeričnu ljevicu koja navodno konstantno provocira osjetljive društvene skupine.
***
Eto u takvom društvenom ozračju, prethodno tek rubno skiciranom, dočekali smo u Hrvatskoj ovogodišnji studeni novembar. Tačnije, 18. dan u tom mjesecu kada se obilježava pad Vukovara, ovaj put trideset i četiri godine koliko je proteklo od tada. Državni je to praznik i neradni dan koji ima podugačak službeni naziv: Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Iako je prema brojnim akterima koji su 1991. tome neposredno svjedočili, Vukovar zapravo pao – ili osvojen od strane ostataka nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA), te raznoraznih velikosrpskih i četničkih paravojnih formacija – dva dana kasnije, 18. 11. izabran je kao službeni datum komemoracije te nacionalne tragedije.
I sve bi vezano uz taj dan i praznik vjerojatno prošlo u uobičajnom tonu, no ovaj put osjetljivije i pojačano zbog opisane društveno-političke atmosfere u zemlji, da uspostavljeni nacionalni konsenzus nije narušio jedan glas. No ne i bilo koji i bilo čiji glas. Glas je to performativa, subjekta s osobnom i profesionalnom prtljagom snažnog simboličkog naboja koja joj ne može biti tek tako osporena, a nikako oduzeta. Jer, to je njena biografija, njen život i izgrađen svjetonazor kojeg nedvosmisleno, jasno i glasno artikulira.
Ivana Bodrožić rođena je 1982. u Vukovaru, gdje je i živjela do početka rata. Nakon pada grada, devetogodišnja djevojčica, zajedno s bratom i majkom, prisiljena je na izbjeglištvo, dok otac ostaje u Vukovaru i smrtno strada na Ovčari, kao jedan od svirepo pogubljenih pacijenata odvedenih iz vukovarske bolnice. O godinama rata i prognaništva, Ivana je napisala dojmljiv roman Hotel Zagorje, koji je označio tek početak njene profesionalne spisateljske karijere. U međuvremenu se profilirala u prepoznatljivu književnicu, jednu od priznatijih u generaciji današnje mlađe srednje dobi.
Zato nije svejedno kada osoba s takvom životnom pričom i profesionalnim statusom, progovori povodom događajâ koji u društvu imaju vrlo osjetljiv politički, nacionalni i ideološki tretman. Bodrožić je ove godine, sigurno ne odjednom i iznenada, odlučila kratko i jasno reći što misli povodom višedecenijskog političkog, ideološkog i medijskog parazitiranja na simbolici vukovarske tragedije, ali i o društvenoj hipokriziji koja je izgrađena na tom tragu. Pri čemu bi se analogija na tragu njenih riječi, bez ikakvog pretjerivanja, mogla protegnuti i do cjelogupnog oficijelnog tretmana Domovinskog rata i svega što on simbolizira u službenim narativima.
Ivana Bodrožić je tim povodom, između ostalog, na svom facebook profilu napisala sljedeće: „Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedini njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata… To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima“. Bodrožić pritom naglašava da je sve to što se trideset, a posebno zadnjih desetak godina, radi sa simbolikom vukovarske ratne tragedije – monstruozno.
Puno je to „mekša“ verzija stava koji je po svom habitusu, ali ne i po stilu artikulacije, u suštini srodan onom što je izrekao Boris Dežulović prije četiri godine u već čuvenom tekstu „Jebo vas Vukovar“. Sudeći po brojnosti i intenzitetu podrške koju je Bodrožić dobila, barem na razini društveno-mrežnih i reakcija u vidu medijskih komentara, pogodila je „u sridu“, čačnula sentimente i političke stavove onih u Hrvatskoj što im je dosta takvog oblika ideološkog nasilja i terora kojima je nacionalni javni prostor godinama izložen.
No i ona, kao i ostali joj srodni po društveno-političkim vrijednosnim stavovima, morali su dobiti odgovor s druge strane ideološkog spektra. Odabir figure za takvu ulogu sasvim je razumljiv i logičan. Stipe Mlinarić Ćipo veteran je Domovinskog rata od samih njegovih početaka 1991., pripadnik Turbo voda u obrani Vukovara. Nakon pada grada, završio je u zarobljeništvu i proveo 272 dana u logorima pod kontrolom srpskih vojnih jedinica. Politički se počeo javno eksponirati prije nešto više od deset godina, sudjelujući u akcijama razbijanja ćiriličnih ploča postavljenih na vukovarske institucije za vrijeme vlade koju je predvodio Zoran Milanović, tadašnji čelnik Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP). Bio je to tek početak. Mlinarić je danas profesionalni političar, saborski zastupnik iz redova ekstremno desnog Domovinskog pokreta (DP), koalicijskog partnera HDZ-u na vlasti.
Ovo je, između ostalog, Ćipe poručio Ivani i ostalima kao odgovor na njen status: „A previše je onih koji bi htjeli da Domovinski rat postane fusnota u udžbeniku. Ne tražim ja da se Hrvatska klanja braniteljima. Tražim samo da se sjeti svojih mrtvih i nestalih. Da zapali svijeću. Nema u tome ništa monstruozno. Ima samo zahvalnost i pristojnost. Ako nekome teško pada hodati u Koloni, neka ne hoda. Neka ostane doma. Ali nemojte nama koji idemo reći da radimo nešto pogrešno. To je naš zavjet. I dok god stojim na nogama, pa i kad me budu gurali u kolicima, znate gdje ću biti 18. studenog“.
***
No čini se da je Mlinarić pritom ipak promašio „ceo fudbal“. Ivana Bodrožić, naravno, nije niti jednom riječju osporila dimenziju vukovarske tragedije, kao ni prakse komemoriranja žrtava tamošnjih zločina. No ono na što se s pravom kritički osvrnula – a što Ćipe u njenom društveno-mrežnom statusu ne vidi i/ili ne razumije, ili se samo pravi da ne vidi i/ili da ne razumije – jesu kontinuirane prakse postratnog političkog zlorabljenja i ideološkog zlostavljanja Vukovara i njegove teške ratne priče svih ovih proteklih decenija, od 1995. do danas. Istina, u donekle različitim verzijama i s različitim intenzitetima, ovisno već o partikularnom historijskom kontekstu i političkoj konjunkturi, ali ipak ustrajno i kontinuirano kroz cijelu postsocijalističku tranziciju.
Rezultat svega toga je već sada porazan, a kraj se niti ne nazire. Lijep barokni višenacionalni grad koji je prije četrdesetak godina doživio svoj razvojno-modernistički vrhunac i pulsirao od života, s jednom od najvećih jugoslavenskih tvornica u svome predgrađu – „Borovo“ u Borovo Selu – danas je grad duhova, zombi grad. Iz Vukovara se danas masovno iseljava, kao uostalom i iz cijele Vukovarsko-srijemske županije koja je između 2011. i 2021. izgubila više od 20% stanovništva.
I nije to nimalo slučajno. Vladajućim političkim garniturama na svim razinama, lokalnoj, županijskoj i nacionalnoj, Vukovar je potreban upravo takav kakav je danas. Ne grad u kojem se živi i radi, koji ima perspektivu i u koji se ljudi doseljavaju, već grad koji je svojevrstan pervertirani nadgrobni spomenik nacionalno-domovinskoj žrtvi. Živi mrtvac. Stoga nije pretjerano zaključiti da su radikalno ratno nasilje i destrukcija koju je Vukovar doživio u ratu 1990-ih, nastavljeni kontinuiranim postratnim praksama političko-ideološke nekrofilije, optočene žrtvoslovnom pornografijom.
No vreba još jedna fundamentalna opasnost, da se na kraju vratimo širem pripadajućem kontekstu, a to je Domovinski rat. Nedavno je u Saboru, u organizaciji saborskog Odbora za ratne veterane, održan okrugli stol na temu Deklaracije o Domovinskom ratu. Taj smo dokument, koji je pod pritiskom braniteljskih udruga usvojen 2000. za vrijeme vladavine SDP-a, već spominjali u ovoj rubrici u nekoliko navrata.
Sada se otvoreno predlaže da se ta neobavezujuća Deklaracija pretoči u zakonski akt, putem čega bi se potom mogao krivično goniti svatko tko bi o Domovinskom ratu glasno razmišljao na načine koji su u suprotnosti s uskom, oficijelnom i jednodimenzionalnom interpretacijom tog historijskog događaja. Recimo tako što bi podsjetio na stotine zvjerski ubijenih civila srpske nacionalnosti na prostoru nekadašnje SAO Krajine, a u danima nakon „Oluje“. Ili prisjećanje na činjenice da su postrojbe Hrvatske vojske, zajedno s jedinicama Hrvatskog vijeća obrane, u dijelovima Bosne i Hercegovine vodili agresivan rat za vrijeme oružanog sukoba s Armijom RBiH tokom rata 1990-ih.
Tako to biva kada ideologija nastoji kontingentne historijske događaje oprirodniti do razina samopodrazumijevajućih kanona o kojima se ne može, a nema se ni šta, raspravljati. Iz takve perspektive, istina je jasna i nedvosmislena, nema tu nikakvih nedoumica i nepoznanica. U nju ne možemo sumnjati, kao što recimo nemamo nikakvih dilema da će sutra osvanuti jutro. Istina je čista, ispolirana i kao takva isporučena svima kako bi bila ugrađena u strukturu kolektivnog zdravog razuma. No ostaje jedan problemčić s time. Ako je takva ideološka operacija na djelu, onda ne pričamo o istini i činjenicama, već o pukim mitovima i legendama.