foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hromadžić: Pravo na pobačaj

Priče iz susjedstva

Potresna priča Mirele Čavajda iz Zagreba, trudnice koja je zbog teške malformacije ploda zatražila prekid trudnoće u 26. sedmici trudnoće, već je nekoliko nedjelja udarna društvena, medijska, zdravstveno-medicinska, pravna, ali i politička tema u Hrvatskoj. Ovaj je slučaj otvorio brojna etička, pravno-zakonodavna, zdravstveno-regulatorna i političko-svjetonazorska pitanja vezana uz pobačaj u ovoj zemlji, te pokrenuo javnu raspravu o nizu vezanih srodnih problema o kojima bi konzervativni, ideološki desno usmjereni političari u Hrvatskoj – kako vladajući, tako i opozicijski – najradije ćutali. U Hrvatskoj je ova priča svima poznata, a ako je nekom u tzv. regiji promakla, najprije podsjetnik o najvažnijim detaljima i aspektima „slučaja Čavajda“.

Muke po Mireli

Čavajda je za komplikacije s plodom saznala na redovnom pregledu kod svoje ginekologinje sredinom aprila, u 24. sedmici trudnoće. Doktorica je tom prilikom uočila tvorevinu na desnoj hemisferi mozga fetusa. Dva dana nakon toga napravljena je pretraga magnetnom rezonancom u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh koja je preliminarno pokazala tumor, što je potvrđeno i naknadnim pregledima. Štoviše, ne samo da je otklonjena svaka sumnja da je plod zahvaćen karcinomom, već je utvrđeno da je riječ o velikom tumoru koji se agresivno širi, pa postoji poprilična mogućnost da fetus umre u utrobi majke i prije nego što se rodi, a i ako bi se rodilo živo, šanse da bi dijete imalo iole normalan život gotovo su nikakve.

Majka je zatražila zahvat medicinskog prekida trudnoće i tu su krenule dodatne muke i komplikacije na ionako tešku situaciju. Postojeći Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece – u medijima i javnosti skraćeno i popularno nazvan Zakon o pobačaju, pa ćemo ga i mi tako nazivati u ovom tekstu – donesen je još 1978. i jedan je od rijetkih važećih zakona iz razdoblja socijalističke Hrvatske koji su još uvijek na snazi. Političko-ustavnoj problematici vezanoj uz taj zakon, jednom od najvažnijih aspekata za kontekstualno razumijevanje problemâ koje je „slučaj Čavajda“ otvorio, vratit ćemo se kasnije. Za sada je dovoljno spomenuti da je njime regulirano pravo žene da zatraži prekid trudnoće do 10. tjedna. Uz dodatak da do tog vremenskog roka i liječnici imaju pravo pozvati se na tzv. priziv savjesti, odnosno odbiti izvođenje takvog zahvata ako je taj čin u suprotnosti s njihovim etičkim ili vjerskim vrijednostima, odnosno svjetonazorom, ali bez obzira na to, zakonski je regulirano da je država dužna omogućiti ženi medicinski prekid trudnoće. Pritom, kako objašnjavaju u Hrvatskoj udruzi bolničkih liječnika (HUBOL), ginekološka struka pobačajem smatra prekid trudnoće do 22. tjedna. Prekid trudnoće nakon 22. tjedna je, prema njihovom tumačenju, porod jer plod te dobi može preživjeti izvan maternice.

Kod Mirele Čavajda radilo se, u trenutku upućivanja njenog zahtjeva za prekid trudnoće četirima zagrebačkim bolnicama, o 26. nedjelji trudnoće. U tom slučaju zakon definira da se pobačaj na zahtjev žene može legalno izvesti iz dva razloga, ako je ugrožen život majke i/li kada se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama. No u HUBOL-u imaju svoje tumačenje koje je u suprotnosti s postojećim zakonom: „Prekid trudnoće kod teško malformiranog ploda znači feticid. Feticid nije reguliran u hrvatskom zakonodavstvu tj. niti jedan propis ga ne spominje. HUBOL izražava bojazan da je stoga moguće zakonski kazneno prijaviti liječnika počinitelja feticida. Prekid trudnoće u slučaju teško malformiranog ploda bez feticida se ne radi jer je besmislen. U slučaju prekida trudnoće porodom teško malformiranog ploda koji bi rezultirao porodom živog djeteta, liječnik neonatolog pedijatar zakonski je dužan zbrinuti dijete na najbolji mogući način, inače i on riskira tužbu za nesavjesno liječenje“.

Međutim, drugačije o tome sudi dio pravne struke. Recimo Ana Horvat Vuković s katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Zagrebu. Prema njenom tumačenju, pravo na pobačaj nepobitno je ustavno pravo, ukorijenjeno u vrijednosnom sustavu hrvatskog društva, ali postoji problem s njegovom provedbom. Horvat Vuković je i rekla da je, što se prava i Ustava tiče, prekid trudnoće svaki prekid života fetusa koji se odvija do trenutka početka trudova. Prekid trudnoće koji se odvija nakon što započnu trudovi već ulazi u domenu kaznenog prava i kaznenog djela čedomorstva. „Sve prije toga je prekid trudnoće, ako je obavljen u skladu sa zakonskim okvirom koji mi imamo – pravno je apsolutno svejedno radi li se o 12. tjednu, 14., 24. ili 28.“ Rekla je i da je zahvaljujući „slučaju Čavajda“ sada jasno da nema nikakve pravne relevantnosti radi li se o pobačaju prije ili poslije 22. tjedna. “I jedan i drugi oblik prekida trudnoće su sukladni zakonu i žena ima apsolutno pravo zatražiti ga ako za to postoje medicinske indikacije“. Dodala je i kako Mirela ima opravdane razloge da potraži zaštitu svoga prava na sudu, odnosno da tuži sve koji su odgovorni za situaciju u kojoj se našla, te da bude obeštećena.

Kakogod, zahtjeve poput Čavajdinog mora odobriti prvostupanjska, odnosno drugostupanjska bolnička stručna komisija. Mirela i njena obitelj su zahtjevu za pobačaj pridodali svu potrebnu dokumentaciju i nalaze, te ih poslali na adrese etičkih komisija u četiri zagrebačke bolnice. Nakon što su se bolnice odreda oglušile na njen predmet, iako se radi o hitnom slučaju, Čavajda je odlučila u medijima javno progovoriti o svemu i tada je krenuo pravi cunami reakcija u Hrvatskoj.

U bolnici Sveti Duh potvrdili su da postoje opravdani razlozi za prekid trudnoće, ali da nemaju stručnjaka za obavljanje takvog zahvata. Ostale su bolnice odgovornost prebacile na drugostupanjska stručna tijela, uz opaske srodne onoj iz Svetog Duha, o kadrovskoj i stručnoj potkapacitiranosti za izvođenje navodno složene i zahtjevne operacije. Napokon je drugostupanjska komisija Kliničkog bolničkog centra Zagreb poništila odluke svih zagrebačkih bolnica koje su odbile Čavajdin zahtjev za prekidom trudnoće, te donijela odluku o njenom pravu na prekid trudnoće. Stručnjaci Klinike za ginekologiju, u sklopu Referentnog centra za perinatalnu medicinu, preporučili su pacijentici medicinski zahvat u Hrvatskoj na temelju struke i zakonske regulative. Time je Mirela Čavajda dovedena u situaciju „kvaka 22“: pravno-legislativno ispunjava sve zakonske i zdravstvene uvjete da bude podvrgnuta legalnom medicinskom zahvatu prekida trudnoće, samo što u Hrvatskoj nema nikog stručnog za obavljanje te operacije tko bi to želio napraviti. Bilo iz razloga prigovora savjesti, sumnjivih opravdavanja o nedovoljnoj profesionalnoj stručnosti za izvođenje takvog zahvata, ili zbog spomenutog tumačenja da bi se u tom slučaju radilo o tzv. feticidu (usput rečeno, grozan termin jer aludira na spoj riječi fetus i genocid).

Duhove je dodatno uskomešao ministar zdravstva Vili Beroš svojim stavovima. Recimo izjavom da prve procjene stručnih tijela kazuju da bi se dijete moglo liječiti ako preživi porod, ili tezom da je najvažnije da je pacijentica dobila odgovarajuću psihološku pomoć. Čavajda i njena odvjetnica su odbacile ovakve tvrdnje kao neistinite, uz Mirelin dodatak da joj je nekoliko liječnica kod kojih je bila na pregledima otvoreno sugeriralo da ode izvesti zahvat u Sloveniju. Zahvat kojeg bi, zato što je strana državljanka, morala platiti oko pet hiljada eura, ali kao osiguranica hrvatskog zdravstvenog sustava ima pravo na povrat tog novca od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, s obzirom da nitko u Hrvatskoj očito ne želi izvesti takvu operaciju. Nakon višetjednih peripetija, na kraju se i odlučila za opciju odlaska u Sloveniju u kojoj joj je izvođenje takvog zahvata odobreno bez ikakvih dodatnih komplikacija. U međuvremenu je akcijom nevladinih organizacija civilnog društva u rekordnom roku sakupljeno oko 200 hiljada kuna donacija.

Napokon, zdravstvena inspekcija Ministarstva zdravstva obavila je zdravstveno-inspekcijski nadzor u bolnicama Sveti Duh, Sestre milosrdnice i Merkur. Nakon uvida u cijelokupnu dokumentaciju i razgovora s djelatnicima u navedenim ustanovama, utvrđeni su proceduralni propusti u Svetom Duhu i Sestrama milosrdnicama, zbog čega je zdravstvena inspekcija najavila da će, u okviru svojih nadležnosti, poduzeti odgovarajuće mjere.

Zakon o pobačaju i politička prepucavanja

Prethodno je spomenuto da je na snazi Zakon o pobačaju još iz 1978., iz razdoblja Socijalističke Republike Hrvatske. Premda je postojeći Zakon u suglasnosti s hrvatskim Ustavom, Ustavni sud RH još je 2017. dao nalog Saboru da donese i usvoji novi Zakon o pobačaju u roku od dvije godine. Prošlo je evo već pet godina, a novi zakon nije ni na vidiku. A neće ga ni biti, jer premijer Plenković – koji, usput rečeno, „slučaj Čavajda“ sve to vrijeme etiketira kao zdravstveni, a ne politički problem – čija bi vlada trebala inicirati pokretanje postupka definiranja, donošenja i usvajanja zakona, to nije učinila, a po premijerovim riječima ni neće u ovom mandatu. Plenković je po ovom pitanju bio, za njega netipično i neuobičajeno, otvoren i eksplicitan. Rekao je da je Ustavnom sudu trebalo preko dvadeset godina da bi se izjasnio i zauzeo stav kako postojeći Zakon treba mijenjati, ali i da bi u okviru ideološki i svjetonazorski heterogenog profila postojeće vladajuće koalicije u Saboru, bilo gotovo nemoguće postići konsenzus po pitanju izgleda novog Zakona o pobačaju.

No ima tu još koješta. HDZ bi se, kada bi se u njemu nekim čudom odlučili za takvu pustolovinu, poprilično zamjerio konzervativnijem dijelu hrvatskog društva, odnosno dobrom dijelu vlastite glasačke populacije koja i postojeći Zakon o pobačaju smatra previše liberalnim, te bi bili spremni pozdraviti samo usvajanje nekog restriktivnijeg zakona, po mogućnosti onog koji bi u potpunosti zabranio pobačaj u Hrvatskoj. U srži problema nalazi se naravno Katolička crkva i njen ogroman politički i društveni utjecaj u Hrvatskoj. Upravo se Crkvu smatra ključnim faktorom koji je presudno utjecao na izbacivanje važnog članka, u kontekstu ove teme, iz novog Ustava RH 1990. Tada je naime izbrisan članak 272. iz Ustava Socijalističke Republike Hrvatske iz 1974. koji je definirao pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece.

Opozicija u hrvatskom Saboru pokušala je naravno politički iskoristiti novonastalu situaciju pojačanih društveno-medijskih pritisaka na vladajuće zbog sramotne situacije u kojoj se našla nesretna Mirela Čavajda. Socijaldemokratska partija (SDP) Saboru je uputila prijedlog novog Zakona o medicinskom prekidu trudnoće. Očekivano, prijedlog novog Zakona nije prošao – u Saboru je za njega glasalo 47 zastupnika i zastupnica, 78 je bilo protiv, a 5 suzdržanih – ali se povela žestoka rasprava u kojoj se moglo čuti zaista svašta. Na primjer jedna užasno gnjusna prispodoba koja je došla s radikalno desnog krila u hrvatskom parlamentu, usporedba čina abortusa s neimenovanim četničkim zlodjelom tokom Domovinskog rata, navodnim rafalom koji je ispucan u maternicu jedne trudnice hrvatske nacionalnosti.

Sada se spominje i mogućnost pokretanja aktivnosti za raspisivanje referenduma o vraćanju prava na pobačaj u hrvatski Ustav. Incijativa dolazi s krajnje ljevice u parlamentu, od Radničke fronte, ali je podržavaju i liberali, te lijevi centar u Saboru. U Saboru je govorio i Pietro Parolin, vatikanski državni tajnik. Slučajno ili ne, njegovo je obraćanje vremenski bilo pozicionirano baš uoči rasprave o prijedlogu novog Zakona o pobačaju, a istovremeno se događao veliki građanski civilno-društveni prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu u cilju podrške Mireli Čavajdi i aktualizacije sve težih uvjeta s kojima se žene susreću prilikom pokušaja prakticiranja svojih stečenih i teško izborenih prava.

Priziv savjesti

Prethodno je u tekstu već spomenut instrument priziva savjesti, posljednjih godina često vrlo osporavana kategorija, pogotovo kada je zdravstveno-medicinska pomoć pri pobačajima u pitanju. Naročito je to slučaj u primjerima kada se priziv savjesti stavi u kontekst općenitije kategorije šireg ranga važnosti, a to su ljudska prava. Pravo priziva savjesti priznato je Rezolucijom 1763 iz 2010. koju je usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Evrope, a usklađeno je i sa Općom deklaracijom o ljudskim pravima, Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima.

U navedenoj rezoluciji stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisili ili diskriminaciji u slučaju da odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju, ali i da se time ne umanjuje obaveza države da pacijenticama obezbijedi adekvatnu medicinsku uslugu tog tipa ako one to žele ili ako postoji opravdana zdravstvena potreba za tim. No regulative o seksualnim i reproduktivnim zdravstvenim pravima, u odnosu spram priziva savjesti, razlikuju se od države do države s obzirom da pravo priziva savjesti nije apsolutno, pa ga se pravno uređuje u skladu s nacionalnim zakonima. Stoga i postoji širok dijapazon njegovih primjena, od onih vrlo liberalnih poput Švedske, čija legislativa ne priznaje instrument priziva savjesti u području seksualnih i reproduktivnih prava, do vrlo restriktivnih kakva je Poljska, u kojoj je pobačaj praktički onemogućen kao legalna medicinska praksa osim u vrlo iznimnim i specifičnim slučajevima.

U Hrvatskoj je pravo priziva savjesti u medicini regulirano člankom 20. Zakona o liječništvu: „Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca“. U Ustavu RH ga se, istina pod terminom prigovor savjesti, eksplicitno navodi jedino u kontekstu vojne obaveze i obrane Republike Hrvatske, pa tako članak 47. spomenutog najvišeg pravnog akta propisuje da je prigovor savjesti dopušten onima koji zbog svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu spremni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama, ali su te osobe obavezne ispunjavati druge dužnosti uređene zakonom.

No mimo ove zakonodavne i pravno-legislativne regulative po pitanju prava na priziv savjesti, važan nam je i društveno-historijski kontekst kako bismo potpunije razumjeli dalekosežnost problema. Procjene su da u Hrvatskoj danas čak oko 55-60% ginekologa odbija vršiti pobačaje pozivajući se na pravo priziva savjesti. U brojnim ruralnim područjima i provincijama već godinama nije moguće pronaći liječnika koji je spreman izvesti abortus, a takva praksa širi se i prema Zagrebu, pa tako u spomenutoj bolnici Sveti Duh trenutno nema niti jednog ginekologa koji izvodi pobačaj.

Stoga nam se nameću neka zdravorazumska pitanja: zašto bi netko specijalizirao ginekologiju, ako nije spreman raditi pobačaje? Ne bi li spremnost na izvršavanje takve medicinske prakse, trebala biti jedan od temeljnih uvjeta prilikom odabira liječničke specijalizacije? Jer, povučemo li analogiju liječničkog priziva savjesti s nekim drugim profesijama, što ćemo recimo ako se neki matičari i matičarke pozovu na prigovor savjesti prilikom registracije životnog partnerstva homoseksualnih parova? Ili ako neki profesionalni vojnici pod važećim ugovorom s Ministarstvom obrane, odbiju nositi oružje i potencijalno s njime pucati jer su u međuvremenu postali pacifisti ili Jehovini svjedoci?

Mogući putokaz ka „odgovorima“ na takve izazove ponudio je prošle sedmice, u jeku javnih rasprava na ove teme, jedan šibenski ginekolog. Ime mu je Ivan Zmijanović. On je skrušeno priznao da je kao mlad liječnik specijalizant izvodio abortuse. Potom je, kaže, osvijestio da je abortus težak grijeh, ali ih je ipak nastavio izvoditi. Trenutak koji ga je prelomio, nakon kojeg se odlučio pozvati na priziv savjesti i prekinuti s praksom vršenja pobačaja, dogodio mu se prije nekoliko godina na koncertu Parnog valjka! Pokojni Aki pjevao je „Molitvu“, a Ivanu se baš tada uprizorio Gospodin Bog glavom i bradom, te mu ukazao da nesretnim ženama trudnicama pomogne tako što će ih odgovoriti od namjere da naprave pobačaj.

Ali pustimo po strani golicavu maštu, trenutke sakralnih prosvjetljenja i nenadanih ukazanja koja mijenjaju sve, ima tu štošta drugog važnijeg na djelu. Kako zanimljivo interpretira Viktor Ivančić u jednom od svojih novijih kolumnističkih tekstova, prigovor savjesti je nekad, u svojim izvornim formama, predstavljao praksu konfrontacije pojedinca koji je zbog svojih uvjerenja bio spreman svjesno riskirati, suprotstaviti se i sukobiti s oficijelnim državnim i zakonodavnim normama. Drugim riječima, čovjek koji bi se odlučio na priziv savjesti debelo je izlazio iz zona sigurnosti i komfora, upuštao se u nimalo ugodan konflikt sa zakonskim odredbama, službenim pravilima i društvenim konvencijama te normativnim očekivanjima zajednice koji su oblikovani dominantnim vrijednosnim trendovima određenog prostora u određenoj epohi. Ono što je pak na djelu kada govorimo o praksi priziva savjesti u slučaju velikog broja liječnika ginekologa u tranzicijskoj Hrvatskoj, jest sve prije negoli spomenuto. Odnosno jest sve dijametralno suprotno tome. Svjedočimo nepodnošljivom društvenom konformizmu, podilaženju dominantnim konzervativnim trendovima u društvu, te degutantnoj hipokriziji.

Takva dvoličnost, to licemjerje utoliko je odvratnije povežemo li ga s onim s čime mora biti povezano, a to su uvijek materijalni interesi. Prema nalazima i zaključcima jedne stručne istraživačke studije koja je izvedena pod okriljem Evropskog parlamenta, u Hrvatskoj jedan broj ginekologa koji se pozivaju na pravo priziva savjesti i stoga odbijaju izvršavati pobačaje u javnim bolnicama u kojima su zaposleni, ista ta načela i moralne nazore „zaboravljaju“, nekim čudom ne prepoznaju kao problem u privatnim klinikama s kojima surađuju nakon svoga posla, pa u njima zato bez dilema, duševnih i moralnih tegoba, rade abortuse za izdašne honorare. Takvi ostvaruju dvostruk učinak. Po jednoj su strani u očima konzervativnog društvenog okruženja uzoriti građani i dobri kršćani, dok na drugoj strani istovremeno besramno zgrću vrlo pristojne svote novca. Zorno pokazuju i dokazuju kako je u licemjernom društvu moguće imati „i ovce i novce“.

Ofenziva kršćanskih dogmatika

U samoj srži takvih problema i društvenih trendova – njima pripadaju i nastojanja da se u 21. stoljeću ospore neka teško stečena prava iz nedavne prošlosti, kakvo je i pravo žene na izbor, pravo da odlučuje o svome tijelu i životu – nalazi se agresivni globalni nalet ekstremista kršćanskog fundamentalizma koji bi da urede svijet po slici i prilici novog-starog srednjovjekovlja. Pisali smo o tome i o takvima u ovoj rubrici tokom proteklih mjeseci i godina više puta, stavljali ih u šire kontekste aktualnih svjetskih fenomena i problema poput koronavirus pandemije, raznoraznih teorija zavjera, neonacističkih i profašističkih pokreta današnjice, sistemskog nasilja uzrokovanog interesima kapitala, tzv. migrantske krize, nacionalizama i rasizama…

Slučajno ili ne, „slučaj Čavajda“ u Hrvatskoj i sve ono što ta strašna priča simbolizira, vremenski se poklopio s užasno opasnim nastojanjima evengelističkih kršćanskih radikala, preobučenih u ruho sudaca Vrhovnog suda SAD-a, da ukinu sudsku presudu iz 1973., poznatu pod imenom Roe v. Wade, kojom je ženama u toj zemlji dano pravo da odlučuju o pobačaju. Sada se, nacrtom odluke o ukidanju te presude koji potpisuje aktualni predsjednik Vrhovnog suda SAD Samuel Alito, stvaraju zakonsko-pravne osnove za moguću potpunu zabranu pobačaja u cijeloj državi.

U slučaju Hrvatske radi se o uvijek istim društvenim protagonistima kada su takve politike na djelu. To je jedna poprilično komplementarna družina sastavljena od nekolicine ultrakonzervativnih civilno-društvenih udruga s katoličkim predznakom (izdvojit ćemo „U ime obitelji“ Željke Markić i „Vigilare“ Vice Batarela), političkih stranaka krajnje desnice (u Saboru su to Domovinski pokret, Suverenisti, Most i dijelovi HDZ-a), te njima sklonih medija i novinara (recimo televizije Laudato, Z1 ili Vinkovačka i njihove uredničko-novinarske predvodnice kakvi su Vladimir Bujanec i Tihomir Dujmović; internetski portali poput narod.hr, dnevno.hr, bitno.net, itd.; ali i gomila drugih medija, novinara i urednika povezanih mrežom lokalnih radijskih i televizijskih stanica). Svi su oni naravno u milosti Kaptola, to jest Katoličke crkve, materijalno i duhovno.

Vrijednosti na kojima počivaju stavovi takvih institucija, pojedinaca i pojedinki po pitanju pobačaja, jasni su i poznati. Objedinjuju ih kategorije poput „pro-life“ i „pro-birth“, odnosno pokušaji argumentacije bazirani na tezama o svetosti svakog ljudskog života, životu koji započinje sa začećem, jednakim pravima nerođenog djeteta i majke, o pobačaju kao činu ubojstva… Za njih je život zapravo puka biološka, a ne društvena kategorija. Kažu da život započinje u trenutku plodnog dodira sjemena spermija i jajne stanice u maternici žene, a fetus je već biće s identitetom, voljom i autonomijom. Majka je u takvoj percepciji sekundarna, tek neki oblik živog inkubatora. Tako su na kraju krajeva govorili i o tragičnom slučaju Mirele Čavajda.

Vukovarski gradonačelnik i predsjednik radikalno desnog Domovinskog pokreta Ivan Penava, izjavio je tim povodom da treba misliti na prava majke, ali i na prava fetusa. U odvratnosti je po običaju najdalje dobacila Željka Markić koja se ogavno parazitski nakačila na jednu Mirelinu izjavu u kojoj je ova spomenula da su ona i suprug dječaku namjeravali dati ime Grga. Željka, ta „hodačica po ljudskim životima“ – kako ju je primjereno nazvao urednik i voditelj satirično-televizijskog „Prime timea“ na N1 Hrvatska Domagoj Zovak – od tada u medijima i javnosti neprestano govori o Grgi i njegovim pravima. Slušajući Markićku, Grga je uprizoren kao već rođen čovjek, dječak s izgrađenim identitetom, karakterom i pravima. Tako ta inteligentna manipulatorica, sva upakirana u patetičnu pozu navodno blage, empatične i ugodno nasmijane žene, vješto manipulira emocijama onih na koje adresira svoje poruke i ideološke stavove.

No na kraju svega i ovdje se, na ovdje predstavljenom slučaju, iscrtava jasna linija razgraničenja između „nas“ i „njih“. To je ona markacija razlika između nas koji tražeći pravo na izbor istovremeno dajemo i drugima za pravo da žive po svojim ubjeđenjima i vjerovanjima, pa da na primjer, slijedeći recimo religijski nauk i konzervativni svjetonazor, ne pristaju i ne prakticiraju pobačaj ni po koju cijenu. U redu, sve pet, eto vam. Na drugoj su strani oni, oni koji su pri zagovaranju pravila i praksi oblikovanih po njihovim vrijednostima spremni oduzeti drugim ljudima, onima što se s njima ne slažu, svako pravo na mogućnost prakticiranja ličnog, vlastitog izbora. Zato što oni takve prakse proglašavaju neprihvatljivim, možda i neljudskim, zločinačkim. Prevedemo li to u nešto konkretnije kategorije, eto nas opet na poprištu društvenih borbi koje je nepremostivo razdijeljeno rovovima: „mi“, antifašisti, socijalisti, ateisti, agnostici i socijalno-kulturni liberali vs. „oni“, religiozni dogmatici i fanatici, ali i lukrativno promućurni kalkulanti, konzervativci s nacifašističkim karakteristikama. Teške riječi, radikalne konstatacije? Uopće ne, niti najmanje. I nacifašisti su uzdizali svetost života. Ali života samo nekih, izabranih, no ne i brojnih drugih, drugačijih.

Priče iz susjedstva

Hromadžić: O identitetima
Hromadžić: Ex-Yu #MeToo
Hromadžić: Još malo o jeziku
Hromadžić: Nogometizmi
Hromadžić: Naši migranti
Hromadžić: Možemo li ovako?
Hromadžić: JNA
Hromadžić: Jahači apokalipse
Hromadžić: Granice
Hromadžić: Hladna zima
Hromadžić: Jezični ratovi
Hromadžić: Kulturocid