Priče iz susjedstva
Razgovor na nastavi dospio je do mjesta na kojem se otvorio prostor da u raspravu uvedem francuskog filozofa i sociologa neomarksističke orijentacije Henryja Lefebvrea. Lefebvreove teorije su u međuvremenu, nakon sloma država „realno egzistirajućeg socijalizma“ i tzv. socijalne države blagostanja u zemljama „kompromisnog kapitalizma“ potkraj 20. vijeka, djelomično zaboravljene, potisnute na marginu. Osim donekle temâ iz domena arhitekture, urbanizma i sociologije grada kojima se bavio „kasni Lefebvre“ i koje još uvijek imaju solidnu prođu u intelektualnim, akademskim i aktivističkim krugovima lijeve orijentacije što se bave tim područjima, a za što je posredno zaslužan jedan od njegovih poznatijih učenika David Harvey. Sve to ne znači da je Lefebvre danas manje bitan i aktualan, dapače.
Dotaknuo sam se tako na seminaru Lefebvreove razrade neokolonijalnih trendova na tzv. zapadu koji su prema autoru uslijedili netom nakon Drugog svjetskog rata. Teza glasi, u najkraćem, da je s tom epohom koja se često etiketira i kao „postkolonijalna“, započeo proces pojačane eksploatacije u samim središtima kapitalističkog svijeta, sve u okviru paradigme koju Lefebvre imenuje konzumeristički neokapitalizam. Dotadašnje klasične tipove radno-industrijskih eksploatacija, te djelomični gubitak vrijednih sirovina koje su se izvlačile sa prostora nekadašnjih kolonija „trećeg svijeta“ (ali samo djelomičan, jer u epohi tzv. postkolonijalizma s tim unosnim poslovima nastavljaju zapadne korporacije, interesno tijesno povezane s domaćim kompradorskim elitama na čelu bivših kolonija), (neo)kapitalistički režimi od tada sve više počinju nadomještati i nadopunjavati praksama tipičnim za potrošačku kulturu i potrošačka društva. Kontinuiranim konzumerističkim crpljenjem iz svakodnevnog života, dokolice i neradnog slobodnog vremena ljudi u svome vlastitom okruženju, u državama tzv. razvijenog zapada.
U fokusu takve transformacije našla se dakle dokolica ili slobodno vrijeme, u „naivnoj“ idealno tipski zamišljenoj verziji vremenski period namijenjen druženjima, socijalizaciji, porodici i prijateljima, i/li bavljenju osobnim interesima kroz hobije, na primjer (ovo ne treba poistovjetiti sa kapitalističko-postmodernim, new age-erskim „radom na sebi“, jer ta ideologija jastvo poima kao resurs, sirovinu na kojoj treba raditi kako bi se povećali kapaciteti individue, te kako bi ista mogla „bolje kotirati“ na „tržištima osobnosti“). Riječ je o jednoj od tri „velike osmice“ koje su historijski donedavno gradile strukturu modernog svakodnevnog života (rad/obezbjeđenje sredstava za egzistenciju – dokolica/slobodno vrijeme – san/odmor). Ali, u istinitosti modernog kapitalističkog svijeta, znamo da je slobodno vrijeme nerijetko tek pretvoreno u poligon za potrošačke prakse i puku konzumerističku hedoniju.
Problemski okvir za takvu raspravu predstavljala je elaboracija historijsko-društvenih i ekonomskih trendova marketizacije i komodifikacije, odnosno procesi transformacija vrijednosti, svega i svih, u neki tip robâ namijenjenih tržišnoj razmjeni. Već elementaran uvid u historijat najvažnijih tipova robâ, počevši s tzv. industrijskom revolucijom modernog kapitalizma u Engleskoj potkraj 18. vijeka, pokazuje nam kako su tekli i razvijali se takvi trendovi. Od zemlje, rada, novca i manufakturnih proizvoda u počecima modernog kapitalizma, preko industrijskih proizvoda u 19. i ranom 20. vijeku, prema uslugama, idejama i zabavi u drugoj polovini 20., do informacija, iskustva, doživljaja, zdravlja, događaja… kao nekih od najvažnijih robnih resursa današnjice, svijeta 21. vijeka.
Stoga ne iznenađuje da je jedna pažljivija studentica postavila pitanje koje me i samog već neko vrijeme muči i na koje naravno, kao i na svaki drugi dobar upit, nemam zadovoljavajući odgovor. Upitala je kako bi suvremeni kapitalizam mogao iznaći načine da učinkovito, čitaj profitno isplativo, eksploatira period sna, taj značajan dio vremena u životu koji teče s onu stranu naše budnosti i svjesnosti. Malo preciznija formulacija pitanja mlade kolegice mogla bi glasiti: kako zamisliti daljnju „evoluciju“, „razvojnu“ putanju suvremene kapitalističke komodifikacije, od rada, preko dokolice i slobodnog vremena, prema snu?
Umjesto nedvosmislenog odgovora, otvara se perspektiva za sijaset srodnih pitanja. Je li prostor/vrijeme sna limit za matricu kapitalističkog porobljavanja? I kako uopće razmišljati, s kojim valjanim argumentima – uzevši u obzir makar elementarnu upućenost u „zadivljujuće“ zastrašujući historijat mutacija kapitalizma, njegovu fleksibilnost i kapacitete redovitog pronalaženja načina za učinkovite transformacije, sve sa ciljem osvajanja i marketizacije novih prostora svijeta i života – o mogućim granicama kapitalizma, limitima kooptacijskih dosega tog sistema? Osim, možda, ako su takve granice krajnje (auto)destruktivnog tipa. Prvo što pritom razumljivo pada na pamet jest scenarij ekološke kataklizme izazvane ekonomsko-političkim sistemskim djelovanjem, koja bi ujedno značila i opću društvenu apokalipsu.
Ostanimo još rečenicu-dvije na tropu zvanom san. Ako se za trenutak osvrnemo na bazičnu teorijsko-(psiho)analitičku referencu kada je o toj temi riječ, a u okvirima zapadnjačke intelektualne tradicije to je Sigmund Freud, onda ćemo se prisjetiti da je „rad sna“ drugo ime za procese obrade nerijetko traumatičnih, u podsvjest potisnutih iskustava iz svijeta naše svjesne budnosti. Ili, kratki skok sa nauke na popularnu kulturu, kako razumjeti i primjereno tumačiti intrigantna poigravanja sa iracionalnostima podsvjesnog, često upakiranim i u narativ košmarnog sna koji se pretače u zbilju, u filmskim uratcima jednog Davida Lyncha? Filmovi su to koji, premda dolaze iz alternativnog dijela mainstreama, svakako pripadaju dobro poznatoj i profitabilnoj industriji pokretnih slika. No, zamišljena kapitalistička komodifikacija i marketizacija vremena/prostora sna u svakodnevici i korištenje sna kao dokazano učinkovitog motiva za produkciju u filmskoj (ili bilo kojoj drugoj) industriji, nisu jedno te isto.
Neposredniji inspirativni motiv za temu ovog teksta došao je s jedne druge, ali srodne strane. Prije nekoliko dana ovaj je portal sa Peščanika preuzeo prijevod teksta „Uputstvo za upotrebu“ koji potpisuje čuvena – za mene osobno najveća ikad – književnica iz žanra znanstvene fantastike, Ursula K. Le Guin. U njemu autorica elaborira tezu o imaginaciji kao najvažnijem alatu ljudske vrste. Imaginaciju valja, tvrdi Le Guin, učiti i kultivirati, stimulirati i njegovati. Imaginacija nije – za razliku od kreativnosti za koju se možemo složiti da je već neko vrijeme, na tragu prethodno objašnjenih procesa komodifikacije, marketizacije i „rada na sebi“, kooptirana logikom kapitala, to jest podvedena tržišnoj logici razmjene i profita – sredstvo zarađivanja. Nju valja učiti koristiti. A osnovne i nezaobilazne metode da bi to bilo moguće, kako bi nekomodificirana imaginacija uopće pronašla puteve svoje realizacije, jesu čitanje i aktivno slušanje. Imaginaciju ovdje razumijemo i tretiramo kao sinonim za snove, maštu, ili za neki tip realizirane slobode preko utopijski oblikovanih scenarija.
Čitanje, a i aktivno slušanje, prakse su koje danas nije lako realizirati. Neprekidni nagovori brojnih platformi, neprestana notifikacijska „bockanja“ na tzv. društvenim mrežama, ispostavljenost preobilju (pseudo)informacija – općenito, zaglušujući šum svijeta konstruiranog i posredovanog medijima – ne ostavljaju puno slobodnog prostora i vremena. Na raspolaganju nam je jako malo od onog što i Le Guin vidi kao nužne preduvjete za čitanje i aktivno slušanje, a to su prostor, vrijeme i tišina.
Na drugoj je strani svijet slika. Medijski posredovana slika, to jest prva objavljena i tehnološki moderna novinska fotografija, ušla je u društveni život prije manje od vijeka i pol, a za čuvene početke pokretne slike sa filmske trake znamo da datiraju u 1895. O masovno medijskoj, globalno distribuiranoj televizijskoj slici, ne možemo govoriti prije ranih 1960-ih. Radi se dakle o historijski jako mladim tehnologijama koje, tome disproporcionalno, imaju ogroman utjecaj na sve sfere društvenog i privatnog života. S decenijama koje su uslijedile dospjeli smo do obličja današnje epohe, svijeta apsolutne dominacije slike, svojevrsne diktature okular-centrizma, to jest kulture vizualnog. Slike su posvuda oko nas i sa nama. Konzumiramo, proizvodimo i distribuiramo ih neprestano.
Kritički intonirane teorije društva prepoznale su problem koji nastaje s tim u vezi već u 1960-im. Temu je načeo američki sociolog Daniel Boorstin s knjigom Slika (1961), a perspektivu su zaoštrili tzv. situacionisti, to jest Lefebvreovi studenti „šezdesetosmaši“. Prije svih Debord u Društvu spektakla (1967), ali i Vaneigem s Revolucijom svakodnevnog života, objavljenom iste godine. Ono što ih povezuje jesu teze o već tada realiziranom svijetu suvremenosti koji je obilježen permanentnim kapitalističkim konzumerizmom i ideologijom medijatiziranog spektakla, to jest društveno-ekonomskim i kulturalnim formama za čiju je realizaciju akceleracijska produkcija i distribucija slika upravo jedan od važnijih mehanizama.
Kultura je to pasivnog zurenja (zurenje ili „piljenje“ kao korak unazad u odnosu na iskustvo gledanja) u već dovršene i isporučene nam slike, a ne život ispunjen aktivnom društvenom participacijom. Na tako kreiranu percepcijsku i recepcijsku podlogu idealno naliježu reklamno-marketinški uratci koji su istovremeno uzrok i posljedica takvih fenomena. Kada je Debord u spomentoj knjizi vizionarski zapisao da spektakl kao ideologija nije tek puki zbir ili arhiv slika, već je to društveni odnos među ljudima posredovan slikama, nije li nam time ponudio najtačnije kratko objašnjenje „Instagram svijeta“ današnjice? Preciznu definiciju aktualne suvremenosti koja poput bumeranga dolazi iz prošlosti.
Spektakl – kao realizirana ideologija upakirana u svijet slike, te upregnuta u profitno-kalkulativnu i interesnu računicu kapitalizma – sakati istinsku imaginaciju, maštu, utopiju, potencijale sanjskog. Trebaju li nam praktični primjeri za izrečeno? Vratimo se za trenutak natrag ka filmu. Nismo li se svi, barem nekad u životu, našli u situaciji da nas je filmski uradak napravljen prema scenariju u čiji je predložak upisan neki roman koji smo prethodno, prije gledanja filma, pročitali – razočarao. Pa smo zaključili da „to nije to“. Da smo mi to „drukčije vidjeli“. Jasno je zašto. Čitanjem i aktivnim slušanjem ulazimo u osobni svijet imaginarnog, u svijet izmaštanih slika koje su samo naše, koje smo stvorili radom naše mašte, u svjesnom stanju budnog sanjarenja. Nikakva industrija produkcije slika, pa čak ni najbolja filmska, ne može konkurirati takvom iskustvu. Odnosno, nedostatna je, manjkava u usporedbi s učincima naših vlastitih imaginarija, vizualnih i verbalnih.
Istinske potencijale slobode mašte i imaginacije sakate i naši osobni snovi koji su vrijednosno oblikovani upravo matricom kapitalističkog spektakla i u skladu s time formatiraju naše želje, ambicije i stremljenja, te iscrtavaju konture naših poimanja sreće, uspjeha i dobrog života. Umjesto toga, san – jednako kao i maštu i/li imaginaciju – trebamo razumjeti i tretirati kao prostor/vrijeme neokaljane slobode koji ne treba i ne smije robovati zadanim konvencionalnim očekivanjima i pravilima, kao ni interesno-kapitalistički modeliranim normama djelovanja i funkcioniranja. Neka živi sloboda imaginacije. Neka traju kapitalizmom neokaljani prostori naših snova i naše mašte.