foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Izazovi radnih migracija za strance u Hrvatskoj

Priče iz susjedstva

Neki tipični globalizacijski procesi, kakvi su i masovne radno-životne migracije, punom su silinom i u poprilično kratkom vremenskom periodu zahvatili Hrvatsku koja je odnedavno, ulaskom u Šengensku bezgraničnu zonu i preuzimajući euro kao svoju valutu s prvim danom ove godine, zaokružila tzv. tranzicijski proces. Uz uvjet da tranziciju tretiramo u strogo normativnom smislu. Radno-migracijski trendovi vidljivi su već i golim okom te zamjetni suhim uhom. Ljudi, mahom mlađi muškarci azijatskog porijekla, susreću se na svakom koraku u većim gradovima Hrvatske, a potpuno nerazumljivi nam jezici koje donose sa sobom žamore ulicama miješajući se sa domaćim hrvatskim.

Naravno, ti su ljudi došli tu zbog posla, trbuhom za kruhom, kako se voli reći. Mnogi od njih prije toga vjerojatno nisu ni čuli za Hrvatsku. Uglavnom rade teške, opasne i slabo plaćene poslove poput dostavljačkih, ili u građevini, a za koje u Evropi, pa onda i u Hrvatskoj, konstantno nedostaje radne snage. Tome treba pridodati i brojnu sezonsku radnu populaciju, koja se mjeri u desecima hiljada, u sektorima turizma i ugostiteljstva. Razlozi takvih trendova su jasni. Tako je kako zbog preseljenja brojnih Hrvata i Hrvatica u bogatije države EU-a nakon što je Hrvatska 2013. postala članicom te alijanse, kao i zbog loše demografske slike u Hrvatskoj koja traje već decenijama, a sada je stigla i na naplatu. Globalizacijski radno-migracijski domino efekt time postaje očit. Državljani Hrvatske i ostalih zemalja sa periferije EU-a odlaze u zapadne evropske države da tamo rade poslove koje zapadnjaci ne žele, a na njihova mjesta u državama koje su napustili dolaze ljudi iz zemalja tzv. trećeg svijeta.

No cijena rada na hrvatskim je tržištima niska, a uvjeti rada daleko od idealnih, pa Hrvatska kao radno-životna destinacija više nije toliko atraktivna, u usporedbi sa zemljama zapadne Evrope, ni za ljude sa prostora socijalističke Jugoslavije. Takvi ipak još uvijek statistički dominiraju u rubrikama stranih državljana na radu u Hrvatskoj. Međutim, brojem im se približavaju Nepalci, Filipinci, Indijci, Bangladešani, kao i Ukrajinci… I takvi će se trendovi samo pojačavati. No jezično-kulturni, geografski, porodični i prijateljski faktori zasigurno će još dugo vremena bitno određivati visok procenat udjela državljana nekadašnjih jugoslavenskih republika među populacijom stranih radnika u Hrvatskoj.

A šta kažu statistike? Recimo to da je prošla 2022. bila rekordna godina po broju izdanih dozvola za boravak i rad u Hrvatskoj. Prema podacima hrvatskog MUP-a, u prošloj je godini na hrvatskom tržištu rada novu dozvolu dobila ili produžila 124.121 osoba, što je za 42.166 više nego u 2021. godini. U Hrvatskoj su u 2022. godini radila 36.783 državljana Bosne i Hercegovine, 19.176 državljana Srbije, 12.222 Nepalaca, 10.053 Makedonaca, te 8.979 državljana Kosova. Među najbrojnije strane radnike spadaju državljani Nepala, Bangladeša, Indije, Filipina i Ukrajine. Najveći broj dozvola za boravak i rad u Hrvatskoj u 2022. godini izdan je za graditeljstvo (53.772), turizam i ugostiteljstvo (32.306), za industriju (16.932), sektor prometa i veza (7.336) te za poljoprivredu i ribarstvo (2.957), a najtraženija zanimanja su zidar, konobar, tesar, radnik visokogradnje i kuhar.

Prema službenim informacijama s početka ove godine, u Hrvatskoj živi 28.784 stranca – što je jako mali udio u cjelokupnoj populaciji, svega 0,74% – dok se broj radnika iz inostranstva približio brojci od 200 hiljada. Najveći broj stranih državljana koji žive u Hrvatskoj dolazi iz Bosne i Hercegovine, oko 7.400. Velika razlika u brojevima, kada se usporedi broj stranaca koji žive i onih koji su „tek“ u statusu stranih radnika, postaje jasnija kada se uključi kriterij koji definira da su u stanovnike Hrvatske ubrojene sve osobe koje su u referentnom trenutku popisa boravile u svom mjestu stanovanja u Hrvatskoj barem godinu dana.

***

Prošlih su sedmica neki mediji izvještavali o nezgodnoj situaciji u kojoj su se odnedavno našli strani državljani što borave, žive i rade u Hrvatskoj. Služba za državljanstvo i strance premještena je prije skoro mjesec dana iz Petrinjske ulice koja se nalazi u strogom centru Zagreba, na daleku južnu periferiju grada, u Policijsku upravu zagrebačku Remetinec. To je za sobom povuklo niz posljedičnih procesa i događanja. Relativno pristrojna razina procedura i rituala pri regulaciji boravišnog i radnog statusa koja je s vremenom dosegnuta u Policijskoj upravi u Petrinjskoj ulici, recimo usluga tzv. elektroničko-digitalnog redomata u velikoj šalter sali, sada je poprilično degradirana na novoj lokaciji.

S obzirom da broj stranaca u Zagrebu eksponencijalno raste, sve je više ljudi koji moraju regulirati svoj status. I što MUP čini? Umjesto da radi na kreiranju uvjeta da se te procedure što efikasnije i bezbolnije obave u što je moguće boljim okolnostima, oni Ured za strance šalju na novu i potpuno neadekvatnu lokaciju. U maloj zgradi Policijske uprave na adresi Remetinečki gaj 13 trenutno rade svega dva šaltera namijenjena procedurama reguliranja statusa stranaca. Nema više ni redomata, pa zaposlenica MUP-a svaki radni dan malo prije 8 sati ujutro izlazi sa malim kartončićima na kojima su brojevi i dijeli ih ljudima koji stoje u dugom redu na pločniku ispred zgrade.

No, ograničen je broj takvih kartončića. Na dnevnoj bazi ih se podijeli svega 150, pa ako netko želi taj dan obaviti administrativni posao zbog kojeg je došao do Remetinca, onda mora debelo poraniti. I to doslovno. Pa se tako ljudi započinju tamo okupljati već oko 2.00-3.00 h  kako bi bili sigurni da će se dokopati numeriranog kartončića u 8 sati ujutro. Tko se opusti, odspava do 5 ujutro, pa u Remetinec dospije recimo oko 6, može biti poprilično siguran da je zakasnio. Tome svemu treba dodati i niske rano jutarnje temperature koje su zaredale u danima i sedmicama s kraja marta i početka aprila, pa ljudi dolaze u Remetinec s dekama i vrećama za spavanje.

Poznanik iz Srbije koji je nedavno prošao takvu torturu, rekao mi je da su zbog svega spomenutog tenzije među ljudima što su se tamo zatekli iz nužde, velike, na rubu incidenta i konflikta. U prilogu o ovoj temi na N1 televiziji prošle sedmice, jedan među ljudima na koje je televizijska ekipa tamo naletjela i zamolila ga za izjavu – prema dijalektu bi se moglo pretpostaviti da je čovjek iz Bosne i Hercegovine – poprilično je dobro poentirao o ovom problemu rekavši: „Ako ovo nije kršenje ljudskih prava, ja ne znam šta jest“.

Iz Policijske uprave zagrebačke kažu da do gužvi dolazi između ostalog i zato što poslodavci firmi u kojima rade strani radnici iste dovoze kombijima i u velikim grupama pred policijsku zgradu jako rano ujutro, kako bi ih što ranije od tamo poslali na posao, nakon što završe proceduru kod policije. MUP se također pravda da su morali takve poslove izmjestiti iz zgrade u Petrinjskoj na novu lokaciju jer je objekat doživio konstrukcijska oštećenja u zagrebačkom potresu prije više od tri godine i sada ga je u cilju njegove temeljite sanacije potrebno osloboditi svih stvari i osoba. Međutim, indikativno je da se administrativno-birokratski poslovi vezani uz dokumentaciju hrvatskih državljana i dalje uredno i bez promjena obavljaju u Petrinjskoj. Stoga se nameće razmišljanje da su stvarni razlozi izmještanja Ureda za strance ipak neki drugi. Možda i to da se hrvatski državljani „rasterete“ od gužvi do kojih dolazi zbog velikog broja svakojakih stranaca.

No prema zadnjim informacijama, čini se da je interes medija za ovu temu ipak polučio neke konkretne pomake i rezultate. Iz MUP-a su naime najavili da će uskoro i na novoj lokaciji biti stavljen u funkciju elekronički redomat, a planira se i uvođenje praksi rezerviranja termina za preuzimanje boravišnih iskaznica. To bi svakako moglo pomoći pri rješavanju ove trenutno zaista teške situacije.

***

Na početku teksta već je spomenuto kako se sve te promjene vezane uz eksponencijalan porast radnih migracija, dolazak većeg broja ljudi u kratkom periodu iz dalekih zemalja u Zagreb i Hrvatsku, događaju izuzetno brzo. Hrvatsko društvo koje je po etničkim, religijskim i rasnim kriterijima izrazito homogeno (Hrvat, katolik, bijelac), nije niti najmanje pripremljeno za takve procese i promjene koji će ga zasigurno prepoznatljivo mijenjati u kratkom historijskom periodu pred nama. Svi relevantni i upućeni u ovu tematiku iz sociološke, socijalno-radne, demografske, politološke, sigurnosne… perspektive, slažu se da nije učinjeno gotovo ništa na planu sistematičnije pripreme hrvatskog društva da se na odgovarajući način suoči sa izazovima radno-migracijskih useljenja koja su neminovna i koja su već tu. A nešto se učiniti moralo jer je riječ o relativno konzervativnoj zajednici – u kojoj se Katolička crkva pita za sve i svašta – koja je već nekoliko predugih decenija izložena konstantnoj nacionalističkoj ideologiji i podgrijavanju šovinističkih sentimenata s različitim intenzitetima koji variraju.

Zato nikako ne može iznenaditi trend porasta rasno motiviranog nasilja u Hrvatskoj, čija su meta upravo radni migranti iz spomenutih azijskih zemalja. Ti su ljudi laka meta za naciste i rasiste jer su u funkciji radnika-dostavljača konstantno prisutni i vidljivi na ulicama hrvatskih gradova. Dosadašnju eskalaciju takvog nasilja priredio je izvjesni Juraj Mesić – tridesetpetogodišnji nacist, skinhead iz Ivanić Grada, već od ranije poznat policiji – koji je 12. marta ove godine u Zagrebu rasno vrijeđao, izazivao netrpeljivost i verbalno napadao nekoliko ljudi iz Indije, zaposlenike dostavljačkih firmi koji žive i rade u Zagrebu.

Pritom je svoju nacifašistički intoniranu „akciju“ snimao mobilnim telefonom i dijelio je preko društvenih mreža. Na snimci ga se vidi kako tim ljudima govori: „Evo još jedan Untermensch u Zagrebu. Alo, idi kući, ovo nije tvoja zemlja. Jebeni crnče. Od kuda si? Indija? Idi kući u Indiju! Ovo je naša zemlja, Hrvatska, ovo je Europa, za bijele ljude, ne za crne…“ To je bio okidač da ga se privede, pri čemu je vrijeđao policiju, podizao desnicu u zrak i izvikivao fašističke slogane, a potom mu je izrečen jednomjesečni pritvor.

Sedmicu dana nakon Mesićevog rasističkog ispada, jedan domaći dvadesetogodišnjak je na ulici, također u Zagrebu, prišao grupi indijskih državljana te ih verbalno napao, a zatim jednog od njih, dvadesetpetogodišnjaka, udario nogom u potkoljenicu, da bi potom drugog, dvadesettrogodišnjaka, udario šakom u lice te mu razbio dioptrijske naočale. Slijedeći ih u obližnji ugostiteljski objekt, u koji su se sklonili, ponovo ih je verbalno napao te dvadesetpetogodišnjaka još jednom otvorenim dlanom udario u potiljak.

Ukoliko sudska vlast propusti da odreagira brzo i ovakve ispade ne sankcionira rigoroznim zatvorskim kaznama, a zakonodavna vlast ne pooštri kaznene mjere za rasistički motivirano nasilje i time pošalje jasnu poruku, pitanje je sedmice ili mjeseca kada će se dogoditi prvo rasno motivirano ubojstvo u Hrvatskoj čija će žrtva biti netko od novopridošlih stranih radnika iz Azije. Ako se to dogodi, konsekvence bi po hrvatsko društvo mogle biti fatalne.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid
Hromadžić: Utopijski triptih
Hromadžić: Hegemonija
Hromadžić: Powerpoint afera
Hromadžić: O banalnosti zla
Hromadžić: Lex AP
Hromadžić: Oda lipe radosti
Hromadžić: Vožnje s drugima

Levy: Svi su krivi osim nas
Rodić: Kazaljke