Priče iz susjedstva
Na njegov smo butik, prepun rukotvorina, raznoraznih prostirki, tepiha, ćilima i zidnih tapiserija, naletjeli sasvim slučajno. Ali nije bilo neobično da se tako desilo. Jer nakon ogromnog Hiderabada, velikih Udaipura i Jodhpura, Jaisalmer je bio prvi manji grad na tom putovanju po Indiji, ima tome sad već skoro deset godina. Narenda Damodardas Modi je te 2014. netom preuzeo premijersku funkciju. U narednim će se godinama pokazati sva pošast Modijeve radikalno desničarske, militantno-nacionalističke hinduističke politike, u kombinaciji s indijskom verzijom neoliberalnog kapitalizma. No već se i tog ljeta 2014., u koju god državu i grad te zemlje-potkontinenta smo zavirili, a obišli smo ih dosta, posvuda osjećao duh kolektivnog entuzijazma i gradbeništva, isprepleten s doživljajem snažnog nacionalnog ponosa. Profil velike nacije i države koji 21. vijek prepoznaju kao svoje historijsko vrijeme.
Kako god, mogućnost da nabasamo na njegovu radnju, vrzmajući se pitoresknim ulicama Jaisalmera (u proporcijama Indije riječ je o gradiću koji je tada imao 50-ak, a danas skoro 80-ak hiljada stanovnika), bila je dakle sasvim realna. Lako nas je namamio da uđemo. Nije bio nametljiv, ali jest poprilično pričljiv. Mlad čovjek, u kasnim dvadesetim godinama života. Pokazujući nam proizvode, usput je pričao o njihovom porijeklu. Rekao je da ih izrađuju isključivo ručno, u kućnoj radinosti, udovice, žene iz nedalekih sela u obližnjoj pustinji Thar. To je velika pustinja što razdvaja Indiju i Pakistan, zemlje u neprijateljskom odnosu i kontinuiranoj napetosti zbog uvijek mogućeg izbijanja konflikta, koje su često ratovale nakon Drugog svjetskog rata. Zadnji veći sukob dogodio se 1999., poznat je pod imenom Kargilski rat.
Tako je naš neimenovani junak ovog teksta odlučio pokrenuti biznis baziran na svojevrsnom fair trade poslovanju, odnosno pravednoj trgovini. Povezao se s lokalnim zajednicama brojnih sela u pustinji Thar i tamo stupio u kontakt sa ženama koje su izgubile muževe, braću, očeve i sinove u ratu, te im ponudio oblik poslovne suradnje. One njemu isporučuju svoje rukotvorine, on ih prodaje u svome butiku u gradu, te im navodno pošteno plaća, konkretnim i korektnim procentom od zarađenog novca. Poslovno-etičan humanitarizam.
Entuzijastično je i obilato pričao o svome poslu. Djelovao je kao neko tko zaista vjeruje da svojim poslovanjem čini dobra djela. Dojam je želio upotpuniti kompletnom slikom svoje mlade familije. Ubrzo se u butiku pojavila jako mlada, sićušna djevojka koju je predstavio kao svoju suprugu. U naručju je nosila njihovog desetomjesečnog sina.
Nikada prije, a ni poslije, nisam vidio bebu usporedivu s tim dječakom. Bio je jako krupan, nevjerojatno razvijen za svoju dob. U mom doživljaju i percepciji izgledao je kao manja babuška lutke nekakvog sumo borca. Vrhunac upečatljivog dojma bio je trenutak kada mu je otac, želeći nas valjda impresionirati prizorom, nad usta nadvio ekstremno ljutu indijsku papričicu, a dječačić ju je bez oklijevanja i odlaganja halapljvo progutao. Potom se malo stresao od ljutine i već sljedeći trenutak pogledao me izravno i izazovno. Pogledom koji sam čitao kao, „jesi li spreman, idemo se malo hrvati“.
Uglavnom, domaćica nam je ubrzo servirala i čaj, lijepo smo se upoznali, podružili i napričali. Nešto sitno smo naravno i kupili. Imao je samo jednu molbu. Tražio je da napišemo Tripadviser preporuku za njegov butik, ali – tu nastupa distinktivan poslovni momenat – ne na engleskom („takvih imam dovoljno“), već na vašem jeziku („na tom jeziku nemam ni jednu recenziju“).
No tu nije bio kraj. Iskoristili smo priliku i zamolili ga za informaciju o nekom mjestu u gradu gdje bismo mogli kupiti indijske tave i lonce, pravu infrastrukturu za njihovu preukusnu hranu. Istog se trena sam ponudio da nam sutra pokaže jedno takvo mjesto, a mi naravno ponudu nismo odbili. Rekao je, „nemojte kupovati na ovim turističkim mjestima, tu se vas turiste dere, uzimaju vam se pare na veliko. Odvest ću vas tamo gdje mi domaći kupujemo takve stvari“. Odlično, san svakog putnika-turista da dotakne „ono autentično lokalno“ ponudio se na dlanu, odmah smo dogovorili mjesto i vrijeme sutrašnjeg susreta.
I sutradan se lik doista pojavio na dogovorenom mjestu u dogovoreno vrijeme. Dovezao se na nekakvom motorčiću, malom mopedu, jer se do tog mjesta nije baš moglo tek tako pješice. Mene je pozvao da sjednem njemu iza leđa na motor, a mojoj partnerici rekao da nas tu sačeka, jer da „nećemo dugo, brzo ćemo se vratiti“.
I zaista, nakon možda deset-petnaest minuta vožnje dođosmo do nekog mjesta poprilično neatraktivnog izgleda. Podsjećalo je na nekakvu zapuštenu veću garažu, a unutra veliko brdo, hiljade većih i manjih komada posuđa nasumično nabacanih na ogromnu hrpu. Rekao sam mu šta mi treba i njemu prepustio daljnji razgovor s vlasnikom, prodavačem. Ubrzo mi je donio traženu robu, to je bilo baš to što sam želio, platio sam u iznosu neke dolarske siće i sve je ispalo super.
A onda mi je moj novi poznanik rekao, „sad sam ja tebi napravio uslugu, hoćeš li i ti meni“? Odgovorio sam da u načelu nema problema, naravno da može, ali ne znam kako bih mu mogao pomoći, šta bih to trebao napraviti s obzirom na kontekst, okolnosti u kojima se nalazimo. Objasnio mi je da mora napraviti novu vizit kartu i da želi da ja idem s njim do fotokopirne radnje u kojoj će mu to izraditi. Rekao sam u redu, idemo, iako mi i dalje nije bila jasna moja funkcija i uloga u priči, a on ništa više nije objašnjavao.
Ponovno penjanje na motorčić i krenusmo. Opet kraća vožnja i stigosmo do foto radnje. Uđemo. Djelovalo mi je da već poznaje momke koji tamo rade, da su već dogovarali ono zbog čega smo došli. S jednim od njih sjeo je za kompjutor i počeli su raditi skicu za novu vizitku. Na mene nitko nije obraćao pažnju, kao da me nije ni bilo, duh, a meni je i dalje bilo nejasno zašto sam tu, šta bi trebala biti moja uloga.
I prošlo je tako podosta minuta. Njih su se dvojica posvećeno udubila u radnju. Traženje prave pozicije i veličine fotografije kao za ličnu kartu, font i boja imena i prezimena, smještanje informacija o adresi butika, kontaktni podaci, itd. Konačno, napokon, dođe trenutak da se i mene uključi u proces. Okrenu mi se moj poznanik i reče: „Bio si jučer kod mene dva sata. Sjedili smo i pričali. Upoznao si me. Vidio si moju radnju, čuo priču čim se bavim i šta radim, vidio moju ženu i dijete. Reci mi tko sam ja, šta da upišem ispod svoga imena na novoj vizitki?“
Za trenutak me zbunio. Prepoznao sam odmah kako je ozbiljan i kolika su mu očekivanja od onog što će od mene čuti. Sigurno ga ne bi zadovoljilo nešto poput „salesman“ ili slično, zvučalo bi preprosto. Stvorio mi je zato stanoviti pritisak. Razmišljao sam kratko, ali brzo, pa konačno bleknuh: „You are… project manager.“ Trajalo je možda dvije-tri sekunde prije nego što me primio za ruku, kleknuo na koljena i oduševljeno uskliknuo: „Yes, yes, that is something I needed! Project manager! Thank you, thank you, thank you… for hundred times!“
Onda je ustao, okrenuo se prema dečku koji je radio na vizitki i rekao mu da ispod imena napiše: projektni menadžer.
Nikada do tada, a ni od tada, nisam osjetio jači učinak riječi koje sam izgovorio. Kako riječi mijenjaju i oblikuju nečiji svijet. Tako je moj poznanik iz Jaisalmera, tada mlad i ambiciozan poduzetnik na početku karijere, dobio riječi za kojima je tragao, označitelje za svoju profesionalnu afilijaciju. A meni je, pored sjećanja koje sam ovdje kratko prepričao, ostao blagi talog gorčine. Dijelom zato jer sam spontano upao u diskurzivnu praksu banalnog širenja kapitalističke poslovne kulture, a većim dijelom zato jer sam se na jednom trivijalnom primjeru neposredno uvjerio u svu interpelativnu moć te ideologije, na planetarnoj razini.